Naziv: Restoran Draga di Lovrana
Adresa: Lovranska Draga 1, Lovran
Chef: Deni Srdoč
Telefon: 051 294 166
Web: www.dragadilovrana.hr
Mail:
Radno vrijeme: ponedejljak 18:00 - 23:00, utorak-nedjelja 13:00 - 23:00
Do istoimenog restorana u sklopu hotela Draga di Lovrana na liticama iznad Kvarnera nije, zbog brojnih zavoja, lako doći, ali će vam se trud isplatiti. Prvi me put prije više od deset godina tamo doveo autobus unajmljen za korporativni domjenak. Nisam se tada previše brinuo o serpentinama, no zapamtio sam spektakularan pogled i kreativnu kuhinju neuobičajenu za takve prigode. Pogled je zauvijek čaroban, zavoji su nažalost isti, ali je hrana sve bolja.
Danas ne znamo kako se ovdje jelo za vrijeme Austro-Ugarske, kada je hotel sagrađen, ali osobno svjedočim da tu danas ozbiljno i precizno kuhaju te krasno prezentiraju jela inspirirana Mediteranom, svježom ribom, plodovima mora i obližnjih planina - susjedi bi rekli "Mare e Monti".
Ugodan i nenametljiv ambijent unutrašnjosti restorana dopušta da se kroz velike prozore divite kvarnerskom zaljevu, ako uspijete dignuti pogled s izrazito kolorističkih kulinarskih uradaka koje vam jedan za drugim serviraju na pomno i ukusno odabranom posuđu.
Ako u jelu uživate i očima, kako biste trebali, ovo je mjesto koje će ispuniti vaša očekivanja. Jela koja smo probali u posljednjoj prigodi bila su iz degustacijskog menija od pet sljedova koji dolazi u ribljoj i mesnoj varijanti, te nisu pojedinačno navedeni nego, prema riječima konobara, ovise o raspoloživosti i/ili raspoloženju u kuhinji. Iskreno, više me raduje kada znam barem otprilike što me čeka, no prepustili smo se iznenađenjima iz kuhinje. Istine radi, à la carte nam je također bio ponuđen.
Amuse bouche - a bili su tu sir, mrvice pancete i pekmez o drijenka - vratio me u djetinjstvo poput Proustovih madeleinesa. Naime, baš je taj pekmez bio neizostavni sastojak savršenih kiflica koje je moja teta pekla samo jednom godišnje, za Božić, od hercegovačkih drenina (drijenak, crveni dren, dren, drijen). Jela koja su slijedila u oba menija morala su se zato nositi s tim izuzetno lijepim početnim osjećajima. Juneći carpaccio na rukoli bio je korektan, a rolica mariniranog oslića savršena i odlično poslužena sa sokom od cikle obojenim te blago kiselim koromačem, majonezom od spiruline i kavijarom od naranče. Slijedile su kockice pečenog romba s dehidriranim graškom, pireom od pastrnjaka i kiselim rotkvicama, odnosno teleća pašteta u želeu od sibirskih borovnica. Oba tanjura krasno dekorirana i ukusna. Šteta je jedino da je pašteta malo podzačinjena za količinu borovnica koje tako potpuno dominiraju jelom, što ne bi trebao biti slučaj. Rižoto od kozica bio je tehnički perfektan, a onaj od telećeg repa trunku prerijedak i također malo nezačinjen. Malo muškatnog oraščića ili klinčića augmentiralo bi mesne arome. Fileu orade nema prigovora, no ne bih ga naručio da sam mogao birati. Orah (dio buta), kao glavno mesno jelo, trun je ostao pretvrd, ali dopuštam da bi se mnogima upravo tako svidio. Zato sam ljubomorno gledao za susjedni stol i primamljivu rolicu plavničke sporo kuhane janjetine koju ću morati kušati drugom prilikom.
Desert je u oba menija bio isti i svidio nam se, a radilo se o zlatnom čokoladnom ganacheu, mrvljenom biskvitu s viskijem, šumskim voćem i emulzijom od metvice. Ta aftereight dosjetka je simpatična i na tragu je nekih velikih deserata u kojima sam uživao.
S obzirom na austrougarsku baštinu hotela, možda bi bilo prikladno kada bi chef za neke nove jelovnike kreirao i poneku "K und K" interpretaciju poput kaiserschmarrna ili topfenstrudela. Nije nimalo pretenciozno reći da su jela koja priprema chef Deni Srdoč stvarno cjelovito "fine dining" iskustvo; počevši od ideje ili koncepta jela preko istančane kulinarske tehnike do gotovo savršene prezentacije.
Preporuka za ukrašavanje jela jest - reduciranje cvijeća i latica, jer smo na trenutak pomislili da jedemo u botaničkom vrtu ili rasadniku. Iskreno očekujem od mladog chefa da hrabro i s vremenom smanji broj sastojaka u nekom jelu, koristi začine bez straha ili čak da se drzne u sezoni šparoga (ili pak marona) servirati samo jednu namirnicu na tanjuru, kao što to čini na primjer Andoni Aduriz u svojem Mugaritzu.
Vinska karta bila je u nastajanju, pa možda treba razmisliti o nekoj egzotici ili ekskluzivi. Rješenje bi moglo biti u odabranim biodinamičkim vinima ili limitiranim serijama, što bi izbor učinilo širim i interesantnijim. Restoran Draga di Lovrana već zaslužuje da se u njega uputite, a ako se nastave razvijati i odvažno autorski kuhati, uz korištenje obilja dostupnih lokalnih namirnica, postat će mjesto u koje se isplati skrenuti s planiranog puta i za više od nekoliko zavoja.
Kategorija: Restoran visoke kuhinje
Ambijent 8/10
Osoblje 8/10
Hrana 7/10