Dobri ćevapi su stvar mitova i priča. Do kasno u noć se svađa što je bolje – banjolučki ili sarajevski, veliki i mesnati ili mali i puni okusa, natopljena ili reš lepinja. Doslovno sam vidio ljude koji se pomlate oko definicije dobrog ćevapa. Moram vas razočarati. Savršeni ćevap ne postoji. Ali baš nikada neće postojati jedan komad mesa za koji će se cijeli svijet složiti da je savršen. I to je OK. Ne treba sve biti savršeno. Ponekad je dovoljno da bude dobro samo jednoj osobi.
Bezrazložan strah
Isto kao što se na glas svađaju koji je najbolji ćevap, kada dođe vrijeme da se kaže gdje se stvarno mogu pojesti tako dobri ćevapi u Zagrebu, onda su svi tihi. Te tajne prenose se šaptom, da ne bi netko za susjednim stolom načuo ono što ni s rodbinom ne biste podijelili. Uvijek mi se to činilo besmislenim. Sve dok nisam ni sam shvatio koji su problemi savršenih ćevapa. Prvo, gotovo ih je nemoguće pronaći. Navraćate na mjesta na kojima se navodno nalaze, ali pronalazite napuhane, sojom nafilane i vodom natopljene mesine od kojih podrigujete. Drugo, i još gore, ako ih pronađete, gotovo je nemoguće
dobiti ih.
Šaptali su mi da kod Koste, u Tvornici pljeskavica, rade super ćevape. Četiri puta sam dolazio i svaki put odustao kada su mi
rekli da se čeka minimalno dva sata. Jer nijedan ćevap nije vrijedan toga. Onda sam nakon nekog vremena i uspio doći na red. I, naravno, što sam drugo očekivao – ćevapi su me razočarali. Istina, pljeskavice su me potpuno oduševile i otada se često navraćam tamo. To su neke lekcije o ćevapima koje svatko treba znati – ne valja se previše veseliti jer će vas vjerojatno razočarati; ako pronađete dobro mjesto, ne pričajte svima, inače ćete čekati u redu i, najvažnije, ne vjerujte onome što vam pričaju. Možda ćete vama najdraži ćevap pronaći tamo gdje ga nikada ne biste očekivali.
A ja mislim da sam ga pronašao. Nisam još sto posto siguran, ali je vrlo blizu. Slučajno sam se našao na križanju Vukovarske i Heinzelove ulice. U relativno neprimjetnoj kućici, na adresi Heinzelova 74, odmah preko puta crnog nebodera Splitske banke, smjestila se malena pečenjarnica Aba. Ništa posebno izvana, a ni iznutra. Nekoliko malih stolova, šank uz prozor, sasvim dovoljno parkinga u dvorištu gdje se nalaze autopraonica i vulkanizer. U ove mokre, zimske dane okruženje izgleda čak i malo sumorno. Sve dok ne uđete unutra.
Vlasnici za pultom
Unutra se osjećate sjajno. Ne zbog spektakularnog uređenja, kojeg definitivno nema (i nije potrebno). Ne, osjećate se sjajno zbog roštilja koji je ravno pred vama. Osjećate se ugodno jer se Aba vodi kao obiteljski biznis pa ćete pronaći vlasnike za pultom, dočekat će vas kao da ste im došli kući. I osjećat ćete se ugodno zbog sjajne hrane.
Klasici su tu – ćevapi, ražnjići i sve ostale kombinacije jela koje obožavamo. Onda vas oduševi i sjajna piletina u marinadi od limuna, ćevapi punjeni kajmakom, fenomenalna gurmanska pljeskavica, ali i satrica, tradicionalni namaz od luka, sira i kajmaka koje vlasnici zajednički spremaju u nekoliko izvedbi – od skroz blage do pakleno ljute. Lepinja. Ah, lepinja. Fenomenalna, sočna, reš pečena. Aba možda nema savršen ćevap. Barem ne za svakoga. Meni je poprilično blizu savršenstva. Kao i sve ostalo. Imaju i dostavu, ali predlažem da barem jednom pokušate doći baš do Heinzelove i upoznati vlasnike. Isplatit će vam se.
