Trenutačno je na svijetu otkriveno više od 300.000 vrsta biljaka, od čega poznajemo oko 60.000 vrsta drveća, a prema nekim izvorima ta se brojka penje i do 80.000. Otkrivamo što i kako posaditi u svom vrtu
Kažu da onaj koji sadi stablo sadi nadu. Vjera u budućnost jedan je od ključnih razloga zašto se upuštamo u to jer stablu ili drvetu često treba i više desetaka godina da odraste. Razmislimo li koliko stabla čine za čovjeka i prirodu, ova izreka ne može biti bliža istini. Posebno je zapanjujuća činjenica da jednim tako malim činom počinje život koji može trajati desecima, stotinama, pa i tisućama godina i utjecati na desetke, stotine, pa i tisuće živih bića.
DRVEĆE U VRTOVIMA
U vrtovima i na imanjima drveće ugrubo možemo podijeliti u dvije glavne skupine. Voćke predstavljaju jednu skupinu, a u drugu možemo svrstati ostale vrste drveća koje imaju ukrasnu i zaštitnu ulogu. Naravno, voćke, osim svoje prehrambene svrhe, često obavljaju i ukrasnu ili zaštitnu ulogu.
Prema veličini stabla u vrtovima, možemo ih podijeliti u dvije skupine: malostablašice i velikostablašice. Malostablašicama smatramo drveće manjeg prsnog promjera (do 20 cm) i visine do pet metara. Velikostablašicama smatramo ostale vrste stabala koje prerastaju tu visinu. Neke vrste, poput drijena (Cornus sp.) ili gloga (Crataegus sp.), mogu se smatrati grmljem ili malostablašicama, a to ovisi o načinu uzgoja i orezivanja. Pri izboru stabla za sadnju treba odgovoriti na nekoliko važnih pitanja: za koju se svrhu sadi stablo, u kakvoj će klimi rasti i koje mikroklimatske efekte želimo postići njim, kako će stablo izgledati tijekom godišnjih doba i koje koristi od njega očekujemo, postoje li sigurnosni rizici koji se mogu stvoriti te koliko vremena, truda i znanja možemo pružiti za njegu i održavanje.
Estetska komponenta često je glavni kriterij pri izboru stabla. U našim klimatskim uvjetima i u domaćim rasadnicima postoji stotinjak vrsta stabala te će se sigurno naći neko stablo za svačiji ukus. Iako su neke vrste, poput japanskog crvenog javora (Acer Palmatum “Atropurpureum”) ili ukrasne trešnje (Prunus serrulata), popularne, lijepe i česte, pokušajte uzeti u obzir i druge vrste jer sigurno će se isplatiti. Uzmimo za primjer razne vrste ukrasnih jabuka (Malus sp.) koje nisu velike i mogu stati u manje vrtove. Tijekom ranog proljeća imaju prekrasan cvat, a u ljeto i jesen atraktivne plodove.
Promjena izgleda tijekom godišnjih doba je izuzetno bitan faktor kod bjelogoričnih stabala. Najčešće se očekuje atraktivna cvatnja ili listanje tijekom proljeća, bogata ili zanimljiva krošnja u ljetnim mjesecima, raznobojno lišće ili plodovi u jesen te zanimljive grane ili plodovi zimi.
Proljetnu cvatnju sigurno možete doživjeti kod velike porodice ruža (Rosaceae). Ova porodica, osim niskog raslinja i grmlja, obuhvaća i stabla rodova jarebika (Sorbus sp.), glogova (Crataegus sp.) te cijeli rod Prunus s više od dvije stotine vrsta, koji uključuje šljive, trešnje, breskve, jabuke i bademe te njihove ukrasne varijetete. Sve vrste jasena (Fraxinus sp.) i javora (Acer sp.) imaju zanimljive bujne cvatove žuto-zelene boje koji se ističu prije pojave lišća.
Neke vrste, poput drijena (Cornus mas), cvatu već krajem zime, a neke, poput judina drva (Cercis siliquastrum), cvatu iz neobičnih mjesta kao što je samo deblo. Atraktivne krošnje tijekom ljeta podrazumijevaju interesantan oblik ili boju lista. Najčešća boja lista je, naravno, zelena. Postoje i kultivari žućkaste, crvene ili purpurne boje. U hortikulturi je najčešći već spomenuti japanski crveni javor, a slijedi ga crvenolisna šljiva (Prunus cerasifera “Nigra”).
Stabla crvenog lista možemo naći i kod nekih drugih vrsta javora (Acer rubrum) te kod crvenolisne bukve (Fagus sylvatica purpurea). Neke vrste, poput rujeva (Rhus typhina), imaju zanimljivo veliko rasperano lišće i stršeće cvatove, a neke, nasuprot toga, sitno nježno rasperano lišće kao što ima i popularna gledičija (Gleditsia triacanthos). Jesenske boje variraju od blijedo zelene preko svih nijansi žutih, narančastih i crvenih pa do smeđih.
Poznato je da vrste koje potječu iz Sjeverne Amerike i dijelova sjeveroistočne Azije u jesen imaju crveno lišće, a vrste europskog kontinenta i dijelova Azije žuto i smeđe. Kao vrlo atraktivno stablo može se izdvojiti likvidambar (Liquidambar styraciflua) koji u jesen ima lišće svih navedenih boja. Neke su vrste prepoznatljive po jesenskim plodovima, a ovdje dominiraju razni varijeteti jabuka te neka stabla s atraktivnijim i jestivim plodovima poput japanskog kakija (Diospyros kaki). Zimska krošnja listopadnih stabala najčešće je ogoljena, iako postoje određene iznimke, poput bijelog graba (Carpinus betulus), koje djelomično ili potpuno zadržavaju suho lišće. Mediteranske vrste s kožastim lišćem, kao što je hrast crnika (Quercus ilex) ili ukrasna parkovna vrsta velecvjetna magnolija (Magnolia grandiflora), svoje lišće zadržavaju i tijekom zime.
Gledičija ima trnovite grane na kojima zadržava viseće mahune pa je atraktivna i tijekom zime, a isto može vrijediti i za razne vrste breza (Betula sp.), koje imaju karakteristične viseće grane i bijelu koru, ili za razne vrbe (Salix sp.) sa žutim granama i izbojcima. Crnogorična ili zimzelena stabla imaju isti oblik i boju tijekom cijele godine, uz izuzetak proljeća kada se na nekim vrstama jače ističu mladi izbojci ili češeri u nastajanju.
Od brojnih vrsta i varijeteta, mogu se nabrojati rodovi borova (Pinus sp.) prilagođeni mediteranskom ili kontinentalnom području, razni pripadnici američkih vrsta poput tuje (Thuja sp.) te cedrovi (Cedrus sp.), smreke (Picea sp.) i jele (Abies sp.) koje su prilagođene kontinentalnoj i planinskoj klimi.
Visina stabla te širina i oblik krošnje izuzetno su bitni za pravilan smještaj u vrtu. Pri izboru stabla treba misliti i na podzemlje, odnosno probleme koje može prouzročiti korijen. Općenito je pravilo da se korijen stabla rasprostire otprilike kolika mu je i krošnja, iako i kod tog pravila postoje iznimke poput crnogorice ili stupastih kultivara koji imaju mnogo šire korijenje od krošnje. Zato treba dovoljno znati o vrsti koja se sadi jer se mogu dogoditi problemi poput podizanja temelja ili oštećenja podzemnih instalacija.
Stabla se sade na razmak gdje se kao mjerilo uzima širina krošnje nakon dvadesetak godina rasta. Ako se radi o nizu stabala ili drvoredu, onda se za malostablašice uzima razmak od pet metara, a za velikostablašice od osam do deset metara. Nakon određenog vremena grane će se uplesti, ali se deblo neće nakositi zbog prevelike blizine drugog stabla. Stabla izrazite veličine i brzog rasta, poput platane (Platanus sp.), sade se i na veće razmake, od 12 do 15 metara. Takva stabla su pogodnija za drvorede, parkove, veće vrtove i posjede gdje svojom veličinom i brzim rastom ne mogu zasjeniti ostalo bilje i objekte. Praktične vrste za manje vrtove su sve malostablašice kao što su već nabrojani glogovi i drijenovi, ali i stupasti kultivari uobičajenih vrsta kao što je stupasti grab (Carpinus betulus “Fastigiata”).
Osim navedenih problema, stablo može utjecati na osunčanje parcele ili kuće te na zaštitu od vjetra, i to je poželjno uzeti u obzir jer vam može povećati ili smanjiti troškove grijanja ili hlađenja kuće.
Postoje neke vrste stabala koje bolje podnose gradske uvjete, odnosno pojačanu količinu onečišćenja zraka. Česta vrsta u gradskim parkovima je hibridna platana (Platanus acerifolia). Ta vrsta redovno gubi svoju staru koru gdje se pore za disanje, zvane lenticele, često obnavljaju i čiste.
U kategoriju otpornog drveća mogu se uvrstiti i spomenuti ginko, glog i ukrasna trešnja, a tu su i bagrem (Robinia pseudoacacia) i katalpa (Catalpa bignonioides). Sadnjom takvih stabala u onečišćenim i gusto naseljenim područjima utječemo na uklanjanje prašine, mikroklimu i osvježavanje zraka. Ako imamo barem mali vrt u urbanom području, samo jedno stablo podići će estetsku i boravišnu vrijednost prostora.
Ne postoji nikakav razlog da i bilo koju voćku ne promatrate kao stablo koje će, osim plodova, donijeti i ostale koristi: lijep izgled, zaklonjenost od pogleda s ulice, zasjenu, hranu za ptice i ostale životinje. Naravno, trebalo bi razmisliti i o eventualnim potencijalnim problemima koje bi voćka mogla prouzročiti. Kao najočitiji nameću se otpali plodovi koje treba čistiti s opločenja ili vozila i koji mogu biti mamac za ose i stršljene. Plodovi koji otpadaju s velike visine mogu biti opasni u slučaju vrsta poput divljeg kestena (Aesculus hippocastanum) ili mogu narušiti kvalitetu boravka u blizini stabla zbog neugodnog mirisa plodova kao što je slučaj sa ženskim stablima ginka.
Za kraj još jedno upozorenje: pripazite da ne posadite ili u divljinu “pustite” invazivne vrste stabala poput pajasena (Ailanthus altissima) koje istiskuju autohtone i udomaćene vrste te rade velike probleme za zdravlje ljudi, u gospodarstvu i ekologiji.
Drveće nije jedan od prvih životnih oblika, ali na planetu Zemlji postoji dovoljno dugo, oko 300 milijuna godina. Stabla su pratila uzdizanje i izumiranje dinosaura, pojavu sisavaca i kukaca te razvoj ljudi kao vrste. U našem slučaju stablo, odnosno drvo jedan je od esencijalnih elemenata ljudskog napretka. Služilo je kao izvor hrane, zakloništa, građevinskog materijala, oružja ili oruđa. Zato i nije čudno što se uz stablo vežu brojna vjerovanja, običaji i mitovi. Stablo je i simbolički ugrađeno u gotovo sve svjetske religije i vjerovanja. Spomenimo samo Kozmičko stablo, Drvo života ili Drvo spoznaje. Mnogi ljudi, i to često neovisno o religijskoj pripadnosti, kite jelu (Abies alba) ili smreku (Picea abies) u vrijeme Božića, što simbolički predstavlja središnji element blagdanskog ozračja. Običaj kuckanja o drvo kada tjeramo nesreću ili ne želimo pokvariti sreću vezan je za Kelte i mnoge druge tzv. poganske kulture. Proizlazi iz vjerovanja da se u deblu nalaze dobri duhovi, a kuckanjem o drvo možemo ih probuditi i angažirati za zaštitu.
Trenutačno je na svijetu otkriveno više od 300.000 vrsta biljaka, od čega poznajemo više od 60.000 vrsta drveća, a prema nekim izvorima ta se brojka penje i do 80.000. Gotovo svaka država na svijetu ima neku endemičnu vrstu, koja ne raste nigdje drugdje. Stablo se u svojoj osnovi ne razlikuje od svojih malih rođaka kao što su maćuhice, krumpir ili ivančice. Ima korijen kojim upija vodu i hranjive tvari iz tla, nekakav oblik potpornja ili debla te lišće kojim obavlja fotosintezu.
Međutim, tri značajne osobine razlikuju drveće od ostalih biljaka.
1. Drvenasto deblo, korijenje i grane ne uginu svake zime ili prilikom svake suše, nego nastavljaju rasti iz godine u godinu. Stabla su pravi majstori preživljavanja i mogu se naći u gotovo svim područjima planeta, uz izuzetak krajnjih Zemljinih polova, najtoplijih dijelova pustinja i visokih planinskih vrhova.
2. Stabla imaju veću masu u odnosu na ostale vrste biljaka. Većina stabala ima izraženo deblo ili više njih s promjerom većim od 10 cm te krošnju sastavljenu od grana i lišća. Općenito se može smatrati da visina odraslog stabla prelazi tri metra. Ostale biljke slične stablu, a koje ne zadovoljavaju te uvjete, mogu se nazvati grmljem. Specifična građa drveće čini najvećim i najtežim živućim organizmima na planetu, a njihova masa može prelaziti i tisuću tona.
3. Stabla žive dulje nego ijedan drugi organizam na planetu, a neki primjerci su stari i nekoliko tisuća godina.
Gotovo cijelo stablo, odnosno 95 do 99 posto njegove mase čini mrtva tvar koja služi kao potporanj, a koju kolokvijalno zovemo drvo. Lišće, vrhovi korijena odnosno korijenove dlačice i floem živi su dijelovi stabla povezani u protočni sustav. Floem je tanak sloj cjevčica koje možemo usporediti s krvnim žilama, a služi za provodnju tvari između lista i korijena. U istoj ulozi, neposredno uz floem, nalazi se i tanak sloj ksilema koji se zbog svog sastava ipak smatra mrtvom tvari ili drvom kao takvim. Zajedno čine provodno tkivo koje se nalazi odmah ispod sloja kore. Zbog toga je izuzetno opasno guliti koru živog stabla, a ako je površina toliko velika da je stablo ne može nadomjestiti, ono će zasigurno uginuti.
Zbog svoje mase i brojnosti stabla su izuzetno značajna u svim životvornim procesima koji se odvijaju na Zemlji. U ne tako dalekoj prošlosti šume su zauzimale veći dio Zemljine površine. Zahlađenjem planeta u posljednjem nizu ledenih doba, a poslije zbog razvoja poljoprivrede, gradova i industrije te su šume svedene na ostatke. Ostale su samo značajnije površine na području ekvatora i tajge na sjevernoj polutci. Na mjestima gdje je to moguće, šume se zapravo vrlo brzo obnavljaju i zato je najmanje što možemo učiniti da svatko tijekom svog života posadi barem nekoliko stabala.
