Tajanstvena veza čovjeka i prirode možda se najbolje osjeća u motivima umjetnika fotografije Josipa Klarice. Park Maksimir, nedaleko od kojeg stanuje, i on na svoj su način kao strogi centar Zagreba i Tošo Dabac. Za oba velika majstora fotografije ta su mjesta izvor neiscrpne inspiracije i umjetničkih opusa.
Gledamo njegove fotografije iz 80-ih i 90-ih godina. Lipa s fotografije u krugu je posječena, govori Klarica, a drvena klupa koja je bila oko nje sada je željezna. Na drugoj je slici Paviljon jeka u mističnoj atmosferi, vidi se jedna od dvije maksimirske tužne vrbe, na trećoj je hrast, najveći hrast u Maksimiru.
- Taj se hrast nalazi kod mogile, snimljen je oko 1985. godine. Ima 300 godina. Oluja mu je kasnije potrgala granje. Na mjestu gdje je bila krasna lipa, stara, sada je mlada. Fotografije koje ste izabrali iz raznih su priča. Prvi put snimio sam Maksimir 1976. godine, isto hrast - kaže Josip Klarica.
Njegove nadrealne fotografije Maksimira nastaju uglavnom u zoru. Za njih se budi u pet sati. Stanuje na Vrhovčevu vijencu, naselju koje su željezničari gradili od 1935. godine. No on se s obitelji doselio 1956. godine.
- Roditelji su sagradili kuću. Sve je bilo drugačije nego danas, zecovi su begali, potok je bio čist, mogla se piti voda iz njega. Bilo je životinjica raznih, periferija. U Maksimiru smo se igrali, trčali... Brat i ja, blizanci smo, išli smo u školu s jednom torbom. I tamo dole u parku kod staze i jela, koje su bile metar visoke, svađali smo se tko će nositi torbu, imali smo samo jednu. Čast je bila doći s torbom na leđima u školu. Te su jele sad visoke 25 metara - priča Josip Klarica.
Poznaje ovdje, kaže, svako drvo. Kad je bio dječak, Maksimirom su lovci sa psima lovili fazane i “zecove”. Jednog je spasio tako da je sjeo na duplju od hrasta u koju se zec sakrio. Točno zna gdje i što treba snimiti i kad je dobro vrijeme, ustane rano i krene u Maksimir, noseći mnogo tehnike.
- Ne hoda se okolo i traži, nego se zna što se snima, kao u ribolovu, ide se ciljano na mjesto i u određeno vrijeme. Prije sam furao svu opremu sa sobom na dječjim kolicima. Neke od ovih fotografija moji su veliki snimci, napravi se jedna, dvije dnevno. Ponekad ne uspijem, jer sve je spor proces, tako se to radi. Koristim starinsku opremu, veće drvene aparate, njima se rade velike kontaktne snimke. Sad tako manje radim, više koristim Rolleiflex - rekao je Klarica.
Pitamo ga što njemu znači dobro vrijeme za snimanje.
- Magla, mokro, snijeg. Gle, na ovoj fotografiji ovo otraga je šuma, ako nije magla ona se vidi, a sad je to bijela, siva ploha. Magla izolira pozadinu. Da je izašlo sunce, nastao bi metež - odgovara Klarica.
Pitamo ga dalje da nam otkrije neku majstorsku tajnu.
- Pejzaž se snima kad je priroda mokra, ujutro, izražajnija je tada. Tome sam dodao maglu za izolaciju pozadine koju ne želiš. Ima nešto i u trenutku izlaska sunca kroz maglu, kada je sunce zagrije... No postoje svakakvi pejzaži, nije uvjet raditi tako - kaže Klarica.
Njegova nova kolekcija fotografija Maksimira, snimljenog minimalistički, sadrži i fotografije nastale u parku - šikari u Novom Zagrebu kod Dugava. Mjesto njegove inspiracije je i park dvorca Opeka kod Varaždina.
- Najbolji je za snimanje u kasnu jesen i zimu, a to znači dignut se u pet sati i po ledu i snijegu ići tamo. Interesira me priroda u koju je čovjek intervenirao, zato ne snimam Medvednicu. Čak sam planirao slikati park dvorca Versailles, dobio sam od francuskog veleposlanika preporuku... - kaže fotograf.
Prirodu je kao temu snimao još u srednjoj školi primijenjene umjetnosti. Studirao je kasnije na famoznoj češkoj FAMU. Imao je samostalnu izložbu u Photographer’s Gallery u Londonu i Galerie Johannes Faber u Beču te u mnogim hrvatskim galerijama i muzejima.
Foto: Ivan Posavec
