Nakon dvadesetogodišnje karijere profesionalnog baletnog plesača, koju je danas 46-godišnji Zagrepčanin Dino Bakša započeo u Salzburgu u Austriji, a nastavio u Engleskoj, potom u Bonnu i u Dortmundu u Njemačkoj, svoje baletne papučice pospremio je u škrinjicu za uspomene i svjetla pozornice i velegradova zamijenio za miran život u roditeljskoj kući u Zagrebu.
Vratio se prije pet godina u svoj dom na Šestinski vrh. U kuću koja je sagrađena prije 40 godina, kada su Šestine još bile selo puno kukuruzišta i stabala kestenova, a danas su atraktivna, elitna gradska četvrt s potpuno promijerao rastati od nje. Mogućnost da imam pse oko sebe meni je velika ljubav. U Zagrebu imam mješanku Mimi, sestrinu labradoricu, s kojom dijelim kućni ambijent zajedno s njezinom familijom, i minijaturnog njemačkog špicera. Oni su meni zamjena za djecu koju nikad neću imati i moja velika ljubav - reći će nam Dino.
U vrtu su mu najdraži grmovi koje sam formira u raznorazne oblike, ali i japanska trešnja s cvjetovima kao velikim lepezama
Sa sestrom je nastavio njegovati okućnicu koju je naslijedio od roditelja pa tako u dvorištu, osim voćaka koje uzgaja radi užitka branja voća, a ima stablo trešnje i višnje, ima i ukrasnog bilja i jednu japansku trešnju. - Vrt je mene sve ove godine čekao iako ga je moja sestra održavala. Za sve bilje i odraslo drveće brinula se moja brižna sestra. Kada sam se vratio, sa zadovoljstvom sam preuzeo brigu oko košnje vrta i nabavke ukrasnog bilja. To je sada naš zajednički rad. Moja sestra ima četvero djece. Svi zajedno živimo i brinemo se o okolišu - kaže nam prpošni i razigrani Dino. Priznao nam je kako su mu najmiliji u njegovu vrtu grmovi koje sam formiraš u raznorazne oblike i japanska trešnja.
- To vam je drvo koje ima ogromne grane i cvjetovi izgledaju kao velike lepeze, a kada popadaju na tlo, travnjak nije zelen, nego ljubičast. Nisam jedini ako kažem da je svaki posao koji radite s ljudima naporan jer koliko god volimo ljude, znamo kako mogu biti naporni. Dolazak kući poslije šminkanja cijeli dan, gdje ja zapalim svoje lučice, gdje me dočekaju moji psi, to je za mene užitak u miru i pogledu na Sljeme i da se nije sagradila ogromna ružna kuća, vidio bih i Medvedgrad. Meni ne treba puno da budem sretan - govori nam Dino.
Dino i njegova sestra zajednički su osmislili i mali ograđeni vrt u kojem rastu tikvice, salata, paradajz... Sve ukusno i domaće
Bavljenje poslom oko okućnice za Dinu je jedna opuštajuća briga. Za njega, kako nam je rekao, nema ništa ljepše osim vremena košnje ili plijevljenja kada radiš sa zemljom i susrećeš se s bubama. - Kod onih koji to ne vole raditi mislim da je u pitanju jedna velika lijenost - iskren je Dino. Osim ovog drveća i ukrasnog bilja, kaže, odlučili su on i sestra napraviti jedan mali ograđeni vrtić u kojem bi rasle tikvice, salata, paradajzi. Sve domaće.
U obiteljskoj kući, okružen psima, ukrasnim biljem, voćkama i mladim crvenim javorima, koji su Dini najljepša stabla u njegovu vrtu, i sjećanjima na borove koji su okruživali njegovo "gnijezdo", ali su bili gorostasni pa su se naherili i prijetili kući i susjedima te su ih morali odrezati, na malom komadiću "svojeg epikurskog vrta", bivši uspješan baletan, a današnji jednako tako uspješan vizažist s mnogo poslovnih planova za budućnost u svojoj novoj struci, pronašao je mir u svojoj zreloj dobi. Kako ističe, pronašao je radost u svojoj obitelji, druženjima s prijateljima i spokoj u prirodi i životu sa životinjama.
- Malo nam treba za sreću. Koji pas, koja lučica, koje stablo ili ukrasno bilje. Vratite se svi prirodi - za kraj je poručio Dino.
Foto: Neja Markičević/Hanza Media
