Nakon što je provela 50 godina živeći u središtu Zagreba, književnica (ponajprije pjesnikinja) i uz to diplomirana pravnica Ana Horvat (što je književni pseudonim Jasne Palčec) odlučila je 1999. godine gradsku vrevu zamijeniti za miran život podno Medvednice.
- Odmah sam znala da su to moj brijeg i moja kuća, čim sam ih vidjela! Bila je to ljubav na prvi pogled - to nam je prilikom dolaska kod nje u Čučerje Gornje u "prvom naletu" odmah rekla Ana Horvat, koja živi na 300 hvati okućnice u šumi - arboretumu koji je zasadila svojim rukama u bajkovitoj kući prepunoj uspomena. Uopće, atmosfera kojom odiše ovaj dom i okućnica su na granici sna i jave, što se uoči odmah, već kada se uspinjete prema njima. Kuća je okružena drvećem i obrasla penjačicama.
Već kod ulaznih vrata posjetitelje dočekuju jablan i topola, potom se uz staze nižu lovorvišnje, breze, crveni javor, vrba, omorika, hrast, cedar, bor, pinija...
- Oduvijek sam maštala da živim u šumi. U dvorčiću. Dok sam još stanovala u Zagrebu, iz čežnje sam napisala zbirku pjesama o stablima, a poslije, kada sam se doselila u Čučerje Gornje, sadila sam ona stabla o kojima sam pisala pjesme. To me silno veselilo! I da, donekle ima istine u tome da je svako stablo zasađeno za jednog ljubavnika (prema mojoj pjesmi Happy end: otkad sam kupila/svoju krišku zemaljske kugle/sadim stabla/s pristojnim razmakom/za svakog bivšeg ljubavnika/po jedno/i napokon sve je u redu/umjesto pjesama/svaki ima svoj rastući spomenik/a moji ukućani/dovoljno kore/za brušenja pandža/i okomica/za podizanje noge). Ali, ipak, nije ih bilo toliko! Pa, imam više od 50 stabala u arboretumu - kroz smijeh će Ana.
Već kod ulaznih vrata u dvorište dočekaju posjetitelja jablan i topola, potom se uz staze nižu lovorvišnja, breza, crveni javor, vrba, omorika, hrast, cedar, bor, jela, pinija itd. Arboretum je zasađen u engleskom stilu, djeluje prirodno i samoniklo, ali je pun iznenađenja. Ovdje svako stablo ima svoju priču postanka - nastanjivanja, svoju povijest.
U arboretumu, omiljenom mjestu vlasnice, pozornost plijeni tzv. green room iliti zelena soba, tj. soba živih uspomena kakvu vrlo vjerojatno nema nitko u Hrvatskoj. U njoj se ističu prekrasne glicinije i penjačice tekome
- Na tri-četiri načina sam nabavljala sadnice za moju šumu (na brdovitom zemljištu oko kuće rasla je samo trava): u rasadnicima, presađivanjem od prijatelja i poznanika, a treći način je sramotan. Odlazila sam, naime, u nečije šume i katkad parkove i krala mladice. Tako da imam po jedan hrast, grab, bukvu i lješnjak od susjeda - o čemu on pojma nema! Imam i nekoliko ko vrsta vrba. Jedino sam, iz strahopoštovanja, propustila uzimati sadnice u Botaničkom vrtu. To mi je, ipak, bilo previše - nestašno će Ana i nastavlja u ozbiljnom tonu: - Meni nije krađa uzeti mlado stablo! Jer bi ono završilo kao ogrjev ili bi bilo pokošeno s travom, čak imam osjećaj da sam ga presađivanjem spasila!
Umjetnica Ana ovdje živi samozatajno i vedro sa svojih 13 mačaka i dva psa, okružena čistom prirodom.
U arboretumu, njezinom omiljenom mjestu, pozornost plijeni tzv. green room (zelena soba ili soba živih uspomena), kakvu sigurno nitko nema u Hrvatskoj. - Kad sam se doselila iz grada imala sam automobil, pa sam za njega dala sagraditi garažu koja je izgledala kao betonsko-cigleno ruglo. Dodala sam joj za kamuflažu na ravnome vrhu stupove i uz njih posadila glicinije i penjačicu tekome. S godinama su narasle vrlo visoko tako da sam dobila zelene zidove oko ravnog krova garaže, tj. zelenilom obraslu terasu nalik na sobu zelenih zidova sa stropom od neba. Dok šećemo divnom okućicom, opažamo kako u arboretumu dominiraju stabla lovorvišnja za koja je Ana i posebno vezana. - Imam četiri lovorvišnje oko kuće, a i same se rasađuju jer se volimo uzajamno. To mi je nostalgično stablo. Osim što je lijepo, zimzeleno je i ima s proljeća tornjaste bijele grozdove cvjetova - objasnila je Ana.
- Većina ljudi ima potrebu ostavljati iza sebe nekakve tragove na Zemlji. Ja mislim da je meni, osim poezije, i sadnja stabala jedan takav vid ostavljanja tragova. Jer moja stabla će me nadživjeti! Nadam da moji nasljednici neće posjeći te žive tragove mojeg življenja na ovom planetu - poručila je za kraj pjesnikinja Ana Horvat.
Foto: Biljana Blivajs/Hanza Media
