ODMOR IZ PAKLA

Kad odmor krene naopako

Getty Images

U Riminiju, slavnom mediteranskom ljetovalištu, reporterka Likea naišla je na niz turističkih zamki i upala gotovo u svaku. Pročitajte njezino iskustvo i savjete da se i vama ne dogodi isto! Soba od 11 kvadrata, obavezne ležaljke s kojih se ne vidi more...

Tourist trap. Pojam čije se značenje ne proučava u hotelijersko-turističkoj školi ili je to barem bio slučaj prije petnaestak godina. Prvi sam put na njega naišla prije desetak godina, kad se i počeo gnijezditi i stvarati si prostor u hrvatskom jeziku, no čime bi proizvod ili usluga “zaslužili” lijepljenje te, očito negativne naljepnice, isprva nisam sasvim shvaćala. Nerazumljivosti unatoč, beskrajno me nasmijavao. Kao da su turisti miševi koji upadaju u postavljene im zamke. Uostalom, ako sir klopku pretvara u mišolovku, što je pretvara u “turistolovku”? Podgrijane lignje i pomfrit, u mikrovalnoj “skuhane” talijanske lazanje i creski janjci s Novog Zelanda? Glumljena gostoljubivost raspršena u trenu kad gost izgovara “Oprostite, ova porcija je premalena”. “Ako ti je premala, a ti naruči dvije.” “I preskupa je.” “E, a šta bi ti? Domaće je.” “Nikad više neću doći ovamo.” “Ne moraš. Doći će drugi.”

Tourist trap je, za mene, postao ništavno, blijedo, a opet preskupo iskustvo umotano u šareni i neproziran papir (samo)zavaravanja. Odsutnost autentičnosti.

Budući da život na obali, u nekim od najvećih sjevernojadranskih turističkih središta, uči da se u te “lovke” lako hvataju i “domaći”, ove smo godine odlučili biti turisti negdje “vani”. Gdje zamki, navodno, nema.

Odluka je pala na Rimini. Najstarije ljetovalište na Jadranu (za godinu dana “šišaju” opatijsku tradiciju) koje godišnje posjeti oko 5 milijuna turista, a za to, valjda, postoji razlog. Posjeti i Makarsku, i Vodice, centrom Lošinja ljeti ne možeš proći od turista. Dobro, nije ih baš 5 milijuna, ali svejedno su uhvaćeni u “masovku”. Ali trava je vani zelenija, talijanska masovka sigurno je manje masovna od naše.

, Image: 305930488, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy
Profimedia, Alamy

Pretraga na stranici za rezervaciju smještaja daje 1060 rezultata, željeni datumi ne ostavljaju mnogo prostora i - pogodak. Sedam noćenja s doručkom u hotelu srednje kategorije za manje od 300 eura? I ispod toga napomena “posljednja soba, veličine 11 kvadratnih metara, tuš nije odvojen pregradom od ostatka kupaonice”. Nećemo šrktariti, jednom se ide u Rimini, pa tražimo dalje i pojavljuje se gotovo dvostruko skuplji hotel “200 metara od plaže, s pogledom na more, prostranim, suvremeno opremljenim sobama i slobodnim pristupom plaži”, čije osoblje “govori 8 jezika”. Hotel je “adults only” i u partnerskom odnosu s obližnjim restoranima, pa mnogi od njih “gostima nude posebne popuste”. Nema vlastiti parking, no u blizini je jedan besplatan i nekolicina čuvanih uz nadoplatu.

Zadovoljni sobom, time kako smo se “dobro sjetili” i “još bolje uboli”, krećemo na put. Poučeni lipanjskim iskustvom s talijanskih autocesta, sa zatvorenim trakovima i “zanimljivim” vozačkim stilovima, do Riminija ćemo državnim cestama. Bez žurbe, da vidimo što više. Poželimo stati na ledenu čokoladu u Eraclei. Ništa od toga, jer u kolijevci čokoladnih napitaka čokolade - nema. “Sad kad u Riminiju ne bude plaža”, zloguko primjećujem. “Pregrizi jezik.” Nisam.

Rimini, Italy - September 25, 2016: People on Via dei Mille street with old buildings and parked cars.
Getty Images

Više nego plaža, na odredištu nas isprva zabrinjava parkiralište. Uličica do hotela načičkana je automobilima, stoje i s lijeve i s desne strane unatoč znakovima o zabrani parkiranja. Naš žuti hotelčić ima prekrasan vrt sa sjenicom, uočavamo na prvi pogled, a već nam drugi otkriva da se nad njega nadvija nekakva hotelska grdosija. Pogled na more, shvatit ćemo nakon što se sa zadimljene recepcije uspnemo na drugi kat u sobicu spram koje se 11 kvadrata čini kao predsjednički apartman, dostupan je samo ako gosti susjednog hotela na prozore opasno blizu našeg izvjese ručnik s morskim motivima, a 200 metara od vode, pokazat će se idućeg dana, nisu ni ulazi na neke od plaža.

No, najprije parking. “Susretljivi” mladi recepcionar, prekinut u popodnevnoj ćakuli s prijateljem, u ruke nam gura isprintani list papira s ucrtanim parkiralištima i govori da “u ulicu možemo stati ako ima mjesta, ali ne tamo gdje piše da postoji zabrana”. U ulicu, dakle, ne možemo stati, ali preporučuje nam parking odmah na izlasku iz parka, 24 sata platit ćemo 5 eura, a parkiralište je čuvano. U blizini je i drugo parkiralište, ali cijenom je tu negdje pa preporučuje to. “Ne, ne, ne, kakvih 5 eura - 5 eura za 1 dan, od 0 do 24, ne za 24 sata!” zgraža se na parkiralištu gospođa s loše izvedenom trajnom, pomalo nalik Belli iz “Vatrogasca Sama”. Kako god. Platit ćemo do utorka. “A ne, ne, za manje od tri dana ne primamo kartice. Tri dana.” Dobro, tri dana. Do srijede, kad će nam pokušati naplatiti i tu, već plaćenu srijedu i kad ćemo, siti prepucavanja sa starim moržem, prijeći cestu i otkriti da ćemo parking preko puta, i to za 24 sata, a ne “od nula do ponoći” platiti 2,5 eura. Jer 5 eura, 2,5 eura... sve je to “tu negdje”.

Getty Images

Na plaži u riminiju dopao nas je suncobran broj 753 koji se nalazio čak pedeset metara od mora

 

Nismo tu zbog parkinga. Kakva je plaža? Da, postoji hotelska plaža, objašnjava nam recepcionar i za 10 eura po danu dobit ćemo dvije ležaljke i suncobran. U redu, a ako ne trebamo suncobran, želimo samo postaviti svoje ručnike i otplivati nekoliko krugova, smijemo li? Ne, a to nam je pitanje osiguralo status najnepoželjnijih gostiju ikad.

I tako smo, morski ljudi, platili i već na ulazu šokirano zastali. Uzavreli pijesak bez trunke hlada isparavajući stvara izmaglicu, kupači se tiskaju gušće nego na Dolcu u podne, a zbog u pravilne formacije posloženih redova ležaljki osjećaš kao da snimanje scena borbe kakvog epskog spektakla samo što nije počelo. A more? Ne vidi se. Dobro, idemo mi negdje u prve redove. A ne, ne, glavom odmahuje čuvar plaže, nema biranja. Odvodi nas do dodijeljenih nam, od vode pedesetak metara udaljenih mjesta pod suncobranom broj 753. More nije voda? Ovo nije more, nego smećkasta, pretopla, plitka barica kojom, ma koliko se odmaknuo od obale, ne možeš zaplivati, a da koljenima ne odereš po morskom dnu. Kultiviranom, održavanom, punom nasutog pijeska.

Aerial view of the beach in Rimini, Italy
Getty Images/iStockphoto

A kad se, “morem” neosvježen, odlučiš odmoriti pod sjenom suncobrana, stanu te salijetati preprodavači nakita, satova, suvenirčića i nuditelji raznih usluga, pa se, dok iz prvog reda promatraš masažu na improviziranom masažnom stolu, uz zvučnu kulisu gradonačelnika Riminija koji “sve turiste poziva da ilegalne preprodavače i masere bez odgađanja prijave policiji”, osjećaš pomalo kao nakon dvadesetominutne izloženosti reklamama iako si platio nepotrebno skupu kinoulaznicu.

Vraćajući se prema hotelu, izgladnjeli i “dohvaćeni” suncem, odlučujemo isprobati neki od partnerskih restorana. Da, kaže recepcionar, postoji ta mogućnost, ali ne radi se o restoranima, nego o restoranu. I nema slobode odlučivanja, hotelskim gostima nude četiri menija; riblji, mesni, vege i pizzu, ponuda se može pogledati i izabrati u hotelu, ondje platiti i s računom konzumirati u restoranu. Može li se s menija odabrati samo glavno jelo? Naravno da ne može. Može li se u restoranu odabrati nešto drugo po toj, partnerskoj cijeni? Smrknuti pogled tamnih očiju iza dioptrijskih naočala jasno nam je dao do znanja da sad već iskušavamo granice njegova strpljenja. Može li nam preporučiti neki drugi restoran? Ne. Ima ih mnogo, previše da bi se neki isticao. U redu, u sobi ćemo se posavjetovati s TripAdvisorom. Uz čašu hladne vode. Ali, ne možemo jer - nemamo čaše. U hotelskim je sobama zabranjeno konzumiranje hrane i pića, pa je i čaša, standardna sastavnica kupaoničke opreme, uklonjena. Da ne dovede u napast.

Chi Burdlaz restaurant, near the beach, Rimini, Italy, Image: 418795813, License: Rights-managed, Restrictions: WORLD RIGHTS - Fee Payable Upon Reproduction - For queries contact Photoshot - sales@photoshot.com London: +44 (0) 20 7421 6000 Florida: +1 239 689 1883 Berlin: +49 (0) 30 76 212 251, Model Release: no, Credit line: Profimedia, Avalon Creative
Profimedia, Avalon Creative
 

U napasti da prije svakog roka damo petama vjetra bili smo i nakon što su nam u renomiranoj pizzeriji, čija je pizza imala okus po ustajaloj masti, tri komadićka focaccie koja glumi couvert naplatili 3 eura. No, onda smo, na obali bisera talijanske rivijere, pronašli engleski pub i za pomoć zamolili konobare. O narudžbi, “pravim talijanskim” hamburgerima, pivu i cideru, nismo trebali savjet, ali odgovor na pitanje gdje se lokalci kupaju, za nas je predstavljao misteriju. “Imate auto? Idite u Vallugolu. Plaža je šljunčana i puno ljepša od ovih ovdje. Malo je dalje, ali neće vam biti žao.”

I nije. Ako se zateknete u Riminiju i imate auto, idite u Vallugolu. Mjestašce jest petnaestak kilometara udaljeno od grada, no i taj put košta manje od deset eura, a osjećaj posvemašnjeg mira dok na leđima plutaš morem u kojem se zrcali nebo ionako nema cijene. No, naša izgorena koža postavlja određene zahtjeve, pa se pitanje “ima li hlada” nameće samo od sebe. Nakon “bogatog kontinentalnog”, a zapravo vrlo dosadnog i repetitivnog doručka koji smo, u “adults only” hotelu proveli uz povišene dječje glasiće, to pitanje postavljam simpatičnoj plavokosoj recepcionerki. “Jedan simpatičan konobar jučer nam je preporučio plažu u Vallugoli. Znate li ima li ondje hlada?” “Oh, danas se odjavljujete iz hotela?” “Ne, ne, jučer smo izgorjeli na suncu, pa bismo se danas voljeli skloniti u hlad drveća, ako je moguće.” “Dobro, shvaćam, trebate kremu za sunčanje.” Osam jezika day after yesterday. Nema veze, okružen borovom šumom, bijeli se šljunak Vallugole pokazao kao mjesto na kojem počinje odmor, a omanja plaža podijeljena na dio s ležerno poredanim ležaljkama i dio “za ručnike” skriveni je odsjaj talijanskog bisera i mjesto kakvo biraju oni nezaslijepljeni sjajem masovnog odmarališta.

U hotelskim sobama je zabranjeno konzumiranje hrane i piće pa u sobama čak nema ni običnih čaša!

 

“Sve treba probati i iskusiti, bila je naša krilatica na povratku kući. Uloviti se u poneku zamku, ali i prošetati starim dijelom grada, upiti povijest i kulturu na koju su Talijani tako silno ponosni i čijem očuvanju posvećuju mnogo pozornosti. Treba proći kroz Augustov slavoluk, čija monumentalnost u trenutku oživljava svijest o vlastitoj minijaturnosti. I, naravno, posjetiti Italiju Miniaturu, edukativno-zabavni park iza čijih se vrata nalazi najbolje od Italije. Umanjeno. “I onda smo se po vodi vozili čamčićem koji je glumio gondolu dok su oko nas prolazila venecijanska pročelja”, prepričavala sam bratu. “Jesu oko tebe plivale fekalije?” “Naravno da nisu.” “Onda naravno da nisi bila u Veneciji. Ne možeš čak ni imati taj osjećaj. Nije autentično.” “Naravno da nije autentično. Ali je bilo zabavno.” “I to nije tourist trap?” “Ma naravno da jest. Ali na njega smo rado pristali.”

Tekst: Petra Miočić

Foto: iStock, Profimedia

Izvor: Magazin Like! Putovanja

 

Izdvajamo

Iz drugih medija