Tik uz Gornji grad nedavno je prvi turistički objekt u strogom središtu dobio bazen. Hostel Swanky Mint postao je tako i prvi zagrebački hostel s bazenom u ponudi, pa će se budući gosti uskoro brčkati s pogledom na donjogradske krovove i Obrtnički dom u Ilici. Za Jutarnji list o hostelu smo razgovarali s Andrijom Prinatom, većinskim vlasnikom hostela.
- Napravili smo bazen i dvije nove terase u dvorištu. To je, recimo, naš mali trik da goste nagovorimo da ostanu dulje od standardnih dan i pol - priča nam Pirnat.
Uz bazen veličine 8x4 metra nalazi se novi koktel-bar koji je kao i ostatak hostela uređen u industrijskom stilu s neobičnim i fora detaljima koji nisu sa sajma Hrelić. Barem izgleda zabavno i priziva na opuštenu atmosferu. Iznad šanka su lampe koje potječu iz pogona Ina OKI-ja, reflektori starog kazališta u Karlovcu, a šank je od sirovog betona i drvenih oplata za beton sa željeznim potpornim štangama koje se koriste u građevini. Na ciglenim zidovima vide se bojleri, a uskoro će postaviti i instalaciju nastalu od starih bicikala. Bar ima limeni krov koji izgleda kao grafitima oslikan kontejner.
Napola sirovo
- Baš guštam u uređenju prostora. Volio bih stalno raditi ovakve stvari. Sve je nekako pola gotovo, pola sirovo, a baš takvo volim. Doduše, tata, djed i moj brat su završili arhitekturu, ja sam bio crna ovca, ali očito imam to u sebi. No, arhitektice hostela su Ana Bilan i Irena Vojnović. To su njihove ideje, a moje smjernice - govori vlasnik.
Hostel, koji je agencija Hostelworld lani proglasila najboljim, otvoren je prije tri godine na mjestu gdje je nekoć bila bojadisaonica Ondrušek, s početka 20. stoljeća. Na mjestu gdje je sada vanjski koktel-bar bio je “kemiš”, odvojeni prostor za proces čišćenja benzinom. Kada je Pirnat unajmio prostor, našao je unutra mnoge stare mesingane glomazne strojeve koji se danas, primjerice, koriste kao stolovi na jednoj od terasa ili kao dio recepcije. Čitav hostel zauzima površinu od 600 kvadrata, a od ovog ljeta ima terasu s bazenom od 100 kvadrata. Neobično uređenje prostora donijelo im je mnoge pohvale, ali na samom početku i neke neprilike.
- Kad su prije otvorenja došli u obilazak službenici za minimalne tehničke uvjete, slijedilo je pitanje: “Kaj ste nas uopće zvali kad imate još posla?” Uglavnom, bilo je različitih prepreka zbog kojih je otvorenje kasnilo nekoliko mjeseci. Uporno su se prizivali na pravilnik koji kaže da kuhinja i kupaonica moraju biti u keramičkim pločicama i slično. A nama je kupaonica bila u dvije komponente epoksi boje, što je slično u smislu propusnosti vlage, no oni to prije nisu vidjeli i tvrdili su da to nije slično - prisjeća se Pirnat.
Lokalna priča
Ostao je ustrajan i odlučio dokazati da je to slično pločicama, pa je angažirao sudskog tumača koji je preveo oznake komponenti, a kontaktirao je i proizvođača boja u Americi i na kraju uspio. Dosad je u sve uložio tri milijuna kuna. Hosteli kao biznis općenito, govori Pirnat, u svijetu iznimno napreduju. Često, kao i oni, više i ne nude “skupno spavanje” nego sobe poput hotelskih, u ponudi je doručak, a neki imaju i svoj restoran.
- Uvijek kažem da je razlika između hotela i hostela u tom S, koje ide za - “social”. To je upravo najbitnije našim gostima, taj muving koji mora biti dio priče dobrog hostela. Našim gostima je bitno da upoznaju i druge goste, ali i domaće ljude. Ovdje u naš kafić dolaze i lokalci... i ponekad naši gosti završe na zagrebačkim tulumima ili prošeću manje turistički istaknutim dijelovima grada. Lani su neki tako završili na berbi grožđa u Moslavini. I to je ono najvažnije što hosteli nude: mogućnost da gost dobije doživljaj koji nije očekivao. U tome vidim budućnost turizma - kaže.
Gosti Swanky Minta uglavnom su visokoobrazovani mladi ljudi ili oni koji su na putu k stjecanju takvog obrazovanja i koji, kako kaže, definitivno vole kulturu i dizajn. Najviše ih je iz Amerike, Engleske, Australije, a u zadnje vrijeme zimi dolaze i Hrvati. No ove godine osjeća se pad broja gostiju iz Koreje.
Konkurencija
Kao i većinu u turističkoj branši muči ga kratka sezona i nelojalna konkurencija, kao što su Airbnb apartmani koji niču, kako kaže, kao gljive poslije kiše. Ipak, hostel je popunjen, a dodatna ponuda poput bazena bit će novi plus.
- Zagrebu za dulju sezonu i općenito kritično nedostaje festivala i ne potiče se njihova organizacija. Kod nas prolaze gosti koji su, recimo, došli na festival u Gračac, ne znaju reći ni ime tog grada, ali idu... Sezona nam zapravo traje od lipnja do listopada, a nešto bolje je zadnjih godina i tijekom Adventa. Tako preživimo do Uskrsa i onda nas ljeto digne - objašnjava mladi poduzetnik.
Ističe i problem “susjedstva” kao još jedne kočnice razvoja turizma.
- Ljudi u Zagrebu nisu naučili živjeti s turizmom, ne prepoznaju svoj interes u njemu. To je izazov za gradske čelnike: kako uspješno prezentirati lokalnoj zajednici da je to sve za zajednički benefit - kaže Andrija Pirnat.
Rođen je u Zagrebu, a tijekom studija ekonomije koji se, kaže, malo oduljio, puno je putovao i često boravio u svjetskim hostelima. Volio je jedrenje i radio kao skiper, pa zarađeni novac trošio na putovanja. Živio je pola godine i u Arizoni, a po povratku kući završio faks i zaposlio se u Splitu. No, dvije godine kasnije pronašao je prostor za hostel u Ilici 50. - Odmah sam znao da je to - to. Kasnije sam čuo da je dugo bio u oglasniku, a zašto nitko prije mene nije prepoznao potencijal koji sam ja vidio, e to ne znam - zaključuje.
Foto: Darko Tomaš/Hanza Media
