ZEMLJA: Mianmar
POVRŠINA: 676.578 km²
GLAVNI GRAD: Naypyidaw
NAJVAŽNIJA TURISTIČKA MJESTA/ATRAKCIJE KOJE TREBA VIDJETI: Bagan, grad hramova, jezero Inle, Mandalay grad - zlatni grad, Yangon, Shwedagon Paya - pagoda...
NAJBOLJE DOBA GODINE ZA POSJET: od studenoga do veljače (25 - 31 Celzijev stupanj)
CIJENA AVIONSKE KARTE IZ HRVATSKE: od 4000 kuna (iz Beča preko Dubaija za Yangon)
Hodamo. U biti, marširamo. Ana je deset metara ispred mene i da nije kažnjivo, ubila bi me. Lutamo već više od sat vremena. Podne je, vani je 45 stupnjeva, a agenciji, koja je trebala biti "odmah tu, iza ugla", ni traga. Ulica je prazna, nigdje nikoga. U nas, nijemo i prazno, bulje tek golemi plišani medvjedi različitih boja, tužno obješeni na terasi jednog dućana.
Ne znojimo se više - nemamo što. Iznemogle, odustajemo od agencije, ostavljamo sva pitanja za kasnije i sjedamo u prvi kafić. Stol se njiše i lijepi, a konobarica donosi Seven up i Coca-Colu. Malo je utjehe u tome, temperature šećerom nakrcanih limenki tek su nekoliko stupnjeva niže od temperature zraka.
Sjedimo tako za plastičnim stolom kafića u mjestašcu Njaung U kod Bagana, usred drevne ravnice u središtu Mianmara, navodno jednom od najtoplijih mjesta na kugli zemaljskoj ako ste tamo, kao mi, u travnju. U Mianmaru je to najužareniji mjesec u godini, a nemilosrdnost visokih temperatura uoči kišne sezone nigdje nije opipljivija nego ovdje, među tisućama starih hramova, budističkih stupa i pagoda, kojima je prošarana "gola" dolina.
Toliko je vruće da je trenutačno prizemljena i jedna od glavnih baganskih atrakcija - baloni na vrući zrak koji nadlijeću hramove. To je i vrlo lukrativan biznis jer se cijena vožnje penje do nekoliko stotina dolara. Da su vozili, bile bismo u jednom od njih, vjerojatno u vrijeme izlaska ili zalaska sunca, najmagičnijeg dijela dana u baganskoj ravnici kada njena ljepota ostavlja bez daha. Ovako, nakon što smo došle k sebi, bile smo osuđene na druga prijevozna sredstva.
Prvi smo dan odabrale bicikl i satima se vozikale po prašnjavom makadamu, a drugi unajmile vodiča i automobil po vrlo pristupačnoj cijeni, iako su u ponudi bili i električni motori, vjerojatno najpopularniji odabir tamošnjih turista, pa čak i kočije. Unatoč borbi s vodičevim engleskim, dobile smo baš ono što smo tražile - osamljeni, turistima nenapučen hram na čijem smo vrhu dočekale predivan zalazak sunca, zavijen u prepoznatljivu jugoistočnoazijsku maglicu. Svi koji su u Baganu žele baš to - svoj kutak među bezbrojnim hramovima, samostanima i stupama.
Većina njih sagrađena je između 11. i 13. stoljeća, na vrhuncu moći ondašnjeg carstva. Ravnica je danas poznata pod birokratskim nazivom "Arheološka zona Bagan" i ulaz se naplaćuje oko 25 dolara. Proteže se na impresivnih 40 četvornih kilometara, no većina turista prvo kroči u Njaung U, tamošnje prometno čvorište.
Iako ruinirani, većina hramova i dalje se koristi. Ulazak u njih podrazumijeva skidanje cipela, premda to znači hodanje po prašini i starim, odronjenim ciglama. Naravno, nema ni golih ramena. Najveći hramovi u ravnici pod potpunom su opsadom turista i stotine njih mile unutarnjim i vanjskim hodnicima i prolazima u potrazi za savršenim kadrom. Vani, u dvorištu, pa čak i na samom ulazu u ta masivna, izrezbarena zdanja nagurani su deseci štandova s odjećom, hranom i suvenirima, čija cijena ponekad doseže visine koje svako cjenkanje, u Mianmaru inače poželjno, u startu čini potpuno besmislenim. Mianmar drži cijenu, višu od zemalja u okolici, svjestan svoje trenutačne atraktivnosti.
"Devedeset dolara", govori nam samouvjereno prodavačica kad smo se raspitivale za neku zdjelu, uvjeravajući nas da je predmet našeg interesa - pohaban i izgreban suvenir - remek-djelo ručnog rada, iako ga ima na apsolutno svakom štandu. Nekoliko metara dalje, u susjednom "dućanu", sjede dvije potpuno nezainteresirane prodavačice. Oko vrata, ruku i nogu navučeni su im masivni zlatni kolutovi.
Bagan je, kao i ostatak zemlje, platio danak desetljeća duge vladavine vojne hunte. Vidi se to na samim hramovima koje su vlasti krenule obnavljati bez ikakva reda, u divljoj restauraciji koja se nije osvrtala na tradicionalne materijale ili načine gradnje. Rezultat je, tvrde upućeni, svojevrsni "Disneyland" od kojega se UNESCO-u dizala - i još se diže - kosa na glavi. No, baganski svjedoci vremena, često na meti potresa, unatoč tome ostaju impozantni u veličini, raznolikosti i brojnosti, ukrašeni često vrlo dobro očuvanim freskama i crtežima te originalnim, višemetarskim pozlaćenim statuama Buda, pravilno umnoženih i raspoređenih na sve strane svijeta.
Iako je njihova hladovina pružala malo osvježenje od vrućina, pravo hlađenje tek će uslijediti. Tek naknadno smo shvatile da nismo bile ni približno svjesne što će to točno podrazumijevati, čak ni kad smo u Jangonu, milijunskom komercijalnom središtu Mianmara, na svakom koraku vidjele kako radnici užurbano grade velike uzdignute pozornice pokraj prometnica i postavljaju na njih stotine šarenih crijeva za polijevanje.
Sve je postalo mrvicu jasnije treći dan našega boravka u Baganu, na doručku. Još uspavana, dovukla sam se na krov hotelčića i baš kad sam se htjela strovaliti u stolicu, pomalo stidljivo mi je prišla jedna od konobarica zagonetno se smješkajući. Na moj uzvraćeni osmijeh odgovorila je tako što je podigla ruku i, uz sve glasniji smijeh, zalila me vodom. Terasom se prolomio smijeh. Počeo je Tingjan.
Mianmarski festival vode traje nekoliko dana i označava početak nove godine. Samo nekoliko sati kasnije shvatile smo da smo se našle usred jednog od najluđih festivala na svijetu.
Inače duhovno nabijena višednevna manifestacija, kojom se zemlja čisti od svega lošeg i zaziva nove početke, prava je rapsodija veselja i smijeha, nevine dječje igre polijevanja koja paralizira cijelu zemlju i ujedinjuje je u jednoj zadaći - proliti što više vode po svemu što se miče po cesti. Svaka kuća, dućan ili restoran ispred svojih ulaza postave velike bačve s vodom, crijeva za zalijevanje, vodene pištolje ili kante najrazličitijih veličina, čekaju što namjerne, a što slučajne prolaznike, a mobiteli i novac spremaju se u plastične, vodonepropusne torbice koje se mogu kupiti na svakom koraku. Ludnica počinje već oko 9 sati ujutro.
Polijeva se apsolutno sve i svakoga - prolaznike, automobile, kamione, sve što hoda, vozi ili gmiže cestom. Ostati suh nemoguća je misija. Sa svakog ugla trešti glasna glazba, u današnje vrijeme većinom elektronska, a mladi upadaju u delirij i plešu na svakom koraku. Izgleda kao da se svi stanovnici zemlje samo voze na motorima, većinu vremena u pravim rojevima, ili u kamiončićima na čijim prikolicama deseci mladih skaču, vrište i vesele se dok se na njih, u prolazu, izlijevaju litre i litre vode. U sveopćem mokrom i blatnom kaosu ipak postoji neki red. Polijeva se od 9 do podneva. Slijedi pauza za ručak, pa nova runda - od tri do šest, sedam. I tako danima, bez prestanka.
Iako se polijeva cijela zemlja, festival vode je najspektakularniji u Mandalaju. Da bismo došle do njega, morale smo, s još nekoliko turista, unajmiti automobil i za to poprilično platiti (dok smo se vozile, saznale smo poslije, samo 100 kilometara dalje Mianmar je zatresao jak potres, ali, srećom, nije bilo ozbiljnijih posljedica). Naime, zbog festivala je cijela zemlja u prometnoj blokadi. Autobusi, glavni vid prijevoza, ne voze, a mnogi taksisti uzimaju pauzu - ne žele riskirati, tvrde, "jer ulice su pune pijanih ljudi, svi se 'igraju vode', opasno je". Imaju pravo. Promet u gradovima doista tijekom festivala postane pomalo zastrašujuć i u biti nemoguć. Zatvara se i dio dućana i restorana, svi žele slaviti sa svojim obiteljima.
"No possible" (nije moguće), slušale smo tih dana dok smo se raspitivale možemo li pogledati neku od brojnih turističkih znamenitosti u gradskoj okolici. Da nam je najbolje samo se prepustiti i polijevati po cijele dane, shvatile smo kada smo ipak, na jedvite jade, uspjele dogovoriti izlet do obližnjeg U-beina, najdužeg drvenog mosta na svijetu. Vožnja automobilom do njega bi inače trajala 15-ak minuta. Sada smo se kroz ulice prepune ljudi, koji se "igraju vode", probijale dva sata. Kolone motora, kamiončića, automobila i rasplesanih, mokrih ljudi priječile su nam put, a brisači su, iako je u nas tuklo sunce, radili na maksimumu.
Pravi razmjeri festivalske groznice u koju je upao grad bili su najvidljiviji na kilometarskim avenijama koje okružuju tamošnju palaču. Pozornica do pozornice, na svakoj stotine ljudi s crijevima za polijevanje, usmjerenima dolje na asfalt na kojem tisuće ljudi plešu na kamionima i oko njih, uz rub ceste, u vodi do koljena, u dugačkoj prometnoj koloni koja se već satima ne miče. Svi se smiju, glazba trešti, manijakalno skaču na prikolicama, vrte se, pjevaju, mokri do kože. Probijamo se kroz kaos, djeca plivaju u velikim smeđim lokvama uz pločnik na kojem se, pod malom zaštitom stabala, prodaju hrana i piće. Svi nas pozdravljaju, rukuju se s nama, smiju, pružaju ruke, žele nam sretnu Novu godinu i zatim izlijevaju kante vode po nama. I mi otvaramo paljbu - kupile smo plastične pištolje, mišići nas bole od smijeha, hipnotizirane smo srećom i nekom dječjom lakoćom postojanja. "Ovo nam treba u Hrvatskoj", šalimo se nekoliko sati kasnije dok pokušavamo iscijediti litre vode iz odjeće koja se lijepi za nas.
Nakon povratka u sobu slijedi dnevni ritual: žmikanje i pranje, ribanje stvari. Ponestaje nam čiste odjeće, voda koja se baca uokolo ponekad je jako prljava. Ako moramo birati, to nam je draže. Bolje da je prljava, nego hladna, primjerice iz frižiderčića u kojima se hladilo piće, a koju su svesrdno koristili za polijevanje.
Da bismo se domogle iduće destinacije, jezera Inle, morale smo posegnuti za avionom. Autobusi nisu vozili, a budući da bi vlakom trebalo čak 15 sati, polusatni let činio nam se najboljim rješenjem. Avion je bio zastrašujuće malen. Ukrcali smo se u njega - nakon što je nas i ostale putnike na gateu pokupio zaposlenik aerodroma koji je nosio ploču s rukom napisanim brojem našeg leta i nakon što smo morale probuditi ženu da nas čekira - dok su sjedala još bila topla od prethodnih putnika. Avioni u Mianmaru, na lokalnim aerodromima, funkcioniraju kao autobusi. "Trebamo sjesti iza, to je najsigurnije", šapućemo si u trupu željezne ptice, nepovjerljive u njenu kvalitetu. Prekida nas stjuard.
"Molimo vas da sjednete naprijed, trebamo održavati ravnotežu u avionu", govori nam, nimalo nas ne smirujući. No, pola sata kasnije, doista bez ikakvih problema, slijećemo i vozimo se prema idiličnom Njaungshveu na jezeru Inle.
Iz obližnjeg hrama odzvanja vrlo uporna molitva svećenika. Ulice su načičkane hostelima, restorančićima, turističkim agencijama koje su ujedno frizerski saloni i dućanima koji su mjenjačnice. U jednom od njih želimo promijeniti dolare u mianmarske kjate. Žena nam potvrdno odgovara i iza pulta izvlači plastičnu torbu, dupkom ispunjenu zgužvanim novčanicama. U čudu gledamo taj prizor, a ona strpljivo zbraja.
Jezero Inle posebno je mjesto. Golemo, u to vrijeme niskog vodostaja zbog suše nakićeno je gradovima na vodi, uzdignutima na drvenim stupovima, i plutajućim vrtovima. Jugoistočnoazijska Venecija. Unajmljujemo brod i nailazimo na jednog od tamošnjih ribara, prepoznatljivih po specifičnom stilu ribarenja pomoću čvrste mreže koju bacaju u vodu, a istodobno pomiču brod omotavajući stopalo oko vesla.
Sporo, kontrolirano izvodi akrobacije pred nama. Zatim nam dolazi bliže i traži novac. Fotografija ima svoju cijenu. Upravo te ribare u jednoj od svojih modnih kampanja iskoristit će i sam Louis Vuitton. Naići ćemo na fotografiju njegove reklame, ponosno istaknute u jednom od hramova na Inleu. Neobično je to zdanje, poznato po tzv. jumping cats - mačkama koje skaču. U samom hramu ima ih mnogo, no sada sve lijeno spavaju. Svećenik koji ih je dresirao da skaču kroz kolutove u međuvremenu je preminuo. Mačke su dočekale svoj mir.
Narod Intha potpuno se prilagodio životu na vodi te pretvorio 22 kilometra dugačko i 11 kilometara široko jezero Inle u svoju oazu. S vremenom su na jezeru niknuli i hoteli, restorani i obrti, od kojih vrijedi istaknuti tkanje materijala od niti lotosa. U tamošnjim dućanima, koji kao i sve druge građevine stoje na visokim drvenim stupovima, mogu se, među ostalim, kupiti ukrasni predmeti izrađeni u lacquerwareu, posebnoj tehnici lakiranja i bojanja koja iziskuje veliko strpljenje i umijeće. Izrada samo jednog predmeta, najprepoznatljivijeg mianmarskog suvenira, može potrajati i do šest mjeseci.
Iako nije turistička sezona, na Inleu se čini kao da je ona na svom vrhuncu. Naime, na nekim mjestima u zemlji - primjerice, kada smo posjetile 740 metara visoku vulkansku planinu Popa, dom tradicionalnih mianmarskih natova, odnosno duhova koji "žive" u simbiozi s budizmom kao nacionalnom religijom, a na čijem se vrhu nalazi hram do kojega vodi 777 stepenica - bile smo praktički jedini turisti. Na Inleu je situacija potpuno suprotna. Čak vidimo jednu Japanku kako razgledava jezero s bijelim, čupavim psićem.
Inle je pokazatelj promjena kroz koje Mianmar prolazi. Godine potpune međunarodne izolacije zbog vladavine vojne hunte učinile su ga sada, kad se počeo otvarati, vrlo primamljivom destinacijom za strance željne neotkrivenog terena u inače poprilično eksploatiranoj jugoistočnoj Aziji. U zemlju dolazi sve više turista, koji manijakalno kupuju najrazličitije moguće suvenire s nacionalnom ikonom Aung San Suu Kyi, čija fotografija ionako krasi gotovo pa svaki dućan i štand, a ljudi ih još uvijek dočekuju s apsolutnom ljubaznošću i osmijehom, iskrenom nenapadnom dobrodošlicom koja odudara od susjednih zemalja gdje su jako navikli na turiste. Ljudi u Mianmaru jedni su od najboljih koje smo upoznali.
Na prepunoj tržnici u Jangonu pao mi je novčanik. Nisam primijetila, no jedna je žena trčala za mnom da mi ga vrati. Na Inleu, kada smo unajmile bicikle, u jednom trenutku mi se otkačila nogica. Istog trena me skupina žena upozorila da pazim. Jednom mi je prilikom bio otvoren ruksak. Muškarac u prometnoj gužvi zazvao je Anu i rekao joj da me upozori. Ljudi u Mianmaru jednostavno paze na svoje goste i rado će im pomoći, odgovoriti na pitanja, pa čak ih i pozvati u svoj dom.
Kad se vrijeme počelo mijenjati i oblaci nadvijati nad ocean, došao je trenutak za odlazak iz raja, Ngapalija u kojem je jedna od najljepših plaža u Mianmaru. Iduća postaja, već poznati Jangon. Do njega smo uzele autobus, veseleći se jednoj od najpitoresknijih ruta u Mianmaru. Deset sati po najkrivudavijim i najužim cesticama uz more pa kroz brda pokazalo se pravim izazovom. Stanje cesta na nekim je dijelovima bilo nadasve upitno, pogotovo ako odron sprečava nekoliko čudno posloženih daščica. Nisu pomagali ni najrazličitiji "uznemirujući zvukovi" koji su se širili cijelim autobusom. I ispred nas je, u utoru sjedala, bila vrećica. Za slučaj da nam, kao trećini putnika u autobusu, pozlije. Serpentine su se nizale jedna za drugom, bez kraja, presijecane policijskim kontrolama. Područje iz kojeg smo odlazili sklono je pobunama i tamo su svojedobno bili zabilježeni neredi. Stajemo, svi moramo izaći iza autobusa, predati papire. Zatim malo čekamo pa nas, kao na razrednoj ekskurziji, prozovu da se vratimo u autobus. Vozimo se sporo, na momente kao da idemo pješice, a uši para jednoličan, jako dug, predug govor svećenika... Tonemo u san.
Jangon za to vrijeme živi svoj užurbani život metropole. Zgrada na zgradi, ponegdje neboderi, ponegdje stara, trošna zdanja nadvijaju se nad zakrčene, užarene ulice, koje su u našoj četvrti bile prepune štandova, restorana, voća, motora, suncobrana i smeća. Provodimo vrijeme u jednoj od najpoznatijih gastronomskih ulica u gradu, koristeći priliku za posljednje uživanje u mianmarskoj hrani, svojevrsnoj fuziji indijske, kineske i tajlandske kuhinje. Ulica je bučna, vruće je, restorani su krcati, konobari jedva prolaze, svi sjede na cesti, pokraj nas prolaze prodavači prženih kukaca. Ispod susjednog stola je štakor, a mi susrećemo Mianmarca kojega smo upoznali na Inleu. Smije se, veseli nam se, grlimo se kao da smo najstariji prijatelji na svijetu. Naručujemo hranu, pričamo i šalimo se. Osjećamo se kao da smo doma. I, u neku ruku, jesmo.
Foto: Shotterstock, privatna arhiva
Izvor: Magazin Like!
