Je li Trg žrtava fašizma novi Cvjetni trg? U novijoj memoriji Zagreba, nakon preuređenja Cvjetnog trga, nema mnogo slučajeva koji su izazvali revolt velikog dijela građana, kao što se sada događa u slučaju preuređenja Trga žrtava fašizma u Zagrebu - građani glasno iskazuju nezadovoljstvo zbog toga što se zadire u njima drag javni prostor. Omiljeni Cvjetni trg 90-ih je ostao bez mnogih stabala i izbrisan je njegov boemski štih, potom je veću reakciju javnosti izazvao slučaj kada je Hoto grupa odlučila oduzeti Zagrebu dio pješačke površine u Varšavskoj ulici i sebi sagraditi izlaz iz garaže. I oni su tada obećali sve nadomjestiti novim zelenilom, ali značajnijeg zelenila na tom mjestu danas nema, primjerice puzavaca koji su na 3D simulacijama ukrašavali ogradu izlaza iz garaže.
Bilo je još mnogo manjih slučajeva da se zelenilo našlo na putu interesima - tako su zbog slastičarnice Zagreb iščupana divna stabla u Masarykovoj ulici, a građani su nedavno pokazali i što misle o gradnji crkve na zelenoj površini na Savici... A onda je kao dio projekta uređenja Trga žrtava fašizma nestala magnolija, i to koji tjedan prije cvata. Bilo je to stablo koje je mnogima budilo sentimente pa svojom sudbinom sada kao da izaziva ljude da se ujedine.
Naime, davno prije čupanja magnolije stručna udruženja arhitekata upozoravala su da se uređenje partera Trga žrtava fašizma provodi bez natječaja. To, međutim, nije izazvalo istu reakciju kod građana i na društvenim mrežama kao kad je nestalo svima drago stablo koje bi ovih dana bilo u punom cvatu i carevalo na fotografijama na Instagramu.
Dakle, oko uređenja Trga žrtava fašizma problem je na stručnoj razini uočen daleko ranije. Za razliku od slučaja Cvjetni trg, kada je bio proveden javni arhitektonsko-urbanistički natječaj, gradska uprava Zagreba u zadnje vrijeme prakticira ignoriranje struke, pa se, gdje god je to moguće, preskaču arhitektonski natječaji, a projekti uređenja dodjeljuju se onima koji su u tom trenutku po volji gradonačelniku Milanu Bandiću, tvrde naši sugovornici. Nekoliko je takvih slučajeva, primjerice preuređenje Europskog trga. Razlika je tek što se, komentiraju arhitekti, u počecima provođenja svojih projekta bez natječaja i sudjelovanja struke u izboru projekta Bandić oslanjao na arhitekte koji imaju iza sebe reference ostvarenih djela, a u zadnje vrijeme angažira javnosti nepoznata imena s minornim iskustvom.
Tako je 2016. godine u novinama osvanula simulacija budućeg izgleda Trga žrtava fašizma studija Elle arhitektice Loredane Stunić. No nakon što su udruženja arhitekata prozvala gradonačelnika jer nije proveden javni arhitektonski natječaj, arhitektica Stunić više nije značajnije istupala u javnosti, a sam Grad Zagreb prije početka uređenja trga nije ni struci ni građanima predočio što će se točno raditi. Naime, simulacije budućeg izgleda trga koje je studio Elle objavio ranije ne mogu se doista uzimati ozbiljno (ili mogu?!) jer njima, primjerice, Ulicom Franje Račkog više ne voze tramvaji! Na simulaciji su po ulici postavljene klupice, a tramvajske pruge izbrisane. Znači li to, dakle, da će ubuduće tramvaji nakon Zvonimirove ulice, prema Trgu bana Jelačića, voziti preko Glavnog kolodvora?
Pokušali smo kontaktirati arhitekticu Loredanu Stunić - telefonski i e-mailom - kako bismo dogovorili razgovor za Globus, no na naše se upite oglušila. Nismo dobili nikakav odgovor. Koji su njezini planovi, u suradnji sa zavodom za Zaštitu spomenika kulture i prirode, objasnila je prije nekoliko godina novinarki Večernjeg lista. “Trenutačno, kaže, čeka odobrenje projekta uređenja platoa oko Meštrovićeva paviljona koji će, kaže, urediti onako kako ga je zamislio sam Ivan Meštrović 1934. kada ga je počeo raditi kao spomenik Petru I. Karađorđeviću”, pisalo je.
“Meštrovićeva rečenica ‘Zamišljam tu kružnu građevinu samo na tratini usred trga’, držim, govori sve o osnovnoj ideji. Pročišćenjem hortikulture oslobodila bi se vizura na samu građevinu. Ne vidim značajnijih prepreka da se i okoliš paviljona ne vrati na izvornu ideju autora posebno jer se valorizacijom pokazalo da je više od 70 posto biljnog fonda na trgu bezvrijedno”, kazala je tada Loredana Stunić. Bit Trga žrtava fašizma, objasnila je ova arhitektica, jest arhitektura i Meštrović, a velikim drvećem arhitektura se zaklanja.
I nikome ništa. Dok nije nestala magnolija.
“Trg žrtava fašizma vrlo je vrijedan i tipološki jedinstven trg u Zagrebu. Sam Dom hrvatskih likovnih umjetnika predstavlja jedno od najznačajnijih arhitektonskih ostvarenja Ivana Meštrovića sa suradnicima. Ako se tražilo rješenje za uređenje okoliša Doma, trebalo je raspisati arhitektonski natječaj i dobiti rješenja u duhu vremena”, kaže Alan Braun, predstojnik Zavoda za graditeljsko naslijeđe zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta.
Radovi na uređenju Trga žrtava fašizma počeli su sredinom veljače i vrijedni su desetak milijuna kuna, a za manje od tri mjeseca završit će se uređenje pješačke i zelene površine oko Meštrovićeva paviljona, popularno zvanog Džamija, što je kratko i bio u doba NDH. U planu je Grada osvijetliti paviljon i fontanu. Kako će to izgledati, znat ćemo kada bude gotovo jer informacije su išle na kapaljku. Bandić je najavio da je ovo uređenje prva od četiri faze buduće pješačke zone koja će se od doma HDLU-a pružati prema Draškovićevoj ulici te Ulicom kneza Višeslava prema Krešimirovu trgu do Branimirove ulice. I to je manje-više sve što se o ovom projektu zna.
“Nije prostor oko Džamije nečije dvorište ili predvrt nečije kuće da se može ponašati kao da se to nikoga ne tiče”, kaže Bojana Bojanić Obad Šćitaroci, predstojnica Katedre za urbanizam i pejzažnu arhitekturu zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta.
Spominje dalje da, kao katedra, uspijevaju u znanosti kojom se bave surađivati s drugim sveučilištima u svijetu, gostuju kao predavači i istraživači u Nizozemskoj, Francuskoj, Italiji, Velikoj Britaniji, Austriji i drugdje, i svuda ih kao stručnjake prihvaćaju, ali u Gradu Zagrebu nekako ih se zaobilazi.
“Prostor oko Džamije jedan je od rijetkih pravih perivojnih krajobraza prostora u Zagrebu koji ima ravnopravan arhitektonski i prirodni materijal, ako izuzmemo Zelenu potkovu koja je sustav perivojnih trgova. Meštrovićevu zgradu HDLU-a perivoj oko njega nije skrivao, bilje je uglavnom uvijek tu bilo niže. Treba napraviti projekt da vizualni koridori prema Meštrovićevu paviljonu ostanu otvoreni, a što se tiče magnolije, moglo se postići da ostane. Ako zaklanja pogled na paviljon, mogla se oblikovati”, smatra Bojana Bojanić Obad Šćitaroci.
No najgore je, kaže ona, što nitko nema uvid u projekt uređenja. “Ne može pojedinac donositi odluku o javnom prostoru. Struka nije mogla staviti primjedbe na projekt pa on kao da ne postoji”, dodaje.
Nekad su trendovi u uređenju trgova - javnih prostora, navodi Bojana Bojanić Obad Šćitaroci, bili da budu lijepi, a danas se sve više ide k tome da budu sigurni, ugodni i funkcionalni, premda se estetski aspekt ne zanemaruje.
“Bojim se da bi se, bez utjecaja struke na ovaj projekt, moglo dogoditi isto što i s Britancem, gdje je protivno mišljenju struke rađen rotor, a na kraju je prevelik pa se ruši i smanjuje, a trg je ostao neriješen i nedovršen”, zaključuje arhitektica.
Ostaje upitno i čemu služi gradski prostor Forum u Gajevoj ulici, gdje su se po uzoru na Beč građanima trebali predstavljati projekti, naročito oni javni, kao i zašto o ovom projekt nije bilo rasprave na razini gradske četvrti.
“Možemo samo nagađati o budućem izgledu i stanju Trga, jer zapravo ne znamo ni autora ni projekt. Nema na gradilištu ploče s trodimenzionalnim prikazom na kojem bi građani vidjeli što se tu događa. Strukovno je nedopustivo ulaziti u ovako osjetljiv gradski prostor bez arhitektonskog natječaja. Nekoć su se trgovi u Zagrebu - kao što su Kazališni trg, Zrinjevac, pa i ovaj trg na kojem je sagrađen Meštrovićev Dom likovnih umjetnika - pažljivo projektirali. Taj su trg uređivali najbolji arhitekti, prvo Ivan Meštrović sa suradnicima, dok je za vrijeme NDH arhitekt Stjepan Planić izveo adaptaciju Doma u džamiju, i trg je dobio dio gdje je i danas vodoskok”, kaže Alan Braun.
Smeta mu negiranje struke i nedostupnost podataka široj javnosti. “Uređenje poput onoga što je napravljeno na Britancu samo je ušminkavanje po principu - malo kamena, malo vode, malo trave. Zrinjevac ili Kazališni trg nekoć su uređivali neki od najboljih krajobraznih arhitekata svojeg doba. Nitko ovdje ne govori da se Trg žrtava fašizma ne uredi, ali trebalo je to biti na pravi način i prema pravilima struke”, komentira Alan Braun, koji je radio više obnova spomenika kulture.
I docent Vedran Ivanković s Katedre za urbanizam Arhitektonskog fakulteta smatra neprimjerenim način na koji se provodi obnova trga.
“Kad se uređuje centralni javni prostor grada, normalno je u današnje doba, ali i u vrijeme autokratskih režima, provesti arhitektonski natječaj. I u doba Kraljevine SHS, NDH i u SRH za uređenje velikih gradskih trgova općenito su se provodili arhitektonsko-urbanistički natječaji na kojima je struka dala svoje rješenja. Osam milijuna kuna, koliko je vrijedna ova obnova, mnogo je novca i po tome se isto vidi da se radi o većem zahvatu u prostoru. Trebalo je dati smjernice kako urediti taj prostor, koji je pristup uređenju, vizije rješenja te je temeljem natječaja stručni žiri morao odabrati najbolje rješenje”, kaže nam Ivanković.
Trg žrtava fašizma s okolnim ulicama treba, dodaje Ivanković, promatrati kao urbanistički fenomen, zagrebačku zvijezdu, tzv. Ètoile s početka 20. stoljeća, s krakovima u Ulici Franje Račkog, Kneza Višeslava i Kneza Mislava, odnosno tri dijagonale. Ova zona predstavlja osmišljen koncept uređenja grada na razini šireg područja, tako i prema Zvonimirovoj, Vlaškoj i Branimirovoj ulici. U tom smislu i širi prostor također je trebalo pažljivo vrednovati i respektirati kod projekta uređenja.
No neki u ovome vide širu sliku. Kao i obično, smatra arhitekt i teoretičar arhitekture Nikola Polak, ova priča dio je šireg problema arhitektonske struke u cjelini koja je na svim razinama dezavuirana i čiji se prostor utjecaja smanjuje.
“Sve manje nas se pita za mišljenje i sve više smetamo. Sve kreće od zakona koje je ranije provelo Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, a čak se ni Komora arhitekata nije uspjela izboriti protiv zakonskih odredaba kojima se radni prostor arhitektima sve više sužuje. U zakonima se favorizira građevinski sektor, dok arhitekti smetaju raznim interesima te se sustavno kroz zakone o građenju smanjilo djelovanje arhitekata. Također, i provedeni javni arhitektonski natječaji nažalost su često floskula”, kaže Nikola Polak.
Suvislo napravljenim projektom obnove prostora oko Meštrovićeva paviljona, smatra on, izbjeglo bi se i nedavno rezanje bračkog kamena stepeništa te curenje vode, jer bi bilo jasno da se prvo trebalo sanirati stube. O stanju općenito oko obnova i novih javnih projekata u Zagrebu, kaže Polak, najbolje govori jedan podatak.
“Zašto Zagreb nema niti jedan veliki projekt koji je financiran novcem Europske unije? Zato što se taj novac mora trošiti transparentno!” zaključuje Nikola Polak.
Izvor: Globus
Foto: Damir Krajac/Hanza Media, Goran mehkek/Hanza Media, Boris Kovačev/Hanza Media, Bruno Konjević/Hanza Media
