Vodimo vas u kuću nominiranu za najljepšu najmanju drvenu kuću u Europi koja nas je osvojila pogledom na koprivnička i međimurska polja. A treba li reći da neodoljivo podsjeća na kućicu Ivice i Marice?
Pogled koji ostavlja bez daha. Doslovno. Ispred nas nižu se obrađena polja i zeleno-smeđožute oranice, s desne strane nazire se vizura Koprivnice sa zvonicima i industrijskim postrojenjima, s lijeve Međimurje, a daleko na horizontu brdašca u Mađarskoj. Stojimo na terasi male kućice, moglo bi se reći brvnare, smještene na brijegu iznad Koprivnice. Sunce lagano sja, vjetar treperi, a predivnu tišinu tu i tamo prekida željeznica. U neku ruku i taj je zvuk romantičan.
Iz zena nas prekida vlasnik kuće. Samo nekoliko minuta prije, vozili smo se šumom uskim šljunčanim puteljkom, ostavljajući iza sebe gradski ritam i svakodnevni žamor. Poziva nas da obiđemo vikendicu, malo drveno zdanje koje je s ocem sagradio vlastitim rukama i sa skromnom dozom iščekivanja govori nam da je pogled iz kuće još bolji, ali nam ostavlja prostor "da to sami procijenimo". A mi - ostajemo bez teksta.
Drvena kućica kao iz bajke, poput kućice Ivice i Marice, rustikalna i istodobno moderna, stopljena s prirodom, ali opet zaštićena od prirode. S predivnim pogledom. Zamišljamo kako je zimi: iz kamina pucketaju drvca, priroda kao da prodire u prostor kroz velike staklene stijene, polja su prekrivena snijegom, a mogu se uočiti i tragovi srne. Možda smo ipak trebali doći zimi? Možda i jesmo, ali brzo shvaćamo da isti onaj šumski puteljak ne bismo mogli proći automobilom, čak ni sa zimskim gumama.
- Ovo je moj gušt, uživam sjesti uz kamin i gledati kroz prozor. TV vam ovdje ne treba. U bilo koje godišnje doba, pogled je predivan - govori nam vlasnik, a mi potvrdno kimamo glavom.
Kuća je smještena na padini, ukupne je površine 48 kvadrata, a orijentirana je prema sjeveru zbog pogleda. Sastoji se od dvije etaže koje imaju zaseban ulaz, a svaka je površine 24 kvadrata. U prizemlju su kuhinja s kaminom i blagovaonica s velikom terasom i roštiljem, a na gornjem je katu, specifičnom po staklenim stijenama koje se protežu duž dva zida, još jedna manja kuhinja, kupaonica te dnevni boravak s kaminom i terasom. Visina krova omogućila je i galeriju, s kojom su dobili dodatnih šest kvadrata i namijenili je spavanju. No, zanimalo nas je i kako je počela ova njegova, kako je zove, avantura.
- Prije kupnje i ulaganja u kuću dobio sam zabranu kupovanja nekretnina - smije se vlasnik i prepričava da ga je supruga godinama nagovarala da kupi novi automobil jer je vozio stari trošni auto, a on bi nekako svaki put umjesto automobila - kupio zemljište.
Naime, životni san bio mu je sagraditi drvenu kuću za obitelj. Ali supruga je uporno htjela stan. I tako je kupio nekoliko zemljišta, svaki put neuspješno. A onda se prije nešto više od godinu dana, kad je obitelj odmarala jedno nedjeljno poslijepodne, zaputio na brijeg iznad Koprivnice, gdje je prethodno s ceste uslikao tablu s brojem telefona na parceli za prodaju.
- Kad sam se vratio doma, nisam mogao reći da sam opet nešto kupio. I nisam. Dva tjedna poslije rekao sam supruzi i djeci da ih vodim na izlet. Vozeći se šumskim puteljkom, zaboravio sam gdje treba skrenuti pa sam zvao bivšu vlasnicu za smjer. A supruga me odmah pogledala i pitala što sam napravio. Rekao sam joj da sam kupio malo zemljište od 600 kvadrata i ako joj se svidi, u redu, a ako ne, samo ćemo napisati naš broj na tablu - prepričava i dodaje da ni supruga nije ostala ravnodušna na pogled.
Na parceli je bila samo alatnica s krovnom ravnom pločom površine 24 kvadrata. Budući da je vlasnik htio biti arhitekt, ali je odustao od te namjere, a danas se bavi gradnjom drvenih kuća, bio je upoznat sa svim prednostima i manama ovakvog projekta.
Cijelu kuću sagradio je i opremio s ocem i nekoliko prijatelja, s kojima je sjekao stabala, ručno obrađivao i postavljao trupce koji su ostavljeni što prirodniji sa žilištima, pjegama i oštećenjima, bez industrijske obrade. Jedini je problem bio dovoz trupaca jer se šumski puteljak morao širiti za pola metra da bi prošla dizalica. Za gradnju je korištena crnogorica, odnosno smreka i ariš, a zanimljivo je da su zidovi uglavnom visine 160 centimetara, a stropovi dva metra i nigdje se ne lupa glavom.
- Da se to postigne trebalo je prelomiti krov na dvije visine, tako da se omogući normalan ulaz u kuću. Krov je, dakle, u pola kuće prelomljen i proširen za 1,5 metara, a s time smo dobili ulaz u kuću i natkriveni hodnik do donje etaže - objašnjava vlasnik i dodaje da je cilj bio sjediniti prirodu i prostor za stanovanje u 24 kvadrata po etaži.
- Kao što smo omogućili da priroda uđe u dnevnu sobu gornje etaže, tako smo na galeriji postigli osjećaj kao da spavaš negdje na oblaku. A to smo uspjeli time što smo u prostor prelomljenog krova ubacili staklenu plohu - dodaje.
I namještaj je ručno rađen. Na gornjoj etaži je kutna garnitura koja je rađena od tanjih trupaca, za navlake je korišteno staro platno, dok su kao gumbi poslužile grane. Ljestve za galeriju ujedno se koriste i kao vješalica, a prevladavaju prirodni zemljani tonovi. Donja je etaža, pak, življa po pitanju boja, tu dominiraju plavo-bijela kuhinja, cigleni kamin i, naravno drvo, a posebno se ističe masivni blagovaonski stol nepravilnog oblika. Praktički jedini komad namještaja koji nije po mjeri je stari bakin kredenc kojeg su obojili u bijelo.
- Nismo htjeli identičnu kuhinju gore i dolje, ovako smo složili nešto drugačije, ali opet umjereno. Međutim, na početku nisam imao viziju kuće. Dao sam mašti na volju. Sve je bilo spontano i ovisilo je o inspiraciji u tom trenutku. Jedini cilj bio je da postignemo udobnost, toplinu doma i povezanost s prirodom. Povratna informacija bila mi je od gostiju i prijatelja, tko god je ušao kroz vrata rekao je da se osjeća doma - kaže i objašnjava da je iz tog razloga otvor na vratima u obliku srca, dok jelen izrezbaren na vratima simbolizira divljač u prirodi.
- Svaka drvena kuća mora biti unikatna. Niti jedna se ne smije ponoviti. Često imamo upite potencijalnih investitora, a svaki želi nešto drukčije. Moramo ih upoznati da bismo znali što žele i prilagodili kuću njihovim potrebama. Kombiniramo rustikalno i moderno te otvaramo prostore prema eksterijeru. Staklene površine ovise o svakom pojedinom objektu, a kod ove smo kuće maksimalno dopustili ulazak eksterijera - kaže i dodaje da svakom kućom misli da su dosegli maksimum, no sa svakim projektom pomiču granice.
Otac je imao također drvenu kuću koju smo prodali kako bismo se posvetili ovoj. Cijeli ovaj projekt je zapravo potvrda ocu da ostavlja nešto mlađim generacijama jer se cijela naša loza bavila stolarstvom. Ipak, već imamo planove za novi izazov pa ćemo ovu kuću najvjerojatnije prodati i na nekom novom projektu još jednom pokušati pomaknuti svoje granice - zaključuje.
Foto: Berislava Picek/EPH
