Velikan hrvatske moderne dobio je narudžbu od grofa Kulmera. Za njegovu ženu, koja je imala respiratornih problema, bilo je idealno ondje stvoriti dom. No, ona nije dočekala dovršetak gradnje. Zato je Kulmer dvorac prodao ljekarniku Košćecu, čiji su nasljednici, brat i sestra Krznarić, vilu očuvali u izvrsnom stanju do danas
Drvored uz magistralu u Novom Vinodolskom vodi nas do Vile Alexandrina koju je prema narudžbi grofa Ljudevita Kulmera projektirao velikan hrvatske moderne arhitekt Viktor Kovačić. To je vjerojatno jedini ljetnikovac iz razdoblja rane moderne na području od Rijeke do Zadra sačuvan u potpunosti. Iako je spominjan u literaturi, smatralo se da je devastiran, odnosno da onakav kakav je nekoć postojao i kakav se vidi na rijetkim starim požutjelim fotografijama zapravo više ne postoji. Sve do nedavnog telefonskog poziva Krešimiru Galoviću, autoru knjige “Viktor Kovačić: otac moderne hrvatske arhitekture”, koju je prije nekog vremena izdala naša medijska tvrtka.
Galovića je naime nazvao arhitekt Danijel Krznarić čija je obitelj još od 20-ih godina prošlog stoljeća vlasnik upravo ovog “izgubljenog” ljetnikovca. - Vilu je naš pradjed Nikola Košćec kupio od grofa Kulmer 1926. godine i ona je do danas ostala sačuvana gotovo u izvornom stanju. Očuvan je i veći dio originalnog namještaja - rekao je Danijel Krznarić.
Novi Vinodolski danas ne odaje raskoš koja ga je nekoć krasila. U Ulici Kralja Tomislava, okružen zelenilom, nalazi se niz ljetnikovaca građenih i uređenih uz glavnu cestu po istom modelu po kojem su sagrađene poznate vile u Opatiji, Voloskom i Lovranu. Na žalost, ovdje je većina devastirana, čast izuzecima na kojima se vidi da vlasnici ipak poštuju baštinu. Većina ljetnikovaca više ne izgleda reprezentativno. Vila arhitekta Kovačića rijedak je pozitivan primjer.
Već na prvi pogled vidi se sličnost s antologijskom vilom Frangeš na Rokovu perivoju, također djelo arhitekta Kovačića. Riječ je o jednokatnici s prostranom lođom na “grčkim” stupovima otvorenom prema vrtu, a primjer je ranomodernističke rezidencijalne gradnje.
Krećemo u razgledanje kroz ulaznu terasu koja se nekoć, dok se magistralom nije odvijao gust promet, puno više koristila. Ulaz čini i nekoliko visokih stupova. - Kovačić je volio antiku - kratko komentira K. Galović. Interijer prvog kata svjedoči o nekadašnjem sjaju. Sve je uređeno sa starinskim masivnim drvenim namještajem, koji koketira s rustikalnim stilom, vjerojatno zbog blizine gorskog kraja. Sobe i saloni visokih su zidova, bojanih u različiti boje. Primjerice, spavaće sobe imaju zidove u boji lavande ili plavoj. Na zidovima su pejsaži, obiteljske slike, ali i portreti J. J. Strossmayera, Napoleona...
- Ljetnikovac je grof Kulmer gradio za svoju bolesnu suprugu Alexandrinu, koja je imala respiratorne probleme, a ovaj je kraj bio poznat kao idealan za takve bolesnike. No njegova supruga nije doživjela kraj radova, zato je grof nedugo nakon njihova završetka prodao vilu našem pradjedu - govori Danijel Krznarić dok sjedimo u ugodno hladnoj lođi.
Nikola Košćec bio je ljekarnik, vlasnik prve ljekarne u Našicama, a u Zagrebu vlasnik i osnivač IFA-e, preteče Medike i Plive. Također njihova je bila i trikotaža Galeb u Omišu te brod Mikula Mali, koji su im partizani oduzeli već nakon prvog dana plovidbe. Obitelj je u Novom redovno boravila od 1926. godine, i to ne samo ljeti, ovdje se uživalo i za dugih sezona i slavile su se Nove godine. No kako je izgledala sama gradnja ljetnikovca pod vodstvom Viktora Kovačića rekonstruirao je Krešimir Galović. I to na temelju 38 Kovačićevih pisama koje je pronašao.
- Pisma je bilo teško čitati jer su pisana na tankom kopir papiru te su jako izblijedjela, neka su gotovo u potpunosti nečitka - kaže K. Galović. Priča koja je uslijedila, mogli bismo jednostavno reći, tipična je kovačićevska. Naime, bio je sklon sukobima i bez dlake na jeziku. Grof Kulmer naručio je 1911. godine izradu projekta ljetnikovca. Početak gradnje kasni jer se čekala građevinska dozvola gotovo tijekom čitave 1912. godine. Nadzor gradnje povjeren je novljanskom ovlaštenom graditelju Milanu Potočnjaku. U to je vrijeme Potočnjak još bio vrlo neiskusan mladi graditelj, koji je 1911. godine apsolvirao na zagrebačkoj Srednjoj tehničkoj školi. Vođenje radova na ljetnikovcu bilo mu je vjerojatno prvo veće radno iskustvo.
- Krajnje pedantan, Kovačić je od samog početka bio vrlo skeptičan prema sposobnosti upravljanja gradnjom tog netom svršenog graditelja. I doista, upravo će Potočnjakovo neiskustvo tijekom gradnje ljetnikovca izazvati niz problema koji će kulminirati sukobom s Kovačićem, koji ga u pismima naziva dangubom te na kraju, na Kovačićevo inzistiranje, i prekidom suradnje - priča Galović.
Glavnina radova izvedena je do kraja lipnja 1913. godine. No tijekom gradnje sve je više dolazilo do izražaja neiskustvo u vođenju radova M. Potočnjaka, kojemu su mnoge stvari počinjale izmicati kontroli a i neke je zahvate izvodio mimo Kovačićevih naputaka. Sukob je kulminirao, kako je istražio K. Galović, kad je Kovačić krenuo pregledavati gradnju. Nezadovoljan učinjenim, Kovačić je uputio Potočnjaku ljutito pismo. Kovačić mu piše: “Poslani zapisnik jasno dokazuje, da niste nikakova rezultata postigli u pogledu provedbe ispravaka i dogotovljavanja, tako da se vaše poslovanje tokom mjeseca juna ukazuje posve suvišnim i beskorisnim... Prema tomu Vam poričem svako pravo zahtijevati ikakovu plaću ili odštetu za mjesec juli... Mjesto da ste forsirali radnje tokom juna, tako da bude sve koncem istog mjeseca u redu i dogotovljeno, pustili ste sve da ide kako je poduzetniku po volji, valjda računajući, da će Vam se plaća i nadalje isplaćivati, kao mala renta, što je postupak koji Vam neće nikada služiti preporukom ni kod nas ni u drugim biroima...”
Isti dan Kovačić je poslao i ljutito pismo grofu Kulmeru u kojemu mu nimalo ga ne štedeći prigovara da ga je “taj mladi gospodin jednostavno dupirao, što se moglo samo dogoditi uslijed toga, što ste Vi o svemu i svačem kroz mjesec dana pregovarali s njime, mjesto da ste se smjesta stavili u sporazum s nama, kao arhitektima gradnje. Isti je mladić zavukao stvar i nije dao izvesti naloženih preinaka i popravaka kako se čini iz razloga osobne probiti - nadao se da bude dulje brao plaću za dangubu.”
Kovačić je, objašnjava K. Galović, grofa Kulmera smatrao suodgovornim za nastalu situaciju kojem je napisao i da se od njega nije nadao takvom postupku. “Sve ovo prouzrokuje nam gubitak skupocjenog vremena, te je u našoj praksi prvi i jedini slučaj disharmonije između nas i kućevlasnika” piše V. Kovačić.
Ova se prilično mučna situacija oko dovršetka Kulmerovog ljetnikovca nastavila i tijekom jeseni 1913. godine. Kovačić je čitavo vrijeme dok se ne isprave svi nedostaci odbijao preuzeti kuću i izvršiti konačni obračun za isplatu honorara izvođačima.
Današnji vlasnici vile Donata Krznarić, akademska slikarica i njen brat Danijel Krznarić, vilu su dijelom naslijedili, a dijelom otkupili od nekoliko nasljednika s majčine strane obitelji. Na žalost, jedan manji dio kuće njihove su dvije tete, kćerke Nikole Koščeca, prodale još prije.
- Kuća i vrt bili su jako zapušteni kada smo je preuzeli 1997. godine - kaže Danijel Krznarić.
Tada je još bio živ njihov otac, poznati arhitekt Zvonimir Krznarić (koautor NSB-a, Krematorija Mirogoj, autor turističkog naselja Babin kuk), te su zajedno počeli sve polako uređivati, obnovljen je vrt, promijenjen krov, polako su mijenjali stolariju. Na zidu kuće stoji na latinskom natpis “Blažen onaj tko je daleko od posla”, ali obitelj Krznarić uređenje i održavanje vile na smatra radom, nego veseljem i srećom.
U kući je i mnoštvo starih predmeta - čaše, “rajngle”, suncobran, mesingana vaga, šešir za lov. Gotovo priča za sebe je mirišljavi vrt, ispunjen mnogim mediteranskim biljkama i stablima - lavandom, smiljem, smokvom, maslinom, čempresima, jorgovanom, oleandrom. Podijeljen je, objašnjava K. Galović, na dva dijela - prvi je uređen po uzoru na renesansne dubrovačke ljetnikovce sa sjenovitom šetnicom pod pergolom od koje su ostali sačuvani tek stupovi.
Senzacionalniji je drugi dio vrta smješten u dubokoj sjeni zelenila prema moru, a koji je, kako se može zaključiti iz sačuvanih fragmenata, bio uređen u duhu japanskih - odnosno zen vrtova. Njegova rekonstrukcija mogla bi biti velik izazov za krajobrazne arhitekte.
U svakom slučaju, nekadašnji Kulmerov ljetnikovac od velike je kulturno-povijesne vrijednosti te ga treba zaštititi kao kulturno dobro i uvrstiti među turističke atrakcije Novog Vinodolskog.
Foto: Darko Tomas/Hanza Media
