Gradio je uglavnom škole, i to takve koje su svojim oblikovanjem pratile najnovije tendencije u arhitekturi i mnoge su stvari prvi put uvele na ove prostore. Djeci iz predgrađa omogućio je suvremena dostignuća njihova vremena.
Krajem mjeseca svečano se otvaraju dvije nove zgrade gradskih pučkih škola, bio je jedan od naslova u novinama sredinom 1932. godine koji je najavio novu školu na Selskoj i modernu školsku zgradu na Rebru u Zagrebu.
"Sve veći broj učenika u zagrebačkim pučkim školama (...) riješen je jedinim mogućim načinom, koji je bio najispravniji, a to je gradnjom novih zgrada za pučke škole", pisalo je u članku iz 1932. godine koji je zaključen najavom gradnje još jedne škole i riječima da je "gradska općina odlučila da počne sa sistematskim rješavanjem školskog pitanja, koje je za Zagreb od tako velike važnosti". U tom je periodu nakon stagnacije, iza Prvog svjetskog rata, Zagreb podigao pet škola.
Dana 28. lipnja te je 1932. godine svečano otvorena gradska pučka škola na Selskoj cesti, sagrađena prema nacrtima arhitekta Ivana Zemljaka. Bila je to škola koja je svojim oblikovanjem pratila najnovije tendencije u arhitekturi i još mnogo više, mnoge stvari su ovdje uvedene prvi put. Kao i Zemljakova škola na Jordanovcu, ona je djeci iz predgrađa dovela neki novi svijet i suvremena dostignuća svog vremena. Kad se danas pogledaju stare fotografije te škole, moglo bi se olako zaključiti da je to sve negdje u davnoj Njemačkoj.
Jedna je stara fotografija posebno magična, pokazuje školu sagrađenu u duhu moderne, a ispred nje je bazen u kojem se učenici kupaju. Nije to bio dubok bazen, više je služio za osvježenje i učenje plivanja. Bio je u duhu vremena i arhitekture koji su pozdravljali sunce, osunčane prostorije, sport, aktivnosti na otvorenom, zdravlje...
U tadašnjem se tisku može pročitati i da je škola služila za uzor kako treba graditi slične objekte slijedeći princip "dajte djeci sunca, svjetla i zraka". Takva je bila i Zemljakova škola na Jordanovcu. Na jednoj drugoj fotografiji snimljenoj također nakon gradnje škole u Selskoj održava se u dvorištu slet.
"Glasila je kao vrlo stroga škola i imala je muški i ženski odjel", kaže nam Ivana Sauha, ravnateljica OŠ "August Šenoa", koja se sada na to istom mjestu.
U školskoj zgradi u Selskoj bilo je uređeno i sklonište za siromašnu djecu tog kraja koje je ubrzo postalo vrtić. Arhitekt Ivan Zemljak projektirao je tri moderne zgrade s igralištem i dvorištem i s vrtom na otvorenom prostoru zagrebačkog predgrađa.
Škola se zapravo sastojala od objekata koji su sa sjeverne, zapadne i istočne strane zatvarali pravokutno igralište s trkališnom stazom, pješčanike za igru te otvoreni pravokutni bazen veličine 27 x 7 metara s tekućom vodom. Dvorišna i ulična zgrada imale su po osam učionica, velikih i moderno namještenih, s posebno opremljenim predavaonicama za fiziku i kemiju. Središnja zgrada, koja je natkrivenim trijemom povezna sa školskim zgradama, imala je u prizemlju prostorije za vrtić i na katu veliku gimnastičku dvoranu s parketom, koja je imala i pozornicu za svečanosti, aparaturu i platno za kino-projekcije, radio s gramofonom, prateće garderobe te kupaonicu s toplom i hladnom vodom. Imala je i višenamjensku prostoriju za "ležanje", za počinak djece iza ručka, odnosno smještaj ferijalnih kolonija tijekom ljetnih praznika. I nogometno igralište.
"Ispred zgrade je bazen za ljetno kupanje i dva pješčanika za sunčanje. Umjesto klasičnih klupa škola je opremljena stolovima s pomičnim gornjim dijelom koji se prilagođava visini djeteta, na hodnicima su ugrađene garderobe, svaka zgrada ima dvije terase, uveden je plin i centralno grijanje, parket je pokriven posebnim materijalom, pogodnim za održavanje čistoće", opisano je u jednom od školskih zbornika. I to sve u doba dok mnogi još kući nisu imali toplu vodu i zahod.
Već 1. rujna 1932. godine škola je imala 16 ženskih i 16 muških odjela pa se odlukom Ministarstva prosvjete u listopadu odvaja u dvije škole - Mušku osnovnu školu Kralja Aleksandra u dvorišnoj zgradi, s ravnateljima Adelom i Đurom Logomerac, koji su tu imali i svoj stan. To su bile pučke škole s četiri i dva viša razreda narodne škole.
"U jesen 1932. godine školu su posjetile mnoge značajne ličnosti toga vremena kao jugoslavenska kraljica Marija Karađorđević i kineski znanstvenik dr. Čjen", stoji u starom zborniku. Škola je redovno radila do kraja 1942. godine, kada zgrade uzima njemačka pa ustaška vojska, a učenici su raspoređeni po školama u Zagorskoj ulici, Novoj cesti i Knežiji. Godine 1946. zgrade se vraćaju u prvotnu funkciju.
Prvo ime škole je bilo Državna narodna ženska škola Kraljica Marija - dvorišna zgrada, i Državna narodna muška škola Kralj Aleksandar - ulična zgrada. U doba NDH bila je kratko Državna djevojačka pučka škola, a nakon Drugoga svjetskog rata Državna narodna osnovna škola u Zagrebu. Potom OŠ "Marko Orešković" muška i OŠ "Marija Vidović" ženska. Ime po Augustu Šenoi osnovna škola nosi od 1968. godine i djeca zajedno pohađaju nastavu.
Ovih se dana škola ponovno ukazala na stranicama dnevnih novina. Impresivna zgrada natkrila je iz pozadine grupu nezadovoljnih roditelja. Razlog - postala je pretijesna za sve đake koji bi željeli ići u nju, a stanuju u susjedstvu. To se većim dijelom dogodilo zbog gradnje novog naselja preko puta škole, kojim je povećan broj stanovnika, a da se pritom nije sagradilo i dodatnu školu. Može se slobodno zaključiti da se osnove urbanističkog razvoja grada opet nisu poštovale. Pritom je Šenoa i zaštićeno kulturno dobro RH.
U Parku Kate Šojić stotinjak roditelja s djecom nedavno su održali miran prosvjed kojim se traži da se osnovna škola sagradi što prije i da se zaustavi gradnja bez plana. No taj je prosvjed ukazao i na staru postojeću školu. Školu arhitekta Ivana Zemljaka u Selskoj, nekadašnje čudo grada. Izgledom ne dolikuje spomeniku kulture. Sasvim suprotno, nalikuje na školu u Bronxu, išarana je grafitima, građevinski je neodržavana i bez ikakvih suvremenih dodataka nužnih za njezin daljnji hod kako bi držala korak s današnjim vremenom i potrebama školskog obrazovnog sustava.
"Gradski ured za školstvo s kojim odlučno surađujemo stalno nam pomaže, dali su nam sredstva za sve hitne intervencije, ali jednostavno ova škola predugo nije sustavno obnovljena, naročito njezin ulični dio", kaže ravnateljica Sauha.
Dvorišna školska zgrada adaptirana je i uređena 2006. godine, ali druga ulična zgrada nije obnovljena od gradnje škole, znači 80 godina. Godine 2005. godine uređena je školska sportska dvorana u čijem je sastavu i Dječji vrtić Bajka. Ulična zgrada škole uređena je lani donekle iznutra i dobila je računalnu mrežu. Ove godine planirani su radovi na njenom pročelju, što bi je trebalo osvježiti. Zbog starosti objekta, prostori škole i dvorišta posljednjih godina pokazuju vidljive znakove dotrajalosti. Ravnateljicu škole pitamo kako je raditi u spomeniku kulture koji je u lošem stanju.
"Za sve što se u školi kao zgradi radi treba dozvola Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Činjenica da smo spomenik ne pomaže nam kroz neku vrstu sufinanciranja, tako da ostaje nejasno kako se to štiti spomenik kulture", kaže Ivana Sauha.
Blagovaonica za djecu nalazi se u prizemlju, u dijelu ulične zgrade u kojoj je stakleno pročelje koje se ne može otvoriti.
"Molimo struku da se nađe način da nam se osigura da se bar dio prozora može otvoriti kako bi se prostor mogao ventilirati. Izvorno blagovaonica i kuhinja nisu bile u tom dijelu zgrade, no nama je to sada jedini mogući prostor za tu svrhu", objašnjava ravnateljica.
Jedna od "mana" divne stare zgrade jest i to što je dvorana odvojena od ostalih školskih zgrada, pa djeca na tjelesni izlaze do susjednog objekta. Tome se sigurno moglo doskočiti staklenim tunelom ili podzemnim hodnikom, ali nije se...
"Nismo u standardima 21. stoljeća, osim naravno po programu i našim nastavnicima, jer naša kvaliteta rada s djecom je poznata. Jednostavno zgrada više nije za školu, odnosno jest za školu, ali s manje đaka. Mi radimo u dvije smjene i više nemamo prostora za širenje. Škola je krasna, ali smo je prerasli i po standardu i po veličini. Volimo ovu školu, ne bismo htjeli otići, ali da nas je upola manje i da se sve dobro održava", kaže ravnateljica Sauha. Zbog novonastale situacije novog naselja u susjedstvu škole i dodatnog pritiska za upisima, a đaka je i ranije bilo mnogo, s Gradom Zagrebom dogovorili su da će najesen dodati još jedan razred. "Razred je formiran u prostoru zbornice koja je za tu svrhu prenamijenjena", kaže ravnateljica.
A gdje su onda nastavnici tijekom odmora, pitamo ravnateljicu.
"Našli smo jednu malu prostoriju bez prozora, kod hodnika, gdje mogu biti, no oni uglavnom ostaju s đacima", odgovara. U obilasku škole oko nas su na dvorištu trčkarala vesela djeca, atmosfera prava školska. Dolazimo na mjesto gdje je nekoć bio bazen, danas je tu travnjak. Pravokutni je bazen, kako saznajemo, sredinom 60-ih godina zatrpan i asfaltiran. Ranijih su godina zbog povećanja broja učenika i uvođenja cjelodnevne nastave i boravka stanovi domara i ravnatelja škole prenamijenjeni u učionice. Između dvije zgrade bio je nekoć uređen park sa stazama za šetnju, klupama za odmor i zelenilom, Promjenom plana i programa nastave tjelesne kulture park je pretvoren u rukometno, odbojkaško, košarkaško igralište, a manji dio ostao je ozelenjen.
O ovoj školi pod nazivom Gradska osnovna škola Trešnjevka pisala je Darja Radović Mahečić u svojoj poznatoj knjizi "Moderna arhitektura u Hrvatskoj".
"Po završetku studija na njemačkoj Tehničkoj visokoj školi u Pragu i prvoga radnog iskustva u atelijeru Viktora Kovačića Ivan Zemljak je od 1921. godine do 1942. radio kao arhitekt zagrebačkog Gradskog građevnog ureda, angažiran na raznorodnim projektima Gradske općine, od zgrada javne namjene do socijalnog stanovanja. Njegove su školske zgrade već tijekom tridesetih godina doživjele zasluženu afirmaciju i uvrštavanje u internacionalnu baštinu moderne arhitekture", piše Darja Radović Mahečić.
Istovremeno s nastupom na izložbi moderne arhitekture u Parizu 1933. godine, njegova su ostvarenja predstavljena u francuskom časopisu L’Architecture d’Aujourd’hui i njemačkom leksikonu Wasmuths Lexikon der Baukunst iz 1937. godine. U međuratnom razdoblju škola više nema samo krotiteljsku i didaktičku funkciju već je njezin program širi.
"Škola je mjesto gdje se dijete ima da razmotri i razvije kao član zajednice u cijeloj svojoj fiziološkoj i društvenoj sudbini", pisao je Ivan Zemljak.
Pred aktualnim zahtjevima da se spriječe zaraze i tada raširene bolesti poput tuberkuloze, rahitisa, anemije i drugih, Zemljak je kao gradski inženjer nastojao, poglavito djeci iz siromašnih radničkih obitelji i divlje građenih rubnih naselja, a u suradnji s pedagozima i liječnicima, stvoriti što zdraviju sredinu za razvoj i učenje. Zadatak je bio djecu cjelodnevno zbrinuti - organizirati im zdrav smještaj i prehranu, učenje, sport, zabavu i odmor kako bi svima bio omogućen suvremen i "pravilan oblik života". No unatoč tim ambicioznim pedagoškim i društvenim standardima, gradske investicije, piše Radović Mahečić, ostale su unutar temeljnih školskih zahtjeva. Zemljak se izborio u svojim školama da one za razliku od onih iz 19. stoljeća koje su bile mračne, sada budu "radosne i jasne".
O arhitektu Zemljaku razgovarali smo s njegovim nećakom Mladenom Filjkom. Ivan Zemljak rođen je u Zagrebu 1893. godine i čitav svoj život proveo je u Ilici 214, u obiteljskoj kući koja je nedavno srušena.
"Zemljaci su imali čitav potez Mandelićeva - Ilica, tu je bilo njihov izletište koje su njegovi roditelji držali do 20-ih godina, zvano K Mandalići. Imali su kuću i gostionu. Imao je dva brata i dvije sestre. Bili su dovoljno imućni da školuju djecu. Moj ujak Ivan je išao na studij u Graz, a diplomirao je 1920. godine na Njemačkoj visokoj tehničkoj školi u Pragu. No na njega je jako utjecalo studijsko putovanje u Nizozemsku, i na njegovu kasniju arhitekturu te su škole na Selskoj i na Jordanovcu u duhu neoplasticizma", priča nam Mladen Filjak.
Zemljakove su škole, kaže Mladen Filjak, pratile tadašnje trendove u arhitekturi i bile su prve škole suvremeno koncipirane, od vanjske arhitekture i oblikovanja do detalja u unutrašnjosti. Novost su tada bili i odijeljeni WC-i.
"Uz zgrade, važno mu je bilo i hortikulturalno oblikovanje kod njegovih realizacija. To se vidi i kod njegove zgrade uglovnice u kojoj je danas MUP na uglu Savske i Vukovarske, koja je u zelenilu", kaže M. Filjak.
Kao gradski službenik, Zemljak je projektirao i poznatu Vilu Weiss na Podsljemenu za gradonačelnika Weissa, koja se sada zove Vila Prekrižje. Do 1941. godine Ivan Zemljak je bio šef odsjeka za novogradnju u gradskoj upravi.
"U periodu Drugog svjetskog rata zdravlje mu se dosta narušilo, i to ga je usporilo. Kasnije više nije imao mnogo realizacija, a umirovio se 1950. godine. Honorarno se zaposlio u Zavodu za urbanizam u vrijeme Zdenka Kolacija i bavio se urbanizmom grada, također dosta je pisao recenzije, prikaze", priča Filjak.
Pitamo ga kakav je njegov ujak bio, onako, u slobodno vrijeme.
"Bio je neženja i vrhunski intelektualac, svirao je violinu, govorio nekoliko jezika, mnogo je čitao, volio je pjesništvo", opisuje Zemljaka njegov nećak.
Saznajemo tako i da je bio izgledom naočit, visok i zgodan, pa i nešto neočekivano s obzirom na njegova djela: "Prezirao je sport!" kaže Mladen Filjak.
Foto: Marko Miščević, Hrvatski muzej arhitekture, Muzej grada Zagreba
Izvor: Magazin Svijet
