Kada smo razmišljali koje vam vikendice pokazati u našem specijalu, odmah nam je svima u redakciji pala na pamet vikendica arhitektonske obitelji Polak u Ravnoj Gori jer je to uistinu primjer vikendice koja će se svidjeti svima.
I onima koji vole suvremenu arhitekturu, ali i onima koji bi više voljeli živjeti u nečem tradicionalnijem i klasičnijem. To je školski primjer vikendice, za koju vjerujemo da bi je svi rado imali.
Mala je, nepretenciozna, skromna, simpatična i zrači nekom nevjerojatno pozitivnom energijom, a usto je jedan od primjera u kojima budžet nije presudan za uspjelost i kvalitetu projekta.
Upravo zbog svega toga nismo mogli odoljeti a da je još jednom ne posjetimo i napišemo nešto o toj kući koja je građena samo s jednom željom – da se cijela obitelj u njoj osjeća dobro, sretno, veselo i opušteno. A vlasnici su u tome doista uspjeli jer svi Polaci jedva čekaju neki praznik, produljeni vikend, školske praznike, čak i samo slobodno popodne da odu u svoju oazu u srcu Gorskog kotara, sat vremena od Zagreba i 40 minuta od mora.
A kako i ne bi kada je kućica neopisivo šarmantna i ugodna te se istodobno odlično uklapa u prekrasnu netaknutu prirodu, ambijent te lokalnu tradicijsku arhitekturu, a opet ima neki zanimljiv pomak koji nam pokazuje da ipak nije riječ o tipskoj vikendici kakvu možete kupiti, nego da je to kuća koju je netko radio s puno ljubavi i znanja.
Zapravo, niz je godina u meni rasla želja da si suprug i ja napravimo negdje neku malu vikendicu u koju ćemo pobjeći od gradske gužve i boraviti u čistoj prirodi. Jednako tako, svaki put kada smo se autom vozili po Gorskom kotaru, otvarala sam prozore i htjela se nadisati tog predivnog, svježeg zraka.
Valjda je to zbog mojih korijena – sestra i ja školske smo praznike provodile kod rodbine u Mrkoplju i sjećam se kako smo s lončićima hodale po bakinu imanju i brale šumske jagode te ostalo bobičasto voće. Neizmjerno sam uživala u tom biljnom i životinjskom svijetu, koji sam tako rado otkrivala…
Htjela sam da naše dijete ima takvo djetinjstvo i da ne odrasta samo na zagrebačkom asfaltu. I u jednom trenutku prijatelj Igor pronašao je prekrasnu i povoljnu parcelu u Ravnoj Gori te potaknuo sestru i mene da ju kupimo, podijelimo na tri dijela i sagradimo si vikendice – ispričala je Jadranka Kruljac Polak, kojoj su prvi susjedi u Ravnoj Gori njezini prijatelji obitelj Kođoman i njezina sestra Marina Mamić, supruga Zdravka Mamića.
– Svi smo si napravili vikendice iz snova, koje posve odgovaraju našim željama i broju ljudi koji će ih koristiti. Naša je vikendica mala, ima ukupno 120 četvornih metara. Važno mi je bilo da ima velik dnevni boravak s povezanom kuhinjom i blagovaonicom.
Također mi je bilo važno da je blagovaonički stol dovoljno velik da na njemu cijelo naše društvance može nesmetano jesti i uživati, kao i da je kuhinja velika i prostrana te da se u njoj uvijek nešto dobro kuha. Ionako svi dobri tulumi uvijek završe u kuhinji, zar ne? Nek’ je onda kuhinja velika.
Općenito, navikli smo živjeti u jednom prostoru gdje se svi vidimo, čujemo, dovikujemo, smijemo… Ne volim zidove i ne vidim što ima loše u tome. U podrumu je spremište u koje se ulazi kroz drvena vratašca u podu, baš kao u tradicionalnim goranskim kućama, a od tradicionalnih elemenata tu su i drvena fasada i limeni krov, s iznimkom da je drvo sibirski ariš, a ne uobičajena bukva ili smreka, a krov od aluminija, ne od pocinčanog lima kako je uobičajeno u tom kraju.
Jedina iznimka od tradicijske gradnje je velika staklena stijena u dnevnom boravku, koja je fiksirana na predivan pogled. Ona je svjesni odmak od tradicije isključivo zato što smo mi gradska djeca u Gorski kotar došli zbog te predivne prirode, zelenila i šume i želimo uživati u tom čarobnom pogledu koliko god možemo.
Stoga i ne čudi što nam je svima omiljeno mjesto u kući krajnji rub sofe s kojeg imamo najljepši pogled na prirodu – kaže Jadranka Polak i dodaje kako, kada god su u Ravnoj Gori, ipak najviše vremena provode u šumi i oko kuće pa joj se ponekad čini da ju uopće nisu trebali ni graditi.
– U interijeru nema gotovo ničeg skupog i dizajnerskog. Većina stvari je kupljena u Ikei ili Bauhausu, koji su inače moji omiljeni dućani. Žene obično kada su u depresiji odu kupovati cipele, a ja odem u Bauhaus. Uzmem čekić, pilu, posudice u ruku i razmišljam gdje bih ih mogla staviti, što bih od njih mogla napraviti da im promijenim primarnu funkciju.
To je odlična vježba za mozak. Recimo, knauferski reflektor koji stoji 110 kuna moje je omiljeno rasvjetno tijelo koje dobro izgleda u svakom interijeru i eksterijeru, a omiljene su mi i gumene gipsarske posudice koje koštaju par kuna i u koje sadim cvijeće.
Ove foteljice na trijemu također su obične ribičke stolice iz Bauhausa, a sofa koja je gotovo uvijek rasklopljena u veliki krevet mjesto je gdje se svi navečer poredamo i ležeći gledamo televiziju.
To nam je svima omiljeno – kaže Jadranka Polak, inače dobitnica brojnih arhitektonskih nagrada, pa i nominacije za najuspješniju realizaciju za stambenu arhitekturu 2009. godine. I za kraj što reći nego – naći ćemo sigurno još neki povod da ovu kuću posjetimo još koji put. Ona, jednostavno, to zaslužuje.
