Sama pomisao na preuređenje stana nekima izaziva mučninu u želudcu, dok druge čini sretnima. Oni prvi svjesni su koliko je puno posla ispred njih, dok drugi, premda su svjesni posla, zapravo znaju da će uživati u njemu. Obnova životnog prostora zaista jest veliki posao, posebno ako to radite sami. Treba odabrati arhitekta, pustiti ga da vaše planove uobliči u nacrte, potom pronaći majstore u okviru svojih financijskih mogućnosti, pratiti ih kako rade, ispravljati greške, ispraćati jedne i u stan ili kuću uvoditi nove radnike... Kad oni završe, stan treba urediti i opremiti namještajem, što uopće nije jednostavno - što ako kauč koji vas je oduševio u trgovini na kraju u vašem dnevnom boravku izgleda kao nešto što naseljava neki čudan planet iz “Vodiča kroz galaksiju za autostopere”?
Velik je to, težak i riskantan posao, no svejedno ga barem jednom u životu treba obaviti. Aleksandra Duduković jedna je od onih koji su se suočili s tim poslom i vrhunski ga obavili. Nije to bila stvar njenog izbora, da se razumijemo, i svakako nije planirala u poodmaklom stupnju trudnoće trošiti vrijeme na razgovore s majstorima i odabir namještaja, ali ispalo je baš tako. No, premda je bilo teških trenutaka, Aleksandra je puno toga naučila o samom poslu i, priznaje, zapravo joj se svidjelo raditi baš to. Posao uređenja stana je bio njen - ona je vodila sve radove, smislila uređenje, odabrala majstore. Njen suprug je obavio fizički dio posla - nosio je šutu, radijatore, njihove stvari, uljio je stepenice...
Priča njene obitelji i obnove stana počinje u trenutku kad je vlasnik stana u kojem su bili podstanari rekao da ga je prodao te im je dao tri tjedna da se isele. Bilo je to prvog prosinca 2018. godine. Obitelj je bila u šoku, imali su trogodišnje dijete i još jedno na putu, koje se trebalo roditi za dva mjeseca. Vrijeme koje su imali na raspolaganju bilo je prekratko da bi pronašli i kupili stan, a nisu pronašli ništa što bi mogli unajmiti jer su cijene bile previsoke. Tu su uskočili suprugovi roditelji, koji su predložili da se oni presele u njihov drugi, manji stan, koji su inače iznajmljivali, a da njihov sin i njegova obitelj preurede stan u kojem su oni do tada živjeli i usele se u njega. Taj stan ima jednu sobu više, odnosno, dodatnu etažu u kojoj se prije nalazila dječja soba i kao takav bio je puno bolji za obitelj.
Najprije se nisam slagala s tom idejom jer je stan bio u jako lošem stanju i trebalo je sve skinuti do betona i raditi ispočetka. Poseban problem je bilo potkrovlje koje je bilo postavljeno na betonskim horizontalnim, a ne vertikalnim gredama, pa ste lupali glavom svako malo o te grede. Nakon posjete dvojice statičara koji su rekli da se grede ne mogu presložiti bez micanja cijelog krova skoro smo odustali, ali u zadnji čas svekar, koji je građevinski inženjer, uspio je naći rješenje da bez micanja krova maknemo te horizontalne grede i stavimo vertikalne, kako bismo mogli staviti željene velike Velux PK08 prozore koji su prostrani i pružaju puno svjetla. S horizontalnim gredama smo bili ograničeni na dužinu prozora od 80 centimetara, što je malo - sjeća se Aleksandra izazova.
Nakon što su to riješili morali su brzinski pronaći arhitekta i majstore. Nakon 20 poslanih upita firmama koje se bave adaptacijom svi su im odgovorili da je početak radova moguć tek sredinom trećeg mjeseca, što im je bilo prekasno jer je termin poroda trebao biti početkom travnja, kao i rok za useljenje.
- Problem je bio i to što nam nitko nije htio iznajmiti stan na tri mjeseca, koliko nam je trebalo od izlaska iz stana koji je bio prodan do useljenja u novi. Na kraju smo iznajmili stan preko Airbnb-a, s tim da smo za Novu godinu morali van jer je već postojala rezervacija za to vrijeme, pa smo se zapravo tri puta morali seliti. Iznajmili smo garažu za neke stvari koje smo zadržali od prije jer nismo mogli u namješten stan prenijeti taj namještaj. Tako da je bilo vrlo burno... - objašnjava nam Aleksandra.
Trebalo im je oko mjesec dana da okupe sve majstore, tako da su radovi počeli u veljači. Najveći problem je bila vanjska stolarija. Nju su prvu naručili - logično, jer bila je zima i smatrali su da prvo moraju zamijeniti prozore. Na kraju je to ispao totalni fijasko. Majstor iz tvrtke koju su unajmili im je donio prozore koji su izgledali kao da ih je izrađivalo malo dijete. Odmah su te prozore vratili, no povrat novca još čekaju. Zatim su naručili nove prozore od tvrtke Lokve d.o.o., koja se bavi izradom stolarije od ariša, te su im prozori isporučeni u kratkom roku. Na tome im, kaže Aleksandra, ne mogu dovoljno zahvaliti.
- Treći izazov su bile instalacija struje i vode jer se na katu radila nova kupaonica dok se dolje renovirala postojeća. Bez iskustva, ali nakon dosta promišljanja o prostoru i dimenzijama, odlučili smo se za master bedroom s open space kupaonicom i velikom kadom, gdje će biti naš mali spa prostor. Dječju sobu smo ipak smjestili dolje zbog lakše komunikacije između dnevnog boravka s kuhinjom, gdje se provodi najviše vremena, i sobe za mališane - priča Aleksandra, koja je svakoga dana provodila i po šest sati s majstorima, pomno prateći kako rade. Nije to radila jer joj je to bilo zabavno, nego zato što je brzo shvatila da svaka druga stvar ispadne krivo ako ona nije na licu mjesta dok se radi. Jedna od tih krivih stvari bili su i radijatori. Majstor, naime, nije točno izmjerio visinu, nego ju je otprilike procijenio. Naravno, zbog toga je njen suprug morao dva puta odlaziti u Lipovicu kako bi zamijenio krivo naručene uređaje.
- Veliki izazov bio je i napraviti odgovarajuće stepenice, a da se ne lupa glavom o strop dok se penje po njima. Istovremeno, trebao je ostati metar širine poda kako bi stao jedan visoki ormar. Ispostavilo se da ćemo imati problem s manjkom prostora za stvari s obzirom na to da u dnevnom boravku nema mjesta za ormare, pa smo od ostave napravili walk in ormar i od neiskoristivog, preniskog prostora u potkrovlju rupu za ormar po mjeri - kaže Aleksandra.
Kod uređenja, ideja je bila spojiti industrijski stil s toplinom drveta. Svakako se ističe crna kuhinja s površinama od hrastovine i oblogama umjesto pločica. Nisu željeli ništa stavljati na zidove, ali su htjeli dosta rasvjete, pa su rasporedili visilice i svjetiljke po stanu, a našli su mjesta i za ugradbene stropne led lampe u kuhinji. Sve to ih je koštalo točno šest tisuća kuna. Pazili su na iznose i prvih su mjeseci živjeli okruženi žicama i golim sijalicama, čekajući sniženja određenih komada rasvjetnih tijela.
- Željela sam da stan bude sav u hrastu i arišu. Mislila sam i na detalje, poput sobnih vrata koja su imitacija hrasta, a koja su bila dosta skupa. Koštala su 2500 kuna po komadu, a trebali smo troja - ističe Aleksandra i dodaje da je dječji krevet na kat rađen po narudžbi i mjeri i koštao je 3500 kuna. Dolje je ležaj za dvoje od 120 puta 90 centimetara.
Ograda za stepenice je smišljena da bude i ukras i funkcionalna ograda. Proteže od stropa do stepenica i platili su je 3000 kuna. Inače, ponude koje su dobili za stepenice kretale su se od 20 do 75 tisuća kuna, a jednako je bilo i s kuhinjom. Bili su šokirani rasponom cijena za iste stvari, pa si je Aleksandra dala truda i tražila po deset ponuda za sve - posebno za stepenice, posebno za kuhinju, ormare...
- Iznosi su bili ogromni i znala sam da uz malo truda možemo dobiti bolje ponude. Imala sam ideju kako prostor treba izgledati i to mi je puno pomoglo. Recimo, odmah sam znala da trebamo srušiti zid između kuhinje i dnevnog boravka. Jako sam željela veliku kuhinju jer smo inače živjeli po podstanarskim stanovima s vrlo malim i nepraktičnim kuhinjama - priča Aleksandra dok nam pokazuje sjedeću garnituru i fotelju koje su kupljene u Doğtas dućanu.
Nabraja nam ono što je gotovo kupljeno od namještaja: rasvjeta iznad blagovaonskog stola je Coco Maison Prima, sjedeća garnitura i fotelja u potkrovlju su od Doğtasa, bračni krevet je Perfecta Dreams, šank i stolci su Maison du Monde, blagovaonski stolci Ambienta, a sve ostalo je rađeno po mjeri. Pločice za jednu kupaonicu i kuhinju kupljene su u Enmon centru, dok su druge pronašli u Ferotermu.
Budžet koji je njena obitelj odmah na početku odredila bio je 30 tisuća eura. No, na kraju su zbog prozora i još nekih sitnica došli do 40 tisuća eura. Ključni elementi su na kraju imali najpristupačnije cijene: prozori od ariša bili su oko 30 tisuća kuna, a jednaki iznos dali su i za pet krovnih prozora s ugradnjom. Stepenice i dodatni elementi pored njih koštali su isto toliko, dok je cijena kuhinje bila 40 tisuća kuna.
- Najviše smo potrošili na parkete koje smo kupili sirove, da prođemo jeftinije, pa smo ih morali postavljati, hoblati i lakirati, što je na kraju ispalo skuplje i lošije nego da smo kupili gotov tvornički lakirani parket, u našem slučaju troslojni široki, imitaciju seljačkog poda - kaže Aleksandra, koja je odlučila pomoći onima koji prolaze isto što i ona.
Na mail Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. mogu joj se javiti svi koji sami kreću u adaptaciju. Nudi idejna rješenja, savjete o organizaciji prostora, preporuke dobrih majstora... Važno je, kaže, obratiti pozornost na to koji majstor prvi radi, a ne da kasnije kopate i ponovno cementirate. Ona je to i sama prošla, bilo je tu grešaka, pa zato želi pomoći svima da ih ne ponavljaju.
- Jako je važno uskladiti majstore i upravljati poslom tako da odredite tko što i kada radi, jer majstori neće sami o tome razmišljati. Da nismo neke stvari morali ponovno raditi, primjerice bušiti pod koji smo uredili, uštedjeli bismo sigurno barem pet tisuća eura - pojašnjava Aleksandra.
