Još dok su prostor zauzimali nekadašnji pogoni i skladišta zadarske kisikane, arhitektica Iva Domanovac Budija prepoznala ga je kao jedinstven i vrlo zanimljiv za projektiranje obiteljskog doma.
Neprimjeren sadržaj koji se tada ovdje nalazio nije mogao umanjiti ljepotu mikrolokacije jer su u njezinom susjedstvu, u obližnjoj uvali Maestral, smještene i neke od najljepših gradskih vila okruženih bogatom vegetacijom. To pomalo divlje i neobuzdano parkovno uređenje učinilo joj se kao odlična kulisa za kuću.
- Krenula sam od osnovne koncepcije prožimanja prostora interijera s okolinom. No, ideal paviljona starih majstora moderne postavljenog u prirodi kosio se s potrebama intimnosti stanovanja u istodobno vrlo gusto izgrađenom susjedstvu. Podijelivši program na 'javno' i ono 'manje javno', iskoristila sam maksimalne mogućnosti otvaranja prema spomenutom parkovnom okruženju, a koristeći zatečene biljne vrste, postigla sam dojam da se park nastavlja i na privatnoj čestici - govori nam arhitektica i dodaje kako se na taj način ulaskom u kuću pozornost ne usmjerava nužno prema uređenju interijera, nego pogled i dalje putuje prema okolini.
Kuća se sastoji od tri etaže, prizemlja, kata i podruma koje se prostiru na površini od oko 450 četvornih metara. Zatvoreni, ulazni dio prizemlja s garažom i pomoćnim prostorima ujedno je i vizualna barijera prema dnevnom boravku s kuhinjom koji se pak potpuno otvaraju prema eksterijeru. U međuprostoru ove dvije suprotnosti smještena je komunikacija kroz sve tri etaže. Na kat se dolazi jednokrakim stubištem, a odavde možemo birati odlazak u zonu dječjih soba s kupaonicom ili u intimniji roditeljski dio, izdvojen od ostatka prostora.
- Velike površine soba, garderoba i kupaonice, pozivaju na duže zadržavanje u ovom intimnom dijelu kuće kojemu također ne nedostaje povezanosti s prirodom, ali je ona uokvirena i dozirana s obzirom na sadržaj. U vrlo ranoj fazi projektiranja zaključila sam da ni podrumskoj etaži s produženim sadržajima stanovanja kao što su teretana i bazen ne želim oduzeti ugodu promjene dnevnog ritma sunčeva osvjetljenja, što je postignuto ukopavanjem pješačke rampe pred staklenim pročeljem - objašnjava Iva.
Dodaje kako su samo uređenje kuće, materijali, boje, teksture, kako keramike tako i stolarski izrađivanih elemenata, u funkciji naglašavanja arhitektonskog koncepta, bez vlastitog identiteta, a odabrani komadi pažljivo su dozirani kako ne bi "zaigrali neki vlastiti ples".
U vrijeme kad se malo zastalo s gradnjom kuće, arhitektica je pozornost preusmjerila na vrt, pa tako i njegov gospodarski dio oblikovan da rad u njemu bude opuštajući, čime slijedi naslijeđe dobro poznatih primjera hrvatskih ljetnikovaca.
- Uvijek mi je bilo zanimljivo proučavati stambene prostore, finalno oblikovane od arhitekata. Oni, uz osobni potpis, uvijek pružaju nešto univerzalno, što ne pokazuje nužno njihovu vlastitu osobnost nego je medij kroz koji prezentiraju vlastiti ideal stanovanja. Igra u kojoj nisu nužno oni glavni akteri. Stanovanje za koje vjeruju da bi i drugima moglo ponuditi ushit jednak njihovom. Promatranje kako obitelj prihvaća i zauzima oblikovani prostor omogućilo mi je pogled iznutra i u ovoj domeni stanovanja - ističe Iva.
Njezini do sada realizirani radovi također su prostori koje je imala prilike osjetiti "na vlastitoj koži" poput poslovne zgrade u Zadru u kojoj je donedavno imala uredski prostor i svakodnevno, gotovo voajerski, osluškivala kako ga drugi prihvaćaju. Rekonstrukcija obiteljskog hotela u Postirama na Braču, koji je u prvo vrijeme nakon rekonstrukcije bio u vlasništvu njezine obitelji, također joj je dao mogućnost sagledavanja prostora nakon što ga zaposjednu drugi.
- Takva prilika je nadgradnja onoga što je vječna borba projektanta, a to je da se uhvatiš u koštac s vlastitim idejama i uobličiš ih u nešto materijalno što se ne može staviti na policu, nego pruža okvir za život - zaključuje arhitektica.
Foto: Tom Dubravec/Hanza Media
