Kada se igrom slučaja nekadašnji automehaničar i sadašnji umirovljenik iz Zagreba Ljubomir Nebojan negdje početkom osamdesetih zatekao u Donjem Zagonu, selu nekoliko kilometara povrh Novog Vinodolskog, odmah je odlučio da supruga i on ovdje žele sagraditi vikendicu. Poveli su ih tamo prijatelji njegove supruge koji su ovdje imali kuću i Nebojani su 1983. godine kupili teren te započeli s gradnjom.
Prva vikendica u Donjem Zagonu, selu koje bi se teško moglo proglasiti turističkim, ali samo na nekoliko minuta vožnje od mora prema kojemu puca prekrasan pogled, bila je pod krovom već 1985. godine. Bilo je to za hrvatske standarde klasično, po malo čemu različito zdanje od onih koja su 80-ih nicala po hrvatskoj obali i zaobalju, dakako, ne predimenzionirano, ali ni posebno atraktivno. No, prije tri godine Ljubomir se odlučio realizirati projekt o kojem je dugo sanjao i u glavi razrađivao sve detalje. Na terenu pokraj “stare” vikendice podigao je novi, sasvim drugačiji objekt od onog iz 1985. koji je vjerna replika starinskih primorskih kuća. Uložio je tu svu svoju ljubav i znanje te u interijer ukomponirao stare predmete, namještaj i dekorativne sitnice koje je godinama vrijedno prikupljao. Rezultat je jedna od originalnijih kuća za odmor koju Ljubomir Nebojan trenutno iznajmljuje (kategorizirana s četiri zvjezdice), ali će se, kada uspije prodati donjozagonsku prvu kuću, supruga i on preseliti u novu.
Kuću opasaju debeli kameni zidovi (izvana kamen, iznutra debela žbuka) rađeni “po starinski”, zahvaljujući vještini jednog od rijetkih preostalih majstora iz Donjeg Zagona. Unutarnja površina kuće iznosi samo 42 četvorna metra, čemu treba pribrojiti i 20-ak kvadrata galerije na kojoj se nalazi spavaći dio. S obzirom na dimenzije, kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak u zajedničkom su prostoru, odnosno ništa ih fizički ne razdvaja, ali su pažljivo i pametno raspoređeni pa mogu funkcionirati kao zasebni dijelovi. Iznad kuhinje rastegnuta je ribarska mreža pa taj dio interijera zaziva izgled starinske primorske konobe. U kuhinji dominira šank koji je napravljen od prepolovljene stare drvene barke koju je Ljubomir pronašao na obližnjem smetištu, restaurirao je i prefarbao.
Također, u oči upada hladnjak marke Moskva iz 1956., potpuno funkcionalan i prebojan u crveno, ruska kopija stiliziranih američkih hladnjaka iz 50-ih kakve danas u svojim šminkerskim serijama repliciraju brojne tvrtke za proizvodnju bijele tehnike. Sudoper je od bračkog kamena, a izdubili su ga Ljubomirovi prijatelji iz klesarnice Mirogoj. – Jedine su nove stvari perilica za suđe i veš. Sve je ostalo staro, reciklirano – kaže Ljubomir Nebojan koji godinama obilazi Hrelić, kao i odlagališta glomaznog otpada u potrazi za upotrebljivim, a odbačenim predmetima.
Jedan od takvih je metalno-stakleni umivaonik iz prve polovice 20. stoljeća, smješten u kupaonici. – Imao sam sreće, naišao sam taman kada ga je jedna starija gospođa na Gornjem gradu nosila u smeće. Skinuo sam s njega deset slojeva boje, doslovno sam ga polio benzinom i razrjeđivačem i zapalio da bih ga restaurirao i doveo u prvobitno stanje – prisjeća se Nebojan. Najteže je, objašnjava, bilo pronaći stare bakelitne utičnice i prekidače za svjetlo koji su vrlo bitni detalji. Ima tu i lampa stara 100 godina, kao i luster iz 60-ih koji su se savršeno uklopili u prostor, kao i kalorifer iz 50-ih koji, doduše, malo buči, ali uredno radi. Drveni pod napravljen je od dasaka iz jednog zagrebačkog butika koji se zatvorio. Ograda na galeriji napravljena je od odbačene užadi za brodove koju je Nebojan kupio u spalionici za užad riječkog remontnog brodogradilišta Viktor Lenac, očistio i doveo u besprijekorno stanje. Čak je i cigla stara, pronađena u okolici Zagreba, a pri bojanju unutarnjeg zida prema kupaonici koristio je, recimo, starinske valjke s uzorkom.
Sve je zahvate Ljubomir uglavnom izveo sam, one nešto zahtjevnije poput drvene galerije uz pomoć prijatelja. – Nije tu bilo nikakvog idejnog rješenja, nacrta i slično. U glavi sam imao točnu sliku kako želim da kuća izgleda. To je moj hobi, došlo je samo od sebe. Ovu sam kuću posvetio svojoj unučici i presretan sam kako je ispala – zaključuje Ljubomir Nebojan.
