Današnje videoigre imaju budžete koji ne kaskaju za holivudskim blockbusterima, što je do nedavno bilo poprilično nezamislivo. Zbog tih velikih ulaganja očekuje se i velika dobit, zbog čega se, nažalost, većina izdavača okreće etabliranim imenima već postojećih franšiza (čitaj nastavcima), zbog čega najviše pati kreativnost i originalnost.
Na svu sreću došlo je do razvoja raznih platformi za financiranje projekata što je dovelo do pravog procvata indie razvoja i izdavaštva. Sve su to redom naslovi koji nemaju medijsku pompu i produkcijsku vrijednost npr. EA-ovih igara, ali zato odišu kreativnošću na apsolutno svakom koraku. Ako uspijete „preći preko“ nešto slabijih tehničkih aspekata (govorimo o čistoj grafici, artistički stil je često besprijekoran) vidjet ćete da se ne moraju utrošiti deseci milijuna dolara kako bi se napravio kvalitetan proizvod. Bez nekog posebnog redoslijeda…
The Stanley Parabole
Kombinirajući britki britanski humor sa psihološko-socijalističkom analizom modernog društva, naše uloge u njemu i naših odluka koje utječu na svijet oko nas, The Stanley Parabole je spiritualno proširenje Half-life/Portal svijeta. Naoko jednostavna premisa se kroz (doduše kratko) igranje počinje granati u nevjerojatne ishode tako da imate čak 19 različitih završetaka. „Replay value“ je enorman i nećete prestati igrati dok ne vidite svaki kraj koji TSP pruža.
Papers, Please
Tko je ikad vjerovao da ćemo jednog dana dobiti igru koja simulira život i rad jednog činovnika koji pregledava putovnice. Papers, Please radi upravo to. Zanimljivo je vidjeti koliko jedna naizgled nebitna osoba (u globalu gledano), ima moć odlučivati sudbinu tolikim ljudima. Neki će reći da je ovo igra koja zapravo nema gameplay, što donekle i je istinito, ali slično kao i već spomenuti TSP, nudi komentar društva u kojem živimo sa svim pozitivnim i negativnim moralnim i etičkim implikacijama naših odluka. Kako bi stvar bila još bolja tokom igre ćete i napredovati, te dobivati razne „sposobnosti“.
Don’t Starve
Misao vodilja ove igre, po kojoj se i zove, je bolno jednostavna – „Nemoj umrijeti od gladi!“. Survival igra u punom smislu te riječi vas baca samog u divljinu, bez ikakve pomoći, a vaš jedini zadatak je preživjeti. Iako nema „pravu“ priču, Don’t Starve ima odličan gampelay koji vas uvuče u svoj svijet, pogotovo kad potrepštine postanu sve rjeđe i rjeđe. Valja također istaknuti i naprosto fantastični izgled koji je rukom crtan i može parirati najbolje produciranim animiranim filmovima današnjice.
Axiom Verge
Najbolja posveta originalnom Metroidu u zadnjih 20 godina (možda ikad). Axiom Verge je 2D platformska pucačina rađena u retro stilu 80-ih u kojoj su refleksi apsolutno ključni za pobjedu. Na raspolaganju vam je plejada poteza i oružja uz pomoć kojih ćete ubijati nepregledne horde krvoločnim vanzemaljskih čudovišta. Ako ste stariji igrač i patite za naslovima koji su obilježili vaše djetinstvo, ne tražite dalje od Axiom Vergea.
Roque Legacy
Roque Legacy, kao i većina igara sa ovog popisa ima osvježavajuću dozu originalnosti. Naime, ovaj 2D akcijski platformer vas baca u ulogu cijele jedne obitelji vitezova. Nakon što onaj kojeg kontrolirate umre, preuzimate kontrolu nad njegovim sinom, pa unukom itd. Ono po čemu se Roque Legacy ističe su nasumce dodijeljene sposobnosti potomaka koje kontrolirate, a variraju od premoćnih, pa sve do apsolutno beskorisnih. Sve je to skupa upakirano u jednostavan (ali težak) gameplay gdje se smrt nalazi na svakom koraku.
Banner Saga
Nama osobno najdraža od spomenutih igara, Banner Saga u kojoj kontrolirate grupu ratnika kombinira političku intrigu razrađeniju od one iz Civilizationa sa borbom na poteze koja kvalitetom konkurira velikanima žanra kao što su Fire Emblem ili XCOM. Kroz ove „dvije igre u jednoj“ ćete se kretati u jednom od najljepših i najbolje osmišljenih virtualnih svjetova zadnjih godina. Čak i oni koji su Banner Sagu igrali preporučujemo ponavljanje gradiva, jer uskoro stiže i nastavak.
Fez
Fez je možda „najviše indie“ od svih spomenutih igara. Projekt koji je praktički samostalno osmislio i stvorio Phil Fish je vremenska kapsula svih najboljih platformera sa Nintendovih konzola iz 80-ih i 90-ih. Bitna razlika u odnosu na njih je treća dimenzija kojoj Fez, za razliku od svojih prethodnika ima pristup. Šarene boje, odličan dizajn i apsolutno savršena fizika su odlike uz koje Fez stoji uz bok svjetski poznatim velikanima.
Mark of the Ninja
Uvaženo je vjerovanje kako je nemoguće izvesti stealth u 2D-u, no Mark of the Ninja je to svjedno probao – i uspio. Ne samo da je uspio već je MotN jedna od najboljih stealth igara u zadnjih desetak godina. Prvo što ćete primijetiti je predivna crtana grafika u kojoj se vaš neimenovani ninja kreće glatko i bešumno. Iako je u 2D-u igra je izuzetno kompleksna, morate paziti na svjetlo, zvukove, smjer u kojem vaši neprijatelji gledaju, te uvijek tražiti alternativni put do cilja. Dodajmo sustav napredovanja i razne gadgete koje ćete dobivati igranjem i imate stealth avanturu kave se ne bi posramili ni „veliki“ naslovi.
Gone Home
Atmosfera dobiva potpuno novo značenje u naslovu kao što je Gone Home. Priča koja opčinjava, a opet govori tako malo dajući samo djeliće je ono zbog čega se isplati odigrati ovu igru. Gone Home je više misterija nego horor i kao takvom mu se treba prići. Iza zatvorenih vrata se ne krije čudovište ili zombi, vaš cilj nije ubiti ili preživjeti, već saznati što se to dogodilo u godinu dana otkad ste otišli od kuće.