Warholov prikaz holivudske dive Marilyn Monroe, Dalijeva grafika, veliko ulje na platnu kao dar jedinog živućeg pop-art umjetnika Erróa, model dvokrilca braće Wright oslikan prema napucima britanskog umjetničkog dvojca Gilbert&George, Christov crtež "Snoopyjeve kućice" i "Olimpijski balon" Michelangela Pistoletta samo su neka od tridesetak djela koja kolekcionar Toni Politeo (70) čuva u svojoj bogatoj zbirci, a ujedno i vrlo primamljiva pozivnica za izložbu "Boja je radost", otvorenu u Studiju Moderne Galerije "Josip Račić".
U vrijeme kad su nam misli potpuno obuzete pandemijom i potresima, dobro će doći malo šarenila i umjetničke zaigranosti prema životnom i umjetničkom "receptu" tog strastvenog sakupljača vrijednih i rijetkih stvari koje su obilježile njegov život.
Toni Politeo nije uobičajeni kolekcionar. On umjetnost nosi u genima. Njegova majka bila je glumica Lena Politeo, a otac Miho redatelj i dugogodišnji direktor Centra za kulturu grada Zagreba i galerije Forum pa je odrana bio vezan uz kazalište te je upoznao najuglednije hrvatske umjetnike. Bio je i vlasnik prve privatne galerije u cijelom istočnom bloku, a otvorio ju je 1976. u Hektorovićevu ljetnikovcu u Starom Gradu, koji je naslijedio. Proputovao je svijet da bi promovirao naše umjetnike u metropolama poput Pariza, New Yorka i Tokija, upoznavao velika imena suvremene umjetnosti, a njegovu grafičku mapu Borisa Bućana u svojoj zbirci umjetnina ima i slavni francuski glumac Belmondo. Njegovu kolekciju Disneyevih junaka, koju je izrađivala nekadašnja tvornica Biserka, samo je u Japanu vidjelo više od pola milijuna zaljubljenika u Šilju, Paju Patka, Mickeyja Mousea i Plutona. A svaki predmet iz njegove kolekcije ima i popratnu priču.
- Odlučio sam je kupiti i ostavio sam akontaciju s namjerom da djelo preuzmem kad sljedeći put dođem u Pariz. U međuvremenu sam pozvan kao gost na Svjetski bijenale keramike u Seoulu i u Muzeju suvremene umjetnosti u jednoj zamračenoj prostoriji, ugledao sam osvijetljenu istu kocku. Bio sam jako iznenađen, ali kasnije mi je pariška galeristica Dennise Rene čestitala jer postoje samo dvije kocke - jedna u spomenutom muzeju, a druga kod mene u Hektorovićevom ljetnikovcu na Hvaru.
Sa slikarima Edom Murtićem, Zlatkom Pricom i Nives Kavurić- Kurtović, kao i kiparom Kostom Angelijem Radovanijem upoznao se već kao srednjoškolac, a s mnogim umjetnicima je već i surađivao na grafikama kao dvadesetogodišnjak. Kad je s 25 godina otvorio galeriju na Hvaru, u njoj su prve izložbe imali Zlatan Vrkljan i Jakov Bratanić, a izlagali su svoja djela i Edo Murtić, Vasko Lipovac, Ivan Rabuzin, Ivan Lacković, Zlatko Prica. Imao je čak i radove Ivana Maštrovića i Mirka Račkog.
Šuvar mu omogućio otvaranje galerije
- U to vrijeme nije bilo moguće otvoriti privatnu galeriju pa sam zatražio Stipu Šuvara, tadašnjeg ministra kulture da me primi na razgovor. "Mali, što te muči?" pitao me je. Kako je Šuvar poznavao mog pokojnog oca, odgovorio sam mu: "Barba Stipe, ne znam da li da u dvorcu na Hvaru otvorim galeriju ili pizzeriju?". "Ma kakva pizzerija, što ti pada napamet?" pitao me je Šuvar. "E, pa za pizzeriju bih mogao dobiti dozvolu, ali za galeriju ne mogu". Tada mi je Šuvar osobno napisao dokument koji mi je to omogućio. Galerija je godinama dobro radila, a zatvorio sam je kad su po Jadranu počele nicati više male trgovine nego galerije", priča Politeo.
Kao galerist izlagao je na najvećim svjetskim sajmovima umjetnina, za što nije bilo jednostavno dobiti dozvolu za sudjelovanje, a na jednom - 1987. u Grand Palaisu u Parizu, predstavio je grafičku mapu posvećenu 200. obljetnici pada Bastille i stotoj obljetnici nicanja Eiffelovog tornja, za koju mu je priznanje uručio Jacques Chirac, u to vrijeme gradonačelnik francuske prijestolnice. U Grand Palaisu je tri godine kasnije izlagao i mapu plakata Borisa Bućana, što su popratili vizualna umjetnica Jagoda Buić te slikar i kipar Slavko Kopač. Zahvaljujući toj mapi upoznao je francusku glumačku zvijezdu Jean-Paula Belmonda.
- Na toj svjetskoj izložbi galerista prišao mi je jedan gospodin i pitao za cijenu mape. Zatim mi je dao ček, ali uz uvjet da ga ne unovčim do sutradan, jer ju je najprije želio pokazati klijentu za kojeg je kupuje. Uz napomenu da će mi dati deset posto od vrijednosti ako mu se ne svidi. Naravno da sam mu dao mapu bez takvog aranžmana. Sutradan se pojavio bez mape, što je značilo da je prodana, i uz dokumente o kupnji pružio mi kuvertu u kojoj su bile tri karte za predstavu "Cyrano de Bergerac". U pauzi je taj čovjek došao po mene i odveo me u garderobu u kojoj je sjedio Jean-Paul Belmondo. Tako sam napokon upoznao tajanstvenog kupca. Nakon predstave otišli smo na prekrasnu večeru.
Tonija Politea glazba nikada nije zanimala pa nije bio upoznat ni s trendovima ni sa zvijezdama. Zato se rado prisjeti anegdote s dvojicom članova benda AC/DC, koje nije prepoznao u Parizu.
- Prije dvadesetak godina francuski slikar Combas pozvao me je na aukciju svojih velikih platna, na koju sam otišao s prijateljem Perom 'Francuzom' Ivelićem. Između dvije aukcije prišla su nam dva mladića u jeans jaknama zatraživši cigaretu. Usput smo malo i popričali. Ponovno su nas potražili nakon aukcije i pozvali na piće u luksuzan pariški hotel George V. nakon kojeg smo mi njih odveli u cabaret Crazy Horse, pa onda hodali "pod gasom" po Parizu... Sutradan sam razvio fotografije s aukcije, na kojima su bili i oni, a kad sam ih u Zagrebu pokazao svom suradniku, rokeru Željku Šafraneku, u čudu me pitao: "Znaš li ti tko su ovi ljudi? Pa to ti je najveći australski sastav!". Osjetio sam da je malo i ljubomoran što ih on nije sreo, a ja sam se pak s njima cijelu noć provodio po Parizu uopće ne znajući tko su.
Za ući u svijet galerista i slavnih umjetničkih imena treba imati i malo sreće, zateći se u pravo vrijeme na pravom mjestu, ali i poznavati prave ljude. Toniju Politeu je do nekih adresa pomogao doći Pierre Restany, autoritativni likovni kritičar, koji je sa slikarom Yvesom Kleinom zaslužan za pokret Novi realizam, kao i za termin Klein plava boja. S Restanyjem se susreo i na bijenalu u Veneciji, kad su se našli u društvu Yoko Ono. Dennise Rene uputila ga je pak na Sota i još neke umjetnike.
Do Christa je došao zahvaljujući gospođi Watari, čiji je muzej u Tokiju projektirao slavni švicarski arhitekt Mario Botta.
Ona ga je upoznala s jednim privatnim galeristom iz Saint-Paul de Vencea, koji ga je pak pozvao na Christovu izložbu, što je Politeo rado prihvatio. Želio je da umjetnik - poznat, među ostalim, po plutajućim pontonima snažnih boja i "prekrivačima" za poznate građevine - sudjeluje u njegovoj mapi posvećenoj Lorci.
- Kao znak pažnje donio sam Christu i njegovoj supruzi Jeanne-Claude, s kojom je potpisivao sve svoje projekte, tri boce crnog i tri boce bijelog vina s etiketama koje sam dizajnirao s njihovim motivom. Bili su oduševljeni. A nakon izložbe poklonio sam im i jednu grafiku, zamolivši ih da sudjeluju u izradi mape. Svi su mi govorili da za to nema šanse, ali za deset dana dobio sam njihov doživljaj Lorce. Nisu čak tražili ni naknadu za autorska prava, a gotovu mapu donio sam im u New York. U Saint-Paul de Venceu sam sreo i Armana, američkog umjetnika francuskog podrijetla, koji me je dan nakon Christove izložbe pozvao na doručak, recitirao mi Lorcine stihove i u razgovoru o Lorci proveli smo cijeli dan, sjeća se Politeo.
Toni Politeo autor je dvadesetak grafičkih mapa - posvećenih, među ostalim, književniku Petru Hektoroviću, 150 godina turizma na Hvaru, Papi u Zagrebu, Zlatku Prici, 1900 godina Splita, Tempas Oluja 95 - i na svima je, osim na Zlatnim vratima, predgovor pisao akademik Tonko Maroević. Na mapi o Lorci sudjelovalo je 50 umjetnika iz cijelog svijeta i radio ju je osam godina, a posljednjih pet posvetio je njemačkom književniku Bertoltu Brechtu, na kojoj bi želio okupiti 25 velikih umjetničkih imena.
Kod Tonija Politea ništa nije ni klasično ni obično, njegov atelijer u Zagrebu ispunjavaju "čudni" detalji poput ručnog Swatch sata koji se proteže gotovo od stropa do poda, a osim Sotove kocke u Hektorovićevom ljetnikovcu ima i drugih divota, kao što su Morosova fotelja i dizajnerske lampe. Ostalu riznicu čuva po depoima i nada se da će jednog dana dobiti prostor za muzej. Tu njegovu strast podržava i supruga Katja, s kojom je u braku gotovo pola stoljeća. Imala je strpljenja za njegova putovanja, koja su ponekad trajala i mjesec dana, čuvala je sve te stvari, brinula o njima, odgajala njihovu kći Tatjanu, također umjetnicu, te brinula o kući...
Kolekcionar koji dijeli vizit-karte s fotografijom na kojoj se rukuje s Josipom Brozom Titom sedamdesetih godina u Kumrovcu, u visoku politiku "ušao" je slučajno, baštinivši golemu foto-arhivu koju mu je darovao Titov šef kabineta, Berislav Badurina.
Na buvljaku u New Yorku došao je do memorabilija Mao Ce-tunga, a na zagrebačkom Hreliću je pronašao čestitku koju je jugoslavenskom političaru Branku Mikuliću poslao kubanski vođa Fidel Castro. A "tajni agent" postao je zahvaljujući korisničkom ugovoru s telefonskom kompanijom.
- Do Tita sam došao tako što sam mu donio crtež koji sam pronašao dok sam uređivao prostor za atelijer. Navodno ga je nacrtao neki njemački špijun da bi se prema njemu mogli štampati letci koji bi otkrili Titov izgled. A brojke 007 u telefonskom broju dobio sam pukom slučajnošću i baš sam se nasmijao kad sam ih vidio. S Jamesom Bondom doista nemam ništa, osim što sam pogledao sve filmove o njemu. Mijenjao sam teleoperatere i mobitele, ali broj neka ostane.