Književnicu Moniku Herceg (30) ne može se opisati u nekoliko riječi. Nije samo pjesnikinja koja se sjekirom i motikom služi jednako dobro kao i riječima nego i studentica fizike koju su stihovi izvukli iz ponora anksioznosti i depresije. Kći je pokojnog invalida Domovinskog rata, koju je samohrana majka zajedno s dvojicom mlađe braće podizala s dvije tisuće kuna obiteljske mirovine. Monika je dramatičarka iz nužde nastale u koroni, čiji se prvijenac priprema za izlazak na scenu zagrebačkog HNK. Uz to je i najnagrađivanija hrvatska književnica svoje generacije te matematičarka koja se snalazi u beskonačnim dimenzijama vektorskih prostora, feministkinja i supruga, majka dvoje djece, vedra i nasmijana žena, uvjerena da živi u najboljem od mogućih svjetova...
Moniki Herceg godina na izmaku ostat će u sjećanju po najvećem profesionalnom uspjehu. U nacionalnoj kazališnoj kući ovih su dana u punom jeku probe za obiteljsku dramu “Gdje se kupuju nježnosti”, koju po njezinom tekstu režira Rene Medvešek, dok glumačku ekipu čine: Jadranku Đokić, Kseniju Marinković, Dariju Lorenci Flatz, Ninu Volić, Lanu Barić, Igora Kovača i Filipa Vidovića.
- To je tegobna drama o disfunkcionalnoj obitelji s mnogo komičnih momenata i sretnim završetkom. Zato vjerujem da će se publika i smijati i plakati te iz kazališta izaći s porukom nade - da se spirala užasa može prekinuti te da se i iz mraka nasilja, nerazumijevanja i loših odluka može roditi nešto lijepo i dobro. Tu katarzu mi je zapravo bilo najteže postići. Sreća je najveći izazov i najopasnija tema, jer se na tom terenu lako sklizne u kliše i patetiku - govori Monika Herceg, koja još početkom godine nije ni sanjala da će pisati drame, a kamoli da će se njezino djelo postaviti na sceni HNK. Tada je, naime, dovršavala rukopis svoje treće zbirke poezije “Vrijeme prije jezika” te dogovarala nastupe, promocije, festivale, gostovanja, rezidencije...
- Od poezije se ne može živjeti pa se, da skrpam kraj s krajem, usporedno bavim sa stotinu stvari. Zbog toga si raspored planiram mjesecima unaprijed da te obaveze uskladim s potrebama djece i obitelji. No, kad je zbog korone sve stalo, osjećala sam se kao da sam se našla u zrakopraznom prostoru - prisjeća se Monika, dodajući kako se odmah informirala o otvorenim natječajima i bacila na posao. Slično je razmišljala i većina njezinih kolega pa je na natječaj zagrebačkog HNK za otkup suvremene drame pristiglo čak 166 rukopisa. Da je pobjednica natječaja doznala je sredinom listopada, nekoliko dana prije 30. rođendana, a nakon toga započele su čitaće probe. - Novčani dio nagrade od 50 tisuća kuna mnogo mi znači, no još mi je važnije priznanje struke da sam svladala dramsko pismo. To mi je ohrabrenje za dalje - naglašava Herceg, koja je dramu napisala tijekom proljetnog lockdowna.
Skromno djetinjstvo
Pisala je u roditeljskoj kući u zaseoku Bjelovcu, u šumi između Gline i Petrinje, tričetvrt sata hoda od najbliže autobusne stanice. Iz te kuće je s roditeljima početkom Domovinskog rata 1991. izbjegla u okolicu Siska, a u nju se vratila kad je krenula u peti razred. - To je raj na zemlji, ali je danas turoban i pust kraj: u cijelom selu žive samo starci i nekoliko obitelji s djecom. A samo je pitanje vremena kad će i oni otići - kaže Monika. Njezina majka Mara Herceg danas živi u Bjelovcu s 11-godišnjom kćeri, koju je rodila u vezi s novim partnerom nakon suprugove smrti. Proljetos, tijekom prvog lockdowna, onamo je iz Zagreba stigla Monika sa svojim partnerom i njihovo dvoje djece - dvogodišnjim sinom i trogodišnjom kćeri. - Zapravo nam je bilo super, mama i ja smo uskakale jedna drugoj da obavimo sve što trebamo. Naizmjence smo čuvale djecu, radile po kući i u vrtu, a meni je radna soba bila na balkonu - otkriva Herceg, kojoj je povratak u rodnu kuću bio poticaj za analizu vlastitih obiteljskih odnosa i pisanje drame.
Odrasla je u radničkoj obitelji - majka joj je konobarica, a pokojni otac bio je radnik u ciglani, prije nego što je otišao u rat braniti domovinu. - Živjeli smo u teškoj oskudici u dvije sobe, nas petero. Majka, otac, dvojica braće i ja u jednoj, djed i baka u drugoj, a odijevali smo se u Caritasu - prisjeća se Monika, koja je bila učenica generacije u osnovnoj školi i petrinjskoj Općoj gimnaziji. Doma ima pedesetak diploma i plaketa s natjecanja iz matematike, fizike, kemije, biologije, hrvatskog, filozofije... sa županijskih i državnih natjecanja. Te silne uspjehe, kaže, sigurno ne bi bila postigla da profesori nisu prepoznali njezin potencijal te joj donosili knjige i dodatne materijale. A voditeljica dramske i literarne sekcije u gimnaziji toliko ju je zavoljela da ju je primila k sebi doma na godinu dana, nakon što joj je umro otac. - U našoj kući nije bilo knjiga, a papir je služio za potpaljivanje vatre. Moja mama je žena s osnovnom školom, ona ne shvaća zašto se kupuju knjige, njoj je to nepojmljivo - nastavlja Monika, čiji literarni uspjesi u njezinom zavičaju nikoga ne čude. A njoj osobno, čini se, bilo je lakše stići do velike scene zagrebačkog HNK nego do diplome na zagrebačkom PMF-u.
Umjetnost i znanost
- Upisala sam studij istraživačke fizike, koji traži apsolutnu fokusiranost, a ja si to nisam mogla priuštiti jer sam cijelo vrijeme morala zarađivati. Zapela sam na trećoj godini, a onda sam dobila i djecu - kaže Monika Herceg kojoj je znanje iz matematike i fizike na kraju koristilo u pisanju. Znanstveni rad traži, naime, sličnu dozu kreativnosti kao i umjetnički, a princip rješavanja svakog problema - matematičkog, životnog ili književnog - uvjerena je, uvijek je isti i započinje od potrage za alatima i varijablama kojima ga možemo svladati. A ona itekako zna što govori, jer joj problema u životu nije nedostajalo. - Mogla bih napisati priču o ponižavajućim iskustvima studentskih poslova, posebno onih u kuhinji, no bojim se kako bi stvarni događaji čitateljima izgledali pretjerani - napominje Monika, koja je poeziju počela ponovno pisati prije pet godina na poticaj psihoterapeutkinje za pomoć studentima.
Sluđena od egzistencijalnih i studentskih briga upala je u spiralu anksioznosti i depresije pa se ponovno posvetila književnosti, što ju je oduvijek najviše veselilo. - Stvari su mi se sretno poklopile: otišla sam na jednu književnu tribinu, gdje sam upoznala Gorana Čolakhodžića, dobitnika Goranove nagrade za mlade pjesnike. On mi je donosio knjige i časopise pa su mi prvu pjesmu objavili u časopisu Zarez, pozvali me na prvo predstavljanje u Booksu... - govori. Pet godina kasnije iza nje su tri zbirke: “Početne koordinate” s temom djetinjstva, “Lovostaj”, feministička poezija posvećena znanstvenicama i snažnim ženama, “Vrijeme prije jezika”, knjiga ljubavne lirike, te brojni prijevodi, nacionalne nagrade i međunarodna priznanja. U nakladničkoj kući Fraktura odnedavno je urednica poezije, a privatno nikad nije bila sretnija. Uz kćerkicu i sinčića, kojima je najviše posvećena, pitanje iz naslova njezine drame čini joj se potpuno bespredmetnim.