Premda se slavljenički koncert Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem 29-godišnjeg maestra Dawida Runtza, povodom 150. godišnjice osnutka najznačajnijeg hrvatskog orkestra, održao bez prisustva publike, u njemu su mogli uživati svi ljubitelji klasične glazbe u direktnom televizijskom prijenosu na HRT-u. Tim povodom razgovarali smo s jednom od najvećih mladih zvijezda svjetske klasične glazbene scene koja je zahtjevnu je dužnost preuzela lani usred pandemije koronavirusa. Šef dirigent iz Varšave, koji je u poljskoj metropoli živi sa zaručnicom, pijanisticom Wiktorijom Szczepkowskom u razgovoru nam je otkrio najvažnije detalje svoje fascinantne životne priče i objasnio zbog čega će veljača 2021. u njegovom srcu zauvijek imati posebno mjesto.
Jeste li proteklih mjeseci naučili dovoljno hrvatskog da se možete sporazumjeti?
- Najvažnije mi je bilo da naučim brojati na hrvatskom, jer mi to uvelike olakšava probe s orkestrom. Kad se glazbenicima obratim na njihovom materinskom jeziku - reagiraju mnogo brže. Osim toga, naučio sam pozdravljati, predstaviti se, te izreći nekoliko osnovnih rečenica, a nastavljam i dalje učiti.
Jesu li hrvatski i poljski slični?
- Vokabular je dijelom sličan, baš kao i redoslijed riječi u rečenici. No, naravno da ne razumijem svaku riječ kad slušam razgovore na hrvatskom, ali vjerujte mi da razumijem smisao - pogotovo kad slušam glazbenike iz orkestra.
Kako ste 4. veljače proslavili 29. rođendan?
- Bio je to prekrasan dan koji ću zauvijek pamtiti. Sa zaručnicom sam stigao u Zagreb iz snježne i ledene Varšave - s minus deset na plus petnaest, a Veronika me prvi put dopratila, jer sam joj želio pokazati svoj drugi dom. A najljepše iznenađenje priredili su mi članovi filharmonije na početku probe, kad su mi svi skupa odsvirali rođendansku pjesmu ‘Happy Birthday’. Ta njihova gesta me jako dirnula i uljepšala mi cijeli dan.
Što je za vas idealan rođendanski dar?
- Telefonski pozivi dragih ljudi, članova obitelji i prijatelja najviše mi znače, jer pokazuju da im je uistinu stalo do mene.
Jeste li čovjek od fešti?
- Da. Žao mi je što zbog pandemije nisam mogo pripremiti pravu rođendansku feštu za filharmoničare, nego sam ih nakon probe samo skromno počastio slatkišima i pićem. No, bit će vremena i za pravo slavlje čim pobijedimo koronu.
Je li vam žao što svečani koncert povodom 150. godišnjice osnutka Zagrebačke filharmonije nije održan u Lisinskom?
- Srce mi je slomljeno što je KD Vatroslava Lisinskog trenutačno izvan funkcije zbog obnove od posljedica potresa. Dva puta sam u toj dvorani nastupao s orkestrom i to je sigurno uvjerljivo najbolja koncertna dvorana u Zagrebu. No, drago mi je što su naš koncert iz zagrebačkog HNK mogli pratiti svi ljubitelji klasične glazbe zbog prijenosa uživo u programu HRT-a.
Kako ste odabrali program?
- Želio sam da u njemu budu zastupljena djela hrvatskih skladatelja i remek-djela svjetske glazbe, koje je Zagrebačka filharmonija izvodila u svojoj slavnoj povijesti. Zato smo na početku odsvirali ‘Dramsku uvertiru’ Blagoja Berse, pa nastavili sa simfonijskom pjesmom ‘Vltava’ Bedricha Smetane, te skladbama ‘Nokturno’ i ‘Kamene zvijezde’ Dubravka Palanovića, inače Filharmonijinog kontrabasista, a koncert smo završili s Ravelovim ‘Bolerom’.
Kakav je osjećaj nastupati pred praznom dvoranom?
- Neobično je osjećati tu veliku prazninu iza svojih leđa bez ikakave reakcije slušatelja. Mi postojimo zbog pulike i njezina reakcija je isto tako dio izvedbe, pa se nadam da će koncerti u praznim dvoranama uskoro postati - sjećanje.
Koji su vaši glavni ciljevi sa Zagrebačkom filharmonijom?
- Najznačajniji hrvatski orkestar ove godine želim predstaviti poljskoj publici u Katowicama, Vroclavu i Varšavi, a do kraja mandata - potpisao sam trogodišnji ugovor - želim razviti i poboljšati sve njegove mogućnosti. Ne samo u izvedbenom smislu, nego u svakom detalju - od dolaska do silaska s pozornice.
Zašto volite Zagreb?
- Zbog krasnih ljudi koje susrećem na svakom koraku i sjajne glazbene tradicije, čiji je Filharmonija važan dio. Sviđa mi se i arhtitektura Gornjeg i Donjeg grada, a posebno volim istraživati male i skrivene uličice, što mi je najveći gušt.
Kad ste odlučili postati dirigent?
- U srednjoj glazbenoj školi želio sam biti skladatelj, čak sam dobio dvije nagrade na natjecanjima za mlade kompozitore u Poljskoj i Italiji. Nekako u isto vrijeme sam shvatio da postoje mnoga remek-djela svjetske glazbe koja još nisam upoznao. Sjećam se, primjerice, da sam iz knjižnice posudio partiture ‘Posvećenja proljeća’ Igora Stravinskog i zapitao se kako je taj komad uopće moguće izvesti. To me pitanje toliko zaokupilo da sam na kraju odlučio postati - dirigent.
Koje instrumente svirate?
- Počeo sam s klavirom: kao 5-godišnjaka doma su me podučavali roditelji, a nakon toga su me upisali u glazbenu školu. Nakon dvije godine me učitelj klavira iz nje izbacio, jer za razliku od svih drugih još nisam bio naučio čitati note. Za mene su to bili nerazumljivi hijeroglifi, ali sam po sjećanju mogao odsvirati svaku kompoziciju kad mi je učitelj pokazao kako se to radi. Zato sam se kao 10-godišnjak prebacio na flautu. Ironijom sudbine danas sam asistent na Akademiji Frederica Chopina u Varšavi i studentima predajem čitanje partitura.
Iz kakve ste obitelji?
- Muzičke. Moj otac je profesionalni glazbenik, trubač u vojnom mornaričkom orkestru, a majka, vrsna flautistica, radi kao učiteljica glazbenog odgoja. I moja dva brata su završila muzičku školu.
Koje su najvažnije osobine za dirigenta?
- Savršeni sluh i razumijevanje glazbe. Uz to su važni samodisciplina, te sposobnost upravljanja velikim sustavom, kakav je filharmonijski orkestar, baš kao i razumijevanje intelektualnih, emocionalnih i psihičkih potreba svih članova orkestra.
Kako izgleda vaš tipični dan?
- Ustajem oko sedam i uz šalicu capuccina prolazim kroz note za taj dan. Ponedjeljkom sam na Akademiji, a od utorka do subote držim probe s orkestrima od deset do dva. Poslijepodne učim i pripremam se za buduće programe, a navečer se odmaram i družim s prijateljima.
Možete li zamisliti dan bez glazbe?
- Naravno. Osnovna ljudska potreba je pronaći ravnotežu u svakodnevici, a potreba za odmorom je isto tako ljudska, baš kao i potreba za radom. A najbolji odmor mi je u prirodi: posebno volim pecati na mirnim vodama.
Gdje živite?
- U blizini parka Lazienki kroz koji prolazim na putu do Poljske kraljevske opere, čiji sam glavni dirigent. Prije par mjeseci sam s Wiktorijom uselio u novi stan, u kojem napokon imam dovoljno mjesta za koncertni klavir i radnu sobu dovoljno veliku da u njoj uredno pohranim sve note.
Koliko vremena provodite sa zaručnicom?
- Ovisi o rasporedu. Ponekad se mjesecima viđamo samo vikendom, što je tamna strana našeg posla. Najsretniji sam kad me Wiktorija može pratiti na putovanjima i koncertima, jer mi je njezino mišljenje jako važno. Ima istančano uho i sluh, pa se potpuno pouzdajem u njezin glazbeni ukus.
Kad ste se upoznali?
- U prosincu 2017. Wiktoria je bila brucošica studija klavira, a ja sam tada počeo predavati na Akademiji Frederica Chopina. Bila je to ljubav na prvi pogled.
Jeste li ikad nastupili zajedno?
- Nikad na pozornici, no obožavamo četveroručno svirati kod kuće, to nas oboje jako zabavlja. Za vrijeme proljetnog lockdowna smo uvježbali Mozartovu Četveroručnu sonatu.
Što ste najluđe učinili zbog ljubavi?
- Nakon tjedan dana poznanstva pozvonio sam Wiktoriji na vrata da joj čestitam rođendan. Nisam znao da ću kod nje zateći cijelu njezinu obitelj, uključujući obje bake. Nije imala drugog izbora nego da me predstavi kao svog dečka.
A zbog glazbe?
- Dirigirao u petak navečer Filharmonijin koncert u Zagrebu, a u subotu imao zakazan drugi u Varšavi. Cijelo taj dan sam bio na iglama molio se da ne bude kašnjenja u dolasku.
Što smatrate vrhuncima svoje karijere?
- Imao sam sreću što sam bio student u klasi genijalnog profesora Antonija Wita, odradio masterclassove s velikanima poput Riccarda Mutija i Danielea Gattija, te osvojio prvu nagradu publike na međunarodnom natjecanju dirigenata u Hong Kongu. Kao 25-godišnjak sam postao glavni dirigent Poljske kraljevske opere i dosad sam ravnao svim najvažnijim poljskim orkestrima. No, vrhunac moje dosadašnje karijere je definitivno mjesto šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije.
Gdje se vidite za pet godina?
- Ne razmišljam o tome. Kao i dosad ostavit ću glazbi da me vodi, a nadam se kako ćemo dotad svi skupa zaboraviti na principe tzv. nove normalnosti, prema kojima se zbog pandemije koronavirusa trenutačno moramo ravnati.