Riječ "razvod" u ušima slušatelja i promatrača nerijetko odzvanja zlokobno, kao da je riječ o katastrofi koja nekad sretnu obitelj svodi na razbacanu olupinu, poput ostataka brodice na plaži. Zagrebačka dramska umjetnica Nina Violić u svom dugometražnom redateljskom prvijencu "Baci se na pod" upravo to želi izbjeći.
Ufilmu čija je svjetska premijera bila na nedavnom otvaranju 15. Festivala mediteranskog filma u Splitu, nema mistifikacije o situaciji o kojoj bi svaki razvedeni par mogao ispričati drugačiju priču. Umjesto toga, redateljica precizno raščlanjuje odnos para tijekom posljednja pola sata braka, čije uloge tumače Nina Violić i Goran Bogdan, i otkriva kako na razvod gleda njihov šestogodišnjak - u čijoj je ulozi debitirao 11-godišnji Bruno Frketić Bajić.
Dječak je svjestan da više ništa neće biti isto, što ga povezuje s djecom u istoj situaciji. Što djeca misle o razvodu roditelja, upitali smo profesoricu Volgu Švorinić, kliničku psihologinju i psihoterapeutkinju čije je bogato, dugogodišnje iskustvo utkano u scenarij filma.
Doživotne posljedice?
"U tradicionalnim društvima poput našeg uloga bad guysa u razvodu uglavnom pripada muškarcima, dok su žene i djeca žrtve. To je dominantni kliše koji amnestira žene kad zatraže razvod iako je društveno poželjnije da očuvaju obitelj zbog dobrobiti djece. Djeca trebaju cjelovitu obitelj, a razvod je sam po sebi traumatično iskustvo", kaže profesorica. S druge strane, kada se u obitelji povede razgovor o razvodu, partner koji ga ne želi često zna reći "da razvod na djecu ostavlja doživotne posljedice" argumentirajući time svoju želju za zadržavanjem postojećeg stanja koliko god loše bilo. Radi li se tu o istini "uklesanoj u kamen"?
Čitajte i: Emotivna poruka jednog tate: 'Volio bih kada bi nam svima naša djeca bila najvažnija'
"Da razvod na djecu ostavlja doživotne posljedice, s tim se ne bih složila. Iskreno, za mene je to proizvoljno, neutemeljeno lamentiranje", kaže profesorica. O pogledu djece na razvodom roditelja postoje brojna znanstvena istraživanja, ali i brojne predrasude. Većina ga doživljava traumatično, ali ne sve.
"Djeca iz disfunkcionalnih, nasilnih obitelji u razvodu roditelja nerijetko vide svjetlo. Čak mu se raduju. To se odnosi na situacije u kojima djeca svakodnevno strepe od zlostavljanja, svjedoče otuđenju i/ili mržnji među roditeljima, gdje im je uskraćena podrška i sigurnost. Takav dom za njih nije sigurno mjesto", kaže psihoterapeutkinja koja je u svojoj praksi radila s obiteljima u kojima su djeca preklinjala roditelje da se razvedu. A oni su tražili izgovor za ostajanje u otrovnom braku - upravo u djeci.
Odgovoran razvod
"Za djecu, ali i za partnere, uvijek je bolji i zdraviji izlaz "dobar" razvod od lošeg braka. To vrijedi i kad je među roditeljima, bračnim partnerima nestalo osnovno vezivno tkivo: ljubav, povjerenje, poštovanje, međusobna podrška. Koliko god djeci bio bolan razvod roditelja, prežive ga."
Posljedice ovise o dobi djeteta, kvaliteti života u obitelji prije razvoda, načinu na koji se partneri razilaze i onome što slijedi nakon razvoda. Postoje parovi koji tek poslije razvoda pristupe roditeljstvu odgovorno i zajednički. Na žalost, puno više onih koji unatoč formaliziranom razlazu nastavljaju tamo gdje su stali dok su živjeli pod istim krovom, dodaje profesorica.
"Vjerojatno pogađate, radi se o ljudima koji nisu završili konfliktni odnos: nastavljaju ga preko leđa djece, o čemu, na žalost čitamo gotovo svakodnevno u crnim rubrikama" zaključuje stručnjakinja.