Robertu Knjazu (50), svestranom televizijskom autoru i redatelju čiji serijali ''Svlačionica'', ''Mjenjačnica'', ''Koledžicom po svijetu'', ''Pametan kao kokoš, trdoglav kao magarac''..., godinama oduševljavaju publiku, u nedjelju navečer na HRT-u kreće novi serijal ''Osjećaji''. U šest epizoda snimljenih diljem svijeta govoriti će se o ljudskim osjećajima, a za Gloriju otkriva zašto se ne treba odreći straha, kada je najkreativniji, kakav je čager i što su mu neispunjene životne želje.
Kojim osjećajima se bavite u novom dokumentarcu?
- Šest je epizoda o šest osjećaja: strah, tuga, sreća, ljutnja, mržnja i ljubav. Bit će zabavno, ludo i nezaboravno.
Koji je osjećaj dominantan među ljudima?
- Svi mi težimo sreći i ljubavi, a u serijalu ćete saznati kako nastaju i kako ih sačuvati. Ali i ostali su super, primjerice, bez straha ne bismo doživjeli kraj dana jer bismo stradali na prvom raskrižju ili bismo se bezbrižno primili za vrelu pećnicu….
Gdje ste sve snimali?
- Dosta smo materijala snimili u Africi kod Ipiteka, poglavice Masaija, kod kojeg je Maja Šuput pokušavala postati mladenka u "Koledžici po svijetu", a dio u Americi i Japanu. Jer osjećaji se sasvim drugačije doživljavaju i prakticiraju u različitim dijelovima svijeta.
Koja vas je životinja posebno oduševila u lanjskom TV serijalu 'Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac'?
- Kokoši, jer neke od njih sviraju klavir i znaju matematiku; krave jer su super prijateljice koje se međusobno pomažu i magarci jer nisu tvrdoglavi već pametni i oprezni.
Imate li kućnog ljubimca?
- Dosta mi je životinja koje držim u sebi, poput konja, magarca ili bika. Ali želio bih imati mačku i psa, a razmišljam i o kokošima, jer ako ih mogu imati Oprah Winfrey i Julia Roberts, mogu i ja.
Gdje biste se, nakon svih svojih putovanja, rado vratili?
- U Nepal zbog veličanstvene Himalaje i srčanih šerpa, u Peru zbog intenzivnih boja i Machu Pichua, na Grenland zbog bjeline i frendova Inuita te u Brazil i Rio De Janeiro jer je zbilja prelud. Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše.
Je li vam draža priroda ili asfalt?
- Uh, volim oboje. Sjećam se odrastanja u Dugavama i ležanja na asfaltu kao na trosjedu, ali najljepše stvari koje sam vidio ipak su u prirodi.
Od kada volite nogomet?
- Volim ga još otkako sam bio u pelenama. Volim ga jer jedino kad igra Hrvatska, nema podjela, a volim ga i igrati. Nogomet omogućuje odraslima da se igraju i zaborave na svakodnevnu jadikovku.
Kako ste proslavili svjetsko srebro nogometne reprezentacije?
- U suzama. Pa zašto tako nesretno izgubimo dva puta od Francuza, 1998. i 2018., a mogli smo oba puta biti svjetski prvaci. Šmrc.
Prihvaćate li kritike ili sugestije od supruge Zrinke i djece Emanuela, Sunčice i Luke?
Gotovo nikada ne kritiziraju moje serijale, vjerojatno jer se time bavim otkako znaju za sebe. Čak mi Emanuel i Sunčica tu i tamo uskoče i pomognu oko nekih sitnijih stvari.
Što smatrate izumom stoljeća?
- Internet, jer spaja ljude i možeš do bilo kojeg podatka, bilo gdje i bilo kada. Istodobno je to najgori izum jer zbog njega kolektivno zaglupljujemo.
Kakav ste vozač?
- Solidan, vozio sam po svim kontinentima, i usvim uvjetima, lijevom i desnom stranom, ali još sam bolji suvozač. Nevjerojatno je gdje sam sve sjedio na suvozačkom mjestu - od raznih helikoptera do policijskih, vojnih, privatnih i putničkih aviona; od kamiona i bagera do najčudnijih buseva, brodova, podmornica, čamaca, splavi, trkaćih auta …Kamera otvara vrata koja rijetko tko može.
A plesač?
- Old school, disco forever. Volim čagicu, treskanje, štrikericu... Pokušao sam naučiti breakdance 'helikopter', ali taman kad krenem, moram na snimanje i ispadnem iz ritma. To mi je želja naučiti za života. Ako me prije toga ne ukliješti, što je izglednije.
U koje doba dana ste najkreativniji?
- Ujutro. Kako odmiče dan, tako kreativnost i ideje slabe. Srećom da postoji kratka popodnevna 'dremkica' nakon koje sam opet fit.
Kada ste posljednji put plakali?
- Često pustim suzu, ne znam koji je to poremećaj. Taknu me ljudske sudbine, filmovi, glazba...
A što vam uvijek razgali dušu?
- Kao i svima: inteligentni i duhoviti ljudi, čuda prirode, životinje i njihova iskrenost, neka umjetnička djela, a kad toga nema, dovoljna su i dva prava frenda ili moja obitelj.
Na što ste spremni potrošiti posljednji novčić?
- Na gluposti. One čine život zabavnijim.
Imate li neostvarenih želja?
- Da doživim pojavu izvanzemaljaca i da se ljudi barem oko jedne stvari na svijetu ujedine. No, čini mi se da ću prije vidjeti izvanzemaljce.
Aktualno pitanje: Vaš serijal ''Pametan kao kokoš, tvrdoglav kao magarac'', po glasovima publike ušao je u finale za nagradu Zlatni studio. Koliko vam znače takva priznanja?
- Kad nas dvadesetak ginemo da bi bili što bolji, zanimljiviji i edukativniji, naravno da nam je drago da to gledatelji i struka prepoznaju. No nagrade su i kada ti netko priđe na ulici i kaže kako smo mu uljepšali večer. Jedan prolaznik mi je rekao kako se baš krenuo tuširati kada se počela emitirati jedna epizoda koju je onda odgledao gol u gaćama s ručnikom oko vrata. To mi daje snagu i kada bih najradije digao ruke od svega.