Mladom zagrebačkom arhitektu Marko Babiću prije nešto više od godinu dana dijagnosticiran je Ewingov sarkom, rijetki oblik raka kosti. Međutim, Marku je trebalo svega 12 sati da prihvati svoju bolest i nastavi kroz život sa smiješkom na licu, uz gotovo neobjašnjivo veliku dozu humora, energije i optimizma kojom svakodnevno inspirira sve oko sebe.
Osim njegovih najbližih, partnerice Tine Biloglav i kćeri Tonke i Luce, Markovo su putovanje su zahvaljujući duhovitim i kreativnim objavama pratile i tisuće korisnika na društvenim mrežama. Uskoro je odlučio svoje misli i iskustva pretočiti u prvu knjigu "Putovanje zvano igra", koju je ovog utorka predstavio u zagrebačkom baru Johann Franck.
"Odlučio sam napisati knjigu iz nekoliko razloga. Prvi je bio taj da svojim curama, u slučaju da ova moja priča ode u nekom neželjenom smjeru, što je realno ponekad i bila opcija, mogu ostaviti dio sebe. Da mogu znati tko sam ja bio i kako sam živio, da možda sutra mogu nešto naučiti od mene. Onda sam shvatio da zapravo, osim na svoju djecu, utječem i na malo širi krug ljudi pa je to možda postala dodatna motivacija i drago mi je da sam završio knjigu i da je danas imamo ovdje", rekao nam je oduševljeno Marko na promociji.
Zaintrigirao nas je naslov knjige pa smo ga pitali da nam objasni kako je borbu s teškom bolešću pretvorio u - igru.
"U zadnjih godinu dana nema niti jedne stvari koja za mene nije igra. Sve što se događa, izazovi, prepreke, lijepe stvari, zabavne stvari, sve mi je igra i zato sam i htio da igra bude u naslovu", kaže i dodaje kako se niti u jednom trenutku svoje borbe nije bojao.
"Strah je nešto što sam nekoć poznavao, ali u jednom trenutku ovog putovanja sam odlučio da ne želim živjeti strah, nego želim živjeti život. Odlučio sam prekrižiti i maknuti strah iz svog života i jako mi dobro ide, moram priznati. Stvarno se ničega više ne bojim, osim žene", našalio se Marko.
Njegova nevjenčana supruga Tina pak priznaje kako joj je dijagnoza pala puno teže, te kako knjigu još uvijek nije u potpunosti pročitala.
"Jako je čudan osjećaj bio tu prvu noć nakon dijagnoze. Iz trbuha te udara dijete, što je najljepši osjećaj koji možeš dobiti, u tebi raste život, a u čovjeku koji leži kraj tebe nešto suprotno od toga. Prva tri, četiri mjeseca su mi zaista bila teška, no nakon što je krenulo na dobro i meni je bilo lakše. Ja nisam kao on, ja ipak sve trebam vidjeti crno na bijelo", rekla je.
Marko se slaže kako je njegovoj Tini bilo puno teže nego njemu samom, baš kao i svima drugima iz njegovog užeg kruga.
"Kao što sam rekao, meni je ovo putovanje bilo igra, a igra nikad nije teška. Njima je to isto ponekad bila igra, ali bilo im je i teško i izazovno, stresno i vjerojatno strašno, ali znam da su i oni iz toga narasli i naučili pa sam zbog toga sretan", kaže.
A otkuda crpi svoj nepokolebljivi optimizam? "Izvor mog optimizma je - odluka. Kao što će vidjeti svi koji pročitaju knjigu, nisam se rodio optimističan, ima nekih priča iz mog djetinjstva koje nisu baš optimistične. Međutim, ja sam u jednom trenu, puno prije ovog putovanja odlučio da želim biti optimističan svaki dan svog života. Sad u zadnjih godinu dana sam to još malo pojačao!", rekao je kroz smijeh.
Svojim je stavom vratio optimizam i svojoj Tini, koja se nada kako će Markova knjiga dotaknuti srca što više ljudi: "Ja sam se u trenucima kad mi je bilo najteže znala tješiti da se to njemu moralo dogoditi, da utječe na ljude. Ne samo na one s dijagnozom nego na sve nas, iako mu se javlja jako puno ljudi koji su tek dobili dijagnozu i koji su onako izgubljeni kako sam ja zapravo bila prije godinu dana. Da sve nas koji ponekad shvaćamo život ovako olako nauči da je zapravo najvažnije biti pozitivan i jednostavan!"
