Otkako je krenula u školu, prof.dr.sc. Snježana Prijić-Samaržija (58) bila je odlikašica i bavila se brojnim izvanškolskim aktivnostima. U petom osnovne upisala se u novinarsku grupu i ubrzo postala glavna urednica časopisa „Mi”, a u višim razredima bila je i u mladim kemičarima, biolozima, matematičarima... Izlaganje o životu i doprinosu znanosti nobelovke Marie Curie, koje je pripremila i održala, na neki ju je način usmjerilo. Fascinirala ju je njezina radna energija i posvećenost kao i činjenica da je u tradicionalnom okruženju kao žena ipak uspjela. U srednjoj je školi, zahvaljujući francuskoj književnoj sceni, odnosno pitanju ženskog identiteta koje su sjajno elaborirale Yourcenar, Duras ili De Beauvoir, osvijestila je problem rodne ravnopravnosti te se odlučila za studij filozofije koju i predaje na riječkom sveučilištu. Zajedno sa svojim timom, Sveučilište je uvela u Europu – postalo je jedno od deset članica Europskog sveučilišta YUFE (Young Universities for Future of Europe). Inicijativa osnivanja Europskih sveučilišta kao što je YUFE je ideja francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je rektoricu nedavno i odlikovao Ordenom viteza nacionalnog reda za zasluge Francuske Republike za doprinos suradnji s francuskim sveučilištima. U svom znanstvenom radu oduvijek je imala podršku supruga, ekonomista Slavena Samaržije, i njihove jedinice Hane Samaržija, koja je doktorandica na studiju filozofije na Sveučilištu Warwick u Ujedinjenoj Kraljevini.
Zašto ste za sudjelovanje na Women‘s weekendu odabrali temu „Imposter syndrome”?
- Women‘s weekend sjajna je prilika za progovoriti o različitim temama ženskog iskustva iz različitih perspektiva. Ne postoji univerzalno žensko iskustvo, različite smo i ne mislimo uvijek isto ni o problemima, ni o njihovim rješenjima. Tema “sindroma uljeza” savršeno odgovara stavu kojeg nastojim komunicirati u svakoj prilici, a to je da je žensko pitanje znatno dublje od teme reprezentiranosti i prisutnosti žena u različitim tijelima, uključujući i rukovodeće pozicije. U temeljima rodne neravnopravnosti leže duboki i neprepoznati slojevi stereotipa i predrasuda.
Kako vi tumačite "Imposter syndrome"?
- “Imposter syndrome” ili sindrom uljeza nije psihološki fenomen rezerviran samo za žene, iako su ga 1978. godine detektirale i imenovale psihologinje Suzanne Imes i Pauline Clance, a vezano uz iskustvo podcjenjivanja vlastitih postignuća kod visokoobrazovanih i uspješnih žena. Radi se o dubinskom osjećaju nesigurnosti ili nedostatku samopouzdanja koji rezultira time da se uspjeh pripisuje vanjskim razlozima poput sreće, slučajnosti i naklonosti drugih, umjesto vlastitim zaslugama. Osobe se tada osjećaju kao prevaranti i uljezi u društvima izabranih i vidljivih te vjeruju da je samo pitanje vremena kad će ih netko razotkriti. Ovo je osjećaj koji može doživjeti svatko neovisno od roda, spola, starosti i stručnosti, a uzroci sindroma uljeza mogu biti različiti kod različitih skupina ili pojedinaca. Zamjetljiva učestalost samo-podcjenjivanja među ženama objašnjava se stoljetnom diskriminacijom i dugotrajnom izloženošću predrasudama i stereotipima prema kojima ženama nije mjesto u javnoj sferi, nepovjerenju u njihove sposobnosti ili svođenju njihovog uspjeha na dobru organizaciju, disciplinu i upornost, a ne na stvarnu izvrsnost. Posljedica je da žene ni same ne vjeruju da su zaslužile uspjeh, ali i da katkad odustaju zbog kontinuiranog pritiska.
Koliko je on uistinu prisutan kod uspješnih žena? Zašto ne znaju preuzeti odgovornost za uspjeh već imaju potrebu opravdavati se?
- Prepoznajem ga kod mnogih žena, a može se manifestirati na različite načine. Ne radi se uvijek o tome da se osjećaj jasno artikulira, kao kad je Jodie Foster rekla da samo čeka da joj netko oduzme filmske nagrade i raskrinka je kao prevaranticu koja ne zna glumiti. Ovaj dojam da ne zaslužuju pozicije na kojima se nalaze kod žena se manifestira i stalnim i prekomjernim dokazivanjem kako bi prikrile činjenicu da su “uljezi.” Uočavam ga u nesigurnosti studentica koje često svojim muškim kolegama prepuštaju da debatiraju. Ustežu se da javno iznesu svoj stav kako ne bi ispale plitke i površne, ili jer smatraju da nikoga ne zanima što one misle. Žene često osjećaju strah od iznošenja mišljenja jer se boje svake kritike, pa se pretjerano pripremaju za sastanke i istupe, u strahu su od improvizacija, razvijaju obrambene mehanizme i postaju control freaks. Mnoge su žene u stalnom propitivanju i bojazni jesu li nekompetentne, nemoralne ili nepravedne, što rjeđe viđamo kod muških kolega. Osjećaju da moraju biti savršene da bi opravdale svoje mjesto.
Jeste li i vi osobno imali problem s imposter syndromeom?
- Čini mi se da se u nekoj mjeri cijeli svoj život s njime nosim. Nastojim ga osvijestiti jer je uistinu važno razlikovati kad nešto radite dobro, a kad ne. Nekad je nešto stvarno dobro, a mi se podcjenjujemo, no katkad samo uistinu nije dovoljno dobro. No, i dalje sam uvjerena da nisam sasvim zaslužila neke nagrade. Uvjerena sam da su me u neka meni važna europska tijela pozvali jer sam se našla u pravom trenutku na pravom mjestu. Jer sam nekome bila simpatična. Jer znaju da mogu uvijek računati na mene. Međutim, prepoznajući ovog crva sumnje u sebi, ponekad zaključim da je korisno ostaviti ga da ordinira, jer čuva nužno potrebnu skromnost. Gledajući kolege koji nemaju problema s dvojbama oko svojih postignuća, ne mislim da je to ono što želim i vjerujem da postoji kozmička pravednost koja je žensku nesigurnost – koju baštinimo iz stoljeća podcjenjivanja i nepovjerenja – pretvorilo u dobro oruđe za zadržavanje zdravog razuma i ne prepuštanje statusnim taštinama.
Po vašem iskustvu, koliko je uspješnih žena koje se s time bore, a koliko onih koje nemaju taj problem - u čemu je tajna?
- Teško mi je procijeniti. Žene su se izvježbale biti socijalni kameleoni. Svi se, i muškarci i žene, u nekoj mjeri prilagođavamo danim okolnostima, no ženama je to nužna strategija. To činimo i svjesno i nesvjesno. Žene moraju dobro razumjeti ne samo sebe, nego i perspektive muškaraca kako bi postigle svoje karijerne i osobne ciljeve u svijetu koji je još uvijek prepun stereotipa i predrasuda o ženama. U društvu skrojenom po njihovoj mjeri, muškarci istovremeno nemaju tu potrebu, pa su i nezainteresirani razumjeti žensku perspektivu ili pak smatraju da postoji samo jedna prirodna perspektiva, a to je ona njihova. Takvo bolje razumijevanje svih perspektiva ženama daje komparativnu prednost i postavlja ih u privilegiranu poziciju bolje prilagodbe promjenama i izazovima. Vjerujem da je to i razlog što je sve više uspješnih žena u javnom svijetu. Što ih bude više, to će slabiti osjećaj da su uljezi. Nadam se da će biti sve više mlađih žena koje su na ovaj ili onaj način uspješne i koje će znati ispravno procijeniti svoja postignuća, ne misleći da se moraju oslanjati na ‘žensko‘ šarmiranje.
Ukratko, na čemu će biti naglasak vašeg predavanja?
- Ono što je meni zanimljivo, a nadam se da bi moglo biti i publici, jest pitanje razloga zašto žene sumnjaju u vlastite sposobnosti kad sve ukazuje da za to nema povoda. Zanima me što hrani to netočno i iracionalno vjerovanje te zašto je tako otporno na suprotne dokaze. Zanima me kako društveni pritisak kod žena dovodi do internaliziranja osjećaja manje vrijednosti. Rješenje nije u tome da se žalimo, već da se osnažimo.