Novo ime hrvatskog filma Anđela Ramljak (30) baš se fizički naradila u svojoj debitantskoj ulozi u filmu "Anka" redatelja Dejana Aćimovića, snimljenom prema romanu Mate Lovraka. Kao pralja Milka radnicima na ciglani čisti, pere i kuha, dok se oni zlopate na svojim poslovima. Na snimanju se jako dobro saživjela s ulogom i sprijateljila s kolegama, a ljetne vreline podsjetile su je na rodni Mostar, grad u kojem se pentrala po stijenama, verala na stabla, igrala s dečkima nogomet, a ponekad se znala i potući. Iz njega je otišla u Zagreb početkom rata, ali nikada nije izgubila svoju hercegovačku žilavost, upornost, gotovo dječju znatiželju i svestranost. U Zagrebu je pronašla nove izazove: naučila je krojiti i šivati, izrađuje lampe i nakit, svira flautu i trubu, bavi se jogom, hobi joj je žongliranje, a duga je i lista sportova koji je privlače - igra tenis, bavi se slobodnim penjanjem, ni boks joj nije stran. Gluma je došla kao "šećer na kraju". TV gledatelji je pamte iz sapunice "Zabranjena ljubav", kazališna publika može je gledati u čak pet predstava Zagrebačkog kazališta mladih, u čijem je ansamblu već tri godine, a Dejan Aćimović dao joj je priliku da se dokaže i na filmu.
Jeste li za ulogu u "Anki" morali na audiciju?
Ne. Redatelj Dejan Aćimović me zapazio u studentskoj predstavi i zvao me baš za ulogu sirote pralje. Kako nisam čitala taj roman Mate Lovraka, odjurila sam u knjižnicu, posudila “Anku Brazilijanku” i knjigu pročitala u dahu. Lovrakov fantazmagorični svijet dječje mašte vrlo mi je blizak, baš kao i priča o ljubavi, prijateljstvu, solidarnosti i Milkinoj brizi o djevojčici Anki na čemu se temelji radnja.
Anđela Ramljak, Cvita Viljac i Eric Cantona
Po čemu pamtite snimanje?
Po paklenim ljetnim vrućinama u zaleđu Šibenika i okolici Knina, gdje smo snimali, te zezanciji s kolegama Ericom Cantonom i malom Cvitom Viljac. Ne pamtim kad sam se više smijala. Eric ima sjajan smisao za humor, a bilo je zabavno i gledati ga kako disciplinirano uči hrvatski i muči se izgovarati svoje replike na našem jeziku. Kako ne pratim nogomet, uoči snimanja morala sam guglati da saznam tko je on, a moji muški prijatelji bili su zgroženi što mi baš ništa ne znači da ću se pred kamerom naći s legendarnim nogometašem francuske reprezentacije i Manchester Uniteda. Pristupila sam mu kao i svakom drugom kolegi, a njemu je to bilo drago.
Kakav vam je bio osjećaj gledati se na premijeri na velikom platnu?
Gledati još nekako, ali čuti se - majko mila! Okruženi smo ogledalima pa se na svoj odraz nekako i priviknemo, ali na glas nikako, jer se jako rijetko imamo priliku čuti.
Kakav je bio komentar vašeg dečka, glumca Igora Kovača?
Igor, nažalost, nije mogao doći na premijeru jer je imao predstavu u Gavelli pa je film pogledao na projekciji za novinare. Ali ne strepim od njegovog komentara. Pet godina smo zajedno i apsolutno vjerujem svemu što mi kaže, jer je iznimno dobronamjeran i konstruktivan čovjek.
Jeste li kad glumili zajedno?
Da, u TV serijalu “Subotom navečer, nedjeljom ujutro” te u predstavi “Amerika” Janusza Kice, u koju sam uletjela kao zamjena. I morala se s njim ljubiti na sceni. To mi je jedno od najneugodnijih kazališnih iskustava, jer su mi se pobrkale privatna i profesionalna razina pa sam se na pozornici crvenjela poput semafora. Bilo bi mi lakše da je s druge strane bio netko s kim nisam u emocionalnom odnosu. A nas dvoje imamo i vrlo sličnu životnu priču, jer je i on s roditeljima izbjegao iz Vukovara, jako je vezan za zemlju, voli raditi rukama i obožava konje. Njegov otac drži lipicance u Bapskoj, a kad smo ga posjetili meni je ponudio da uzjašem nedresiranog konja. Bilo je vrlo uzbudljivo jer sam ga uzjahala bez sedla, a on se, premda su ga držali, divlje propinjao i pokušavao me zbaciti dok sam mu se s obje ruke držala za grivu...
Anđela Ramljak i Igor Kovač
Zašto ste prije glume studirali tekstilni dizajn?
Jer nisam bila spremna za glumu. A krojiti i šivati sam znala. Moji roditelji, premda im to nije bila struka, imali su pogon za proizvodnju jeans odjeće tako da sam odrasla među mašinama i vrlo rano počela sama krojiti i šivati - prvo pernicu, pa torbicu, suknju...
Nosite li vlastite kreacije?
Da, premda sam većinu robe iznosila i poderala, a za izradu novih komada u ovom ludom ritmu proba i izvedbi, na žalost, nemam vremena. Najbolje stvari nastale su iz pogreške i improvizacije. Primjerice, suknju od plisiranog materijala nisam uspjela do kraja zaokružiti nego joj je oblik bio jajolik pa sam je morala prespajati da spasim materijal. Na kraju sam dobila jedan od svojih najdražih komada. Kad bih ga bih ga znala ponoviti, nitko ne bi bio sretniji od mene.
Kakvo vam je bilo djetinjstvo u Mostaru?
Pamtim ga po mirisima i uzbuđenjima na Neretvi, na kojoj sam provodila cijelo ljeto, jer me mama za praznike slala svojoj braći. Ljeti se u Mostaru topi asfalt, no rijeka je uvijek ledena i opasna s brojnim virovima, brzacima, stijenama, zmijama... U Mostaru sam kao 11-godišnjakinja naučila voziti automobil: izvježbala sam se u poštarskom kombiju na livadi. Tamo sam imala i koker španijela Amona. Dobila sam ga za četvrti rođendan, a dvije godine kasnije morala sam ga ostaviti ujacima kad sam s tatom Danom, mamom Brankom i tri godine starijom sestrom Katarinom bježala iz grada. To mi je bila dodatna trauma, premda je Amon završio u najboljim rukama i postao gradska legenda. Živjeli smo, naime, na Mejdanu, na lijevoj obali Neretve, a naša kuća bila je jedina hrvatska u tom kvartu. Tako je nama rat počeo i prije nego što je ispaljen prvi metak, a kuća nam je spaljena čim smo izbjegli u Hrvatsku.
Po čemu ste Mostarka?
Volim kafenisanje, razvući jufku za pitu, obo žavam i buredžike, i zeljanicu, i krumpirušu...
Jeste li skočili sa Starog mosta u Neretvu?
Ne, to nije za cure.
Što si najviše priželjkujete nakon filmskog debija?
Trenutačno sanjam o duljem odmoru. Najviše bih voljela staviti ruksak na leđa i sa šatorom, koji su mi prijatelji darovali za 30. rođendan, krenuti u neku nezaboravnu avanturu. Primjerice, proputovati Južnu Ameriku, prokrstariti čuvenom američ kom Route 66, otići u Japan...
Sanjate li i o obitelji i djeci?
Takve stvari ne planiram. Ako dođu - dobrodošle su.