Tiha, postojana odlučnost i samo njoj svojstvena volja ipak nisu bile dovoljne da legendarna vukovarska liječnica Vesna Bosanac pobijedi dugu i tešku bolest. Preminula je prvog dana proljeća, nedugo nakon svog 73. rođendana, u gradu koji je toliko voljela. Sa sobom je ponijela zahvalnost i ljubav sugrađana, osmijehe klinaca kojima bi roditelji, kad bi je susreli u obnovljenom gradu, rekli: "Evo naše doktorice Vesne“, zagrljaje ili stisak ruke neznanaca iz rata kojima je spasila život ili je im pomogla spasiti druge. Pamtit će je kao skromni i požrtvovni humani simbol grada koji je toliko zadužila.
Dok se kao umirovljena liječnica u sretnijim danima, šetala uz Vuku ili prolazila novouređenom šetnicom uz Dunav, radovala se što Vukovar nakon obnove polako poprima gotovo stari "štih" koji joj je bio "pod kožom", baš kao i moćni Dunav čije su obale, rekla je svojedobno, najljepše u proljeće. Grad je voljela do te mjere da se u situaciji kad joj je početkom 70-ih, nakon stažiranja u zagrebačkoj bolnici Sveti Duh, ponuđeno ostati - što bi drugi objeručke prihvatili - zahvalila na ponudi i vratila u rodni grad, zaposlivši se na dječjem odjelu vukovarske bolnice.
Čitajte i: Zauvijek je zaspala Vesna Bosanac: Pamtit ćemo je kao humani simbol Vukovara
Njezina priča, zapravo, počinje u Subotici gdje je 9. ožujka 1949. rođena, no s roditeljima, prosvjetnim radnicima, preselila se u Borovo Naselje nadomak Vukovaru kad joj je bila tek godina dana. Bila je, kažu, vrlo znatiželjno, a kasnije i vrlo živo dijete. Za nju bi stariji znali reći da je "živo srebro". Roditelji su je, razumljivo, usmjerili prema sportu, kako bi ispucala višak energije trenirajući gimnastiku, plivanje, na satovima baleta.
Mislilo se da će izabrati struku roditelja jer je odmalena tvrdila da će postati učiteljica (kao klinka je, kažu, predano "podučavala" lutke), ali je naposljetku, zbog tete, profesorice mikrobiologije u Beogradu, izabrala medicinu. Pričajući joj o svom poslu, teta je u njoj pobudila tu nevjerojatno humanu crtu zbog koje je postala legenda: život prekrasan, prelijep, dragocjen i treba ga predano štititi koristeći znanje i vještinu "medicinarke" u bijeloj kuti. U razgovoru za tjednik Gloria 1997., rekla je da je početkom sedamdesetih diplomirala, a ideja specijalizirati pedijatrija nametnula joj se, silom prilika. Naime, popu mnogih studenata medicine, i Vesna Bosanac priželjkivala je kirurgiju.
"Starija, prekaljena kirurginja, jednom prilikom me je pitala hoću li joj asistirati kod operacije vena? 'Naravno', rekla sam presretna što mi je dala priliku. Tada se to radilo tako da se vena otvarala na stopalu. Počele smo, prizor nije ugodan ni za uvježbane oči, a kirurginja me je nakon nekog vremena upitala: 'Kolegice, je li vam dobro?' Svi su vidjeli da sam 'pozelenjela'. Što reći, umalo mi je pozlilo. Tada sam shvatila da od željene specijalizacije neće biti ništa. Izabrala sam pedijatriju", otkrila je.
Svog supruga Lavoslava Bosanca, inženjera građevine, s kojim je dijelila i ono najljepše i najteže u životu, upoznala je još u drugom razredu srednje škole.
"Ja sam njemu pregledavala i ispravljala zadaće iz hrvatskog, a on je bio jači iz nacrtne geometrije. Moglo bi se reći da nas je to spojilo”, ispričala je za Gloriju. Vjenčali su se 1971.. Ona je krajem 70-ih specijalizirala pedijatriju najprije u Osijeku, potom i u zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti. Na upit kako je to izgledalo jer je živjela u Vukovaru, a paralelno s obavezama u struci postala mama dva dječaka, starijeg Damira i mlađeg Tomislava, lakonski je rekla: "Žene sve mogu. Sve bih pripremila, oprala, ispeglala, djecu odvela kod svoje ili suprugove majke, spakirala stvar i 'ajmo u Zagreb. U petak ujutro žurila sam uhvatiti vlak za Vukovar i onda bi se sve ponovilo obrnutim slijedom. Kad su dječaci krenuli u vrtić bilo je malo lakše", ispričala je.
Sa suprugom je živjela sretno, mirno, ispunjeno, dečki su rasli, Vukovar je postao mali, srednjoeuropski biser, “taman po mjeri, ni prevelik ni premali” do ljeta 1991.
Tek što je sa suprugom nadogradila kat na kući, njihov se život promijenio. Ili bolje rečeno, zaustavio. U gradu je sve stalo.
Kako je slovila za doktoricu koju se uvijek pitalo što napraviti u kriznim situacijama, koja nikad nije gubila živce i uvijek imala “hladnu glavu”, tog ljeta je postala ravnateljica bolnice. Nedugo potom, kad su prve granate počele pogađati bolnicu, isprva se mislilo da su ispaljene slučajno.
“Pa neće valjda gađati bolnicu?!”, pitali su se Vukovarci dok je doktorica Vesna istog trena naredila preseljenje kompletne bolnice u podrum, hodnike, na sva raspoložila mjesta koja su koliko-toliko pružala zaštitu.
Ostalo je poznato. Priča o vukovarskoj bolnici je dobro znana, kao i o gradu na koji je tijekom tromjesečne opsade, kad je dan bio “dobar” znalo pasti oko 9 000 granata. Doktorica Vesna i njezin tim, u kojem se nalazio i kirurg Juraj Njavro, nekim bi čudom, u nevjerojatno teškim uvjetima, uspjeli zbrinuti i do 60 ranjenika dnevno.
"Operirali smo u trima improviziranim dvoranama, do 20 sati dnevno. Svaki put kad su dovozili ranjenike s punkta na kojem se borio moj stariji sin, Damir, osjetila bih bolan grč u želucu. Pomislila bih: 'On je', a slutnje su joj se dvaput obistinile, kad su doveli njega.
"Drugi put je bio teško ranjen, dobio je puno sitnih gelera u oči. Sedam dana ležao je u bolnici, a liječnik i sestra svaka dva sata ispirali su mu i kapale oči. Čistile ih od krhotina", rekla je za Gloriju, dodavši da je otišao na položaj čim je prizdravio.
Kad je u studenom 1991. slomljena obrana grada, doktorica Vesna i njezin suprug, ratni logističar, bili su zarobljeni, stariji sin uspio je tijekom proboja izašli iz grada i pridružiti se mlađem bratu, Tomislavu, u Zagrebu. Pokušali su nastaviti život, sastaviti ga iz krhotina.
"Sad kupimo neke ostatke. Koliko tko može", rekla je sredinom 90-ih, u progonstvu. Nikad nije prestala vjerovati da će se Vukovar vratiti kući. Bila je u pravu. Sa svojom obitelji, stigla je među prvima. I ostala u gradu do svoje smrti.