Da je život vječna inspiracija potvrđuje i njemački glumac Daniel Brühl (42). Dok ga gledatelji diljem svijeta gledaju u novom Marvelovom hit-serijalu “The Falcon and the Winter Soldier” u kojem glumi negativca, baruna Helmuta Zemu, on se na nedavnom Berlinskom filmskom festivalu prvi put predstavio kao redatelj. U crnohumornoj drami “Next Door” Brühl i glumi - samom sebi dodijelio je glavnu ulogu berlinskog glumca Daniela, koji uoči važne audiciju za film o superherojima zaglavi u lokalnoj gostionici u istočnom Berlinu. “Next Door” obiluje autobiografskim situacijama iz Brühlovog života. Primjerice, glavni junak tečno govori španjolski, poput njega koji je rođen u Barceloni u obitelji TV redatelja Hanna Brühla i katalonske učiteljice Marise González Domingo.
Tu je i poveznica s istočnim dijelom Berlina, u kojem živi već dva desetljeća (no sad je to mondena četvrt), a o Istočnoj Njemačkoj je 2003. snimio film “Good Bye, Lenjin!”, koji ga je proslavio. Kao i njegov junak Daniel, Brühl ima suprugu i dvoje djece - s Felicitas Rombold (33), nekadašnjim modelom, danas uglednom psihoterapeutkinjom, u braku je četiri godine i imaju četverogodišnjeg sina Antona Hanna te mališana rođenog prošle godine, čije ime nisu otkrili javnosti.
Kako to da ste u svoj prvi film uvrstili toliko autobiografskih detalja?
- Svi redatelji s kojima sam pričao rekli su mi da za prvi film moram snimiti nešto što dobro poznajem. Zato je i ovaj film pun detalja iz mojeg života, iako nije autobiografski. To je crna komedija pa sam u njoj prenaglasio neke situacije koje sam proživio i uobličio ih na drukčiji način.
Jeste li i vi - poput filmskog Daniela - imali neugodnih susreta u javnosti?
- Kada o tome počnem razmišljati, uvijek se sjetim izjave jednog holivudskog agenta koji je rekao da glumci mrze kada ih svi zaustavljaju na ulici, ali još više mrze kada ih nitko ne zaustavlja. I mene su obožavatelji prekidali usred obiteljskog ručka u restoranu. Zna to biti naporno, ali od početka karijere smatrao sam da je to podnošljiva cijena za to što se mogu baviti onime što doista volim.
Postoji li razlika u pristupu obožavatelja iz različitih dijelova svijeta?
- Naravno. U Španjolskoj ili Italiji su srdačniji i otvoreniji. U Njemačkoj, a posebno u Berlinu, su zatvoreni. Tu će vam prije prići kada imaju nešto negativno za reći. Uvijek se nasmiješim, pravim da me to nije pogodilo, ali kao što možete vidjeti iz filma te rane su doista stvarne.
U filmu Daniela verbalno napada stanovnik nekadašnjeg Istočnog Berlina. Jesu li još uvijek vidljive razlike između istoka i zapada?
- Zid je srušen prije trideset godina, a razlike su i dalje goleme. Pogotovo se to primijeti među ljudima koji su odrasli u Istočnom Berlinu. Puno je razočaranja, tuge i gnjeva. Očekivali su ujedinjenje, a sada imaju osjećaj da je to bilo preuzimanje. Ni danas ne misle da imaju jednaku perspektivu kao ljudi iz zapadne Njemačke. Normalno je da se osjećaju izigrano.
Je li vam bilo teško s velike produkcije, kakva je svaki Marvelov projekt, otići na snimanje nezavisnog filma poput “Next Door”?
- Velike produkcije su jako zabavne, ali ponekad znaju biti i frustrirajuće. Pogotovo ako ne želite biti samo glumac koji izađe pred kameru i izrecitira svoj tekst, već želite utjecati na cijeli film. Nakon dvadeset godina ispred kamere osjećao sam da mogu i da želim ponuditi više. A to sam mogao samo kao redatelj.
Kakav je osjećaj vratiti se u Marvelov filmski svijet?
- Sjajan. Pogotovo jer to nisam očekivao. Doista sam se iznenadio kada me je nazvao redatelj Kari Skogland i rekao da dolazi u Budimpeštu, gdje sam snimao TV serijal “Angel of Darkness”, kako bismo napravili nekoliko probnih snimki. Radovao sam se tome jer je rekao da će sa sobom donijeti i Zemovu masku, a mene je jako zanimalo kako su je napravili. Dok smo snimali filmove sjajno sam se zabavljao, pa je ideja da se vratim u Marvelov svijet i tamo ponovno radim i družim se s kolegama Sebastianom Stanom i Anthonyjem Mackiejem bila i više nego primamljiva.