Televizijski sociološki eksperiment koji završava ovih dana pokazao je svu raskoš mizoginije i dvostrukih standarda u našem društvu kad je riječ o ženama. Jedan je muškarac u tom eksperimentu odlučio da ne želi više biti sa svojom partnericom. Odnos koji su razvijali nije mu bio zadovoljavajući pa je počeo slati poruke tuđoj partnerici, koja je također venula.
Odlučili su izaći iz svojih “brakova” i dati jedno drugome šansu. U trenutku kada su sjeli za stol s ostalim sudionicima eksperimenta, sva osuđujuća pitanja, zluradi komentari i uvrede bili su upućeni ženi. Muškarca koji je inicirao njihovu situaciju nije napao nitko.
Eksperiment je uspio, slika hrvatskog društva u kojoj se za isti čin ženu osuđuje kudikamo više nego muškarca bila je vrlo stvarna. A to pravilo vrijedi i na hrvatskim sudovima.
Statistike kažu da će žena koja počini ubojstvo partnera dobiti težu zatvorsku kaznu od muškarca koji ubije partnericu. Obrazloženja i presude sudaca nakon takvih teških kaznenih djela zvuče kao komentari gledatelja o “preljubu” u Braku na prvu, pune su moraliziranja i osuđivanja, pa ženi koja je usmrtila muža, čak i kada ju je on godinama zlostavljao, u pravilu dodijele kaznu više razine unutar zakonom propisanog okvira, dok se muškarci često izvuku s blažim oblikom kazne koja je propisana za teško ubojstvo.
Tragedija u Splitu
Ovakvo kažnjavanje nam poručuje da život muškarca vrijedi više od života žene. Nakon strašnog ubojstva u Splitu, gdje je na svom radnom mjestu život izgubila žena koja je izašla iz veze, a njen je bivši partner smatrao da zaslužuje smrt pa je na najsuroviji način to proveo u djelo, javnost je ostala zgrožena. Ali samo na prvi pogled.
Ubrzo su počeli novinski napisi s detaljima o životu ubojice, koji nas se ne tiču i za koje nismo pitali. Možda su se ti detalji trebali ticati njegove obitelji, možda su trebali biti važni i njegovoj bivšoj partnerici, ali od trenutka kada ju je usmrtio ni njoj ne predstavljaju ništa. Važna nam je ona, kao nečija majka, kći ili sestra, koja više ne može odlaziti na posao niti će se vratiti kući svom djetetu.
Uvijek je žena kriva
Žene su ovdje svojina, privatno vlasništvo, predmeti koji se posjeduju i mogu uništiti, ovisno o volji njihova vlasnika. Da je to tako svjedoče komentari na društvenim mrežama, a pišu ih ljudi koji odlaze u Lidl i žive oko nas. Sociološki je potrebno i važno, kao stanje duha jedne nacije, uzeti u obzir te komentare da ga je “sigurno nekako izludjela” i, “uostalom, tko zna što je doma bilo između njih dvoje pa je na nju digao ruku”.
Takvi komentari su uvertira u novi zločin, a pišu ih ljudi koji su sposobni opravdavati, a jednom možda provesti u djelo to što sada samo pišu. Poslije femicida u Splitu očitovao se i premijer. Odgovarajući na pitanje zastupnice Urše Raukar koliko je novca u Državnom proračunu predviđeno za borbu protiv nasilja u obitelji odgovorio je kako, nažalost, ne može spriječiti primitivce, divljake i kretene da rade takva kaznena djela, kao da ga je zastupnica zamijenila za Supermana pa pomislila da bi trebao letjeti uokolo i spašavati žene, jednu po jednu, svaki put kad su napadnute.
Pozvao se na Istanbulsku konvenciju koja je njegovoj Vladi donijela i negativne političke bodove, ali koliko vrijedi ratificiranje jedne konvencije ako država ne izdvaja sredstva potrebna za njenu primjenu? Njegov je odgovor bio manjkav i populistički, kao što je manjkav i površan pristup kompleksnom problemu nasilja u obitelji pa eskalacija tog, kao i ukupnog nasilja u društvu nimalo ne začuđuje.
Korijen problema je dublji
Problem ima svoje kulturološke i tradicionalne uzroke u svim slojevima našeg društva i nemoguće ga je riješiti jednom mjerom ili donošenjem novog, strožeg zakona koji se kasnije neće primjenjivati. Sva surovost femicida u Splitu simbolizirana je mjestom egzekucije. Na radnom je mjestu ubijena žena koja je mogla prehraniti sebe i dijete. No, ta joj neovisnost nije pomogla da umakne sudbini osobe koja nema prava na vlastite odluke.
Kao što ovaj problem ne može riješiti puko usvajanje Istanbulske konvencije, čijoj se ideji mentalitet prosječnog hrvatskog muža tako gordo opire, tako ga se ne može riješiti ni šturim izmjenama Kaznenog zakona, sve dok suci u svojoj praksi odbijaju uvažiti dugotrajno obieljsko nasilje kao posebnu, otežavajuću okolnost koja je dovela do ubojstva. I dok mržnji prema spolu ne daju naročitu težinu kada odmjeravaju kaznu, kao opomenu svim muškarcima koji prijete svojim sadašnjim i bivšim partnericama da će ih ubiti.
Nasilje se rađa unutar obitelji, a dočekuje nas već u nižim razredima osnovne škole, koja bi trebala biti sigurno mjesto, gdje će djeca osvijestiti da je takvo ponašanje neprihvatljivo. Nažalost, naše su škole rasadnici nasilja, iako je gotovo na svakoj istaknuta ploča s natpisom da je to mjesto nulte tolerancije na nasilje.
Čitajte i: Milana Vlaović Kovaček: ‘Kad vas netko pita za jamstvo, procijenite jeste li spremni riskirati‘
Edukacija je preko potrebna
Uvođenjem građanskog odgoja u škole i podučavanjem djece kako se prepoznaje i nenasilno rješava konflikt učinili bismo značajan korak u njegovoj prevenciji. Često se događa da izluđeni i zbunjeni roditelji ne znaju što poduzeti kako bi zaštitili svoju djecu koja već u nižim razredima osnovne škole postaju žrtvama razrednog nasilnika. Takvo dijete drugu djecu zastrašuje toliko da pokazuju simptome anksioznosti, nesanice i mučnine prilikom odlaska u školu, dok se učitelji i učiteljice iz različitih pobuda pretvaraju da su to dječje čarke kojima ne treba pridavati puno pozornosti.
Od iznimne je važnosti edukacija mladih ljudi koji tek počinju ulaziti u ljubavne veze, da ljubomora nema veze s ljubavlju i da mladić, zato što je fizički jači, nema prava ošamariti svoju djevojku zato što mu je digla živac.
Uvođenje specijaliziranih odjela za obiteljsko sudovanje najavio je ministar pravosuđa, ali potrebno je na istome mjestu imati i spoznaje o prijavljenom obiteljskom nasilju kako bi se napokon na sudu kvalitetnije rješavali sporovi oko razvoda i dodjele skrbništva. Istina je da naš premijer ne može riješiti slučaj svakog primitivca, divljaka i kretena koji počini ovakvo kazneno djelo, ali može učiniti puno toga da takvih u ovom društvu bude manje i da ih se na vrijeme prepozna.