Kako izgleda život u britanskoj prijestolnici? Najslikovitije se može opisati parafrazom naslova dva Marquezova romana - "London u doba korone" i "Godina izolacije i samoće", otkriva umjetnik Duško Šibl.
To su gotovo posljednjih godinu dana mnogim Londončanima najdraže fraze uz osmijeh, ali i zabrinutost koja se ljudima vidi u očima iznad - maske. London je grad koji volim i poznajem kao i svoj rodni Zagreb jer ovamo dolazim od rane mladosti, ovdje sam studirao, proživio najzanimljivije godine svog života, ali nikada ga nisam vidio ovako pustog. Ponekad mi se čini kao da sam u nekom distopijskom filmu znanstvenofantastične tematike.
"Zarobljeni" u svom malom raju
U Londonu sam stanovao na raznim adresama, a posljednjih godina sa svojim partnerom, trgovcem umjetninama Rogerom Francisom, živim u Barnesu, lijepom predgrađu udaljenom deset kilometara od centra Londona. I otkako smo ovamo stigli početkom godine, osuđeni smo na to naše malo selo.
Naime, u nešto manje od godinu dana na snazi je već treći lockdown pa nam je zabranjeno putovati vlakom koji se može koristiti samo s dobrim razlogom, a to je odlazak na posao. Kako velika većina ljudi radi od doma, vlakovi zjape prazni.
Na sreću, naš kvart je jako lijep, blizu Temze, pun parkova s labudovima i šumovit. Poznat je i po tome što se ovdje održava tradicionalna utrka veslačkih timova sveučilišta Oxford i Cambridge. Ali od aktivnosti dopuštene su samo hodanje i jogging u prirodi pa se tako svaki dan trudim provesti barem sat, dva u šetnji. Malo mi je žao što nemam psa koji bi me prisilio na svakodnevno kretanje bez obzira na moje česte napadaje lijenosti. A kako je i šetnja pasa još jedna dopuštena aktivnost u lockdownu, ljudi ih masovno kupuju, a krađa i preprodaja čistokrvnih pasa postala je prava pošast i glavna zanimacija za policiju.
U doba korone u Londonu je postao aktualan novi zločin
Vlasnici kućnih ljubimaca su očajni jer ih se krade gotovo svaki dan, uglavnom iz vrtova. Inače, naš hrvatski lockdown u odnosu na ovaj engleski prava je smijurija. Iako ovdje nema policijskog sata, ništa ne radi osim samoposluživanja, dućana koji prodaju hranu, apoteka i bolnica. Ne rade pubovi, restorani, kozmetički saloni, modni dućani... a škole ostaju zatvorene još sigurno mjesec dana. Velika Britanija ima 65 milijuna stanovnika i više od 100 tisuća preminulih od korone. Donedavno je bilo 70 tisuća zaraženih tjedno, a u prosjeku umre oko 1500 ljudi dnevno.
No, čini se da je lockdown učinio neke pomake pa je posljednjih tjedan dana broj zaraženih pao na dvadesetak tisuća dnevno, ali broj preminulih i pacijenata koji se liječe u bolnicama i nalaze se na respiratoru nikako da se smanji. Tako da popuštanja mjera do daljnjeg nema. Brojevi su i dalje ogromni iako se veći dio stanovništva cijepio. Ne bih ulazio u politiku, ali mislim da izlazak iz ove zdravstvene krize jedino može omogućiti što veće procjepljenje, i to ravnomjerno, u cijelom svijetu.
Nekoć živahna prijestolnica postala je grad duhova
A ne samo u pojedinim zemljama poput Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Britanije ili SAD-a, jer je teško živjeti u ovoj neizvjesnosti. Ljudi su zabrinuti, iako i tu ima onih koji ne vjeruju u zarazu, već u razne teorije zavjere, a svima je zajednička briga za egzistenciju. Propadaju stare i velike tvrtke, mnogo dućana, kafića, pubova i restorana se zauvijek zatvorilo. Kazališta i koncertne dvorane zjape prazne, ne rade teretane, a sportska događanja su dopuštena, ali bez publike.
London je turistička meka i većina ugostitelja, muzeja, galerija i kazališta velikim dijelom ovise o stranim posjetiteljima koji su gotovo potpuno nestali. Između dva lockdowna sjeo sam u restoran u Covent Gardenu, pojeo ručak i kada sam dobio račun, nisam mogao vjerovati koliko je bio mali ceh. Konobar mi je objasnio da ih država stimulira i plaća pola računa za svakog gosta ne bi li se posao pokrenuo i grad živnuo. No, to je bilo prije ljeta, nakon prve karantene, kada su se svi nadali da će se stvari brzo vratiti u normalu. Ove zime, s trećom karantenom i više od 100 tisuća mrtvih, većina, pa čak i oni najbuntovniji su ušutjeli, čekaju proljeće i masovno cijepljenje kako bi se zaustavila pandemija i vratio život na kakav smo navikli.
Kad god sam u Londonu, najviše me veseli neplanirano skitanje gradom, posjet galerijama i muzejima. Od najopskurnijih izložbi u prostorima ispod željezničkih mostova do velikih retrospektiva svjetskih umjetnika u poznatim muzejima, poput galerije Tate Modern. Ali čak i između dva lockdowna u muzeje se moglo jedino uz prethodnu online najavu, i to najmanje tjedan dana prije planiranog posjeta. Ništa više nije spontano pa tako ni odlasci na izložbe, što mi jako nedostaje. A bojim se da će takve restrikcije i mjere opreza ostati puno dulje nego što mislimo. Primjerice, već 12 godina idem u istu ambulantu i sve te godine uvijek kod našeg doktora.
Cjepivo donosi nadu za bolje sutra
To već dulje vrijeme nije moguće jer su konzultacije isključivo preko telefona, osim ako valjda nisi na samrti. Onda će vas pregledati uživo i to uvijek neki mladi, novi liječnik jer se ovi stariji poput našeg jako čuvaju. I tako se još puno drugih stvari može obaviti samo putem interneta ili telefonom. Do danas, kada ovo pišem, cijepilo se više od 11 milijuna ljudi i namjera vlade je što više populacije procijepiti barem prvom dozom jer i ona navodno umanjuje mogućnost zaraze.
Ja sam se cijepio prije nekoliko dana Pfizerovim cjepivom, malo me boljela ruka i to je jedina reakcija koju sam imao. Za dvanaest tjedana dobit ću drugu dozu i nadam se da ćemo se što prije vratiti normalnom životu.