Mnogo je načina na koje država može modelirati ekonomiju, ali među najplastičnijim pokazateljima njezinih namjera svakako su potpore koje dijeli. Sudeći po njima, hrvatska država ne djeluje skroz dobronamjerno kad se radi o tržišnoj ekonomiji i razvoju, u čemu je prilično ekstremna kad se uspoređuje s drugim članicama Europske unije. Na prvoj ovogodišnjoj sjednici Vlade donesene su, doduše, nove smjernice politike državnih potpora za industriju i usluge za razdoblje 2018.-2020. koje daju naznake zaokretanja u toj golemoj kompoziciji.
Osim što je napokon uočen dobar trend u novim programima potpora (ne narušavaju tržišnu utakmicu, a utječu na gospodarski razvoj), generalna je slika loša.
U Europskoj uniji sektorske državne potpore - one koje su usmjerene prema konkretnim sektorima gospodarstva, u većoj mjeri narušavaju tržišno natjecanje i zapravo su nepoželjne - čine tek 7,3 posto ukupno dodijeljenih državnih potpora industriji i uslugama, a u Hrvatskoj su one u istom razdoblju činile čak 55,9 posto dodijeljenih državnih potpora. Radi se o podacima za 2015. godinu, a utješno je što je to znatno manje u odnosu na godinu prije. Ostatak su tzv. horizontalne potpore koje su nevezane za konkretne sektore gospodarstva, a u EU čine golemu većinu dodijeljenog državnog novca.
Razvoj i inovacije
Stoga hrvatski pisci smjernica kažu da bi davatelji državnih potpora trebali nastojati novac više namijeniti istraživanju, razvoju i inovacijama, zaštiti okoliša, usavršavanju, zapošljavanju te ulaganjima, posebno u obliku regionalnih potpora. Također, objašnjavaju da lošima smatraju sve potpore koje poduzetniku ne daju pravi poticaj, nego samo istiskuju privatna ulaganja i održavaju na životu neučinkovite i neodržive poduzetnike. Napominju i da državne potpore moraju biti “osmišljene i provedene na način kojim se državi članici Europske unije pomaže ponovno pokrenuti rast, osiguravajući, istovremeno, fiskalnu održivost”… No, ne nude dokaze koji bi potkrijepili najave da će se loša struktura golemih hrvatskih državnih potpora u idućem razdoblju usklađivati s onom koja prevladava u EU.
Kad se pregledaju iznosi i namjene dosad dijeljenih milijarda kuna, jasno je da će to biti velika borba, ali u ovoj godini će joj pomoći barem činjenica da se brodogradnja napokon miče s popisa (iako na vrata sada kuca Uljanik, tražeći državna jamstva), te najavljeni zakon o potporama za istraživačko-razvojne projekte.
Ministarstvo financija još nije objavilo izvještaj za 2016., tako da potpore možemo analizirati samo za 2015. godinu. Tada su one za industriju i usluge iznosile pet milijardi kuna (još 4,8 milijardi kuna otišlo je za poljoprivredu i ribarstvo, ali time se u ovom tekstu ne bavimo).
Loše potpore
Čak je 2,8 milijardi kuna išlo za “loše” sektorske potpore, a prevladavaju one za obavljanje usluga proglašenih općim gospodarskim interesom, gdje se dodjela javnog novca smatra naknadom za obavljanje javnih usluga. Na prvome je tu mjestu “javno radio-televizijsko emitiranje” sa 1,2 milijarde kuna (uglavnom se odnosi na RTV pristojbu) pa sektor prometa s milijardu kuna (600 milijuna kuna samo za željeznice), brodogradnja s 503 milijuna kuna, sanacija i restrukturiranje poduzetnika u teškoćama sa 43,7 milijuna kuna i potpore turizmu s 24,1 milijun kuna.
Za “dobre” potpore, one horizontalne, išlo je 2,2 milijarde kuna, od čega je za regionalne potpore bilo 625 milijuna kuna, a lokalne 89 milijuna kuna. Oko milijarde kuna bilo je namijenjeno za zaštitu okoliša i uštedu energije. A znate li koliko je završilo u istraživanju i razvoju? Jedva 30-ak milijuna kuna. Koliko je otišlo za usavršavanje radnika? Oko 48 milijuna kuna. Za zapošljavanje? Oko 206 milijuna kuna. Za ulaganja malih i srednjih poduzetnika? Oko 54 milijuna kuna, a kad se tome pribroje i tzv. de minimis potpore za male i srednje tvrtke (potpore male vrijednosti), ispada da je za njih te godine izdvojen ukupno 181 milijun državnih kuna.
To je naša slika i prilika. Naravno, neki će reći da su državne potpore nepotrebne, no europska je praksa drukčija - načelno su proglašene nespojivima s unutarnjim tržištem EU, ali za određene ciljeve su prihvatljive. Dakle, kad se već izdašno daju, trebalo bi ih davati pametno. Koliko to nama uspijeva, prosudite sami.
I za kraj još dva postotka: u EU državne potpore za industriju i usluge čine 0,62 posto BDP-a (izuzete su potpore za željeznicu i ublažavanje gospodarske i financijske krize), dok u Hrvatskoj čine 1,20 posto.