Oh, pa ne valjda opet! - vjerojatno je spontana reakcija znatnog broja slovenskih građana nakon što je prije desetak dana objavljena vijest kako tamošnja policija provodi istragu oko mogućih nezakonitosti i curenja povlaštenih informacija vezanih za preuzimanje regionalnog diva bijele tehnike Gorenja od strane japanskog Panasonica. Razumljivo je i zašto. Slovenija, koja je prvih dvadesetak godina svoje neovisnosti proživjela u svojevrsnom tranzicijskom limbu, gdje je veći dio nekadašnjih velikih društvenih poduzeća ostao u paradržavnom vlasništvu, zadnjih godina doživljava privatizacijske šokove. Osim teške spoznaje kako se nekadašnje i aktualne perjanice domaće privrede sada, često i po vrlo niskim cijenama, prodaju stranim ulagačima, dodatni problem je što iz gotovo svakog takvog procesa niču afere i sumnje u razne malverzacije.
Krupna priča
Utoliko, slučaj Gorenje mogao bi se pokazati kao krupna priča, ne samo u kontekstu gospodarstva, posebno zato što su u cijeli skandal uključeni i najviši državni dužnosnici. A priča je počela još 13. srpnja kad je Uprava slovenske tvrtke potpisala ugovor s predstavnicima Panasonica o početku dubinskog snimanja tvrtke koje bi na koncu moglo rezultirati povećanjem udjela.
Pojednostavljeno, radi se potezu koji se provodi prije preuzimanja, gdje kupac želi izvršiti iscrpnu analizu poslovanja tvrtke kako bi temeljem toga mogao odrediti fer cijenu ponude dioničarima. Panasonic je inače u vlasničku strukturu Gorenja ušao još 2013. godine kad su za deset milijuna eura Japanci kupili nešto više od deset posto udjela kompanije, te istovremeno u ulozi strateškog partnera s Gorenjem sklopili vrlo opsežan ugovor o poslovnoj suradnji temeljem kojeg su krenuli u zajednički razvoj nove generacije perilica rublja, ali i kojim je dogovoreno da Gorenje proizvodi cjelokupnu liniju Panasonicovih hladnjaka za tržišta Rusije i ostalih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza.
Ta transakcija, koja je Gorenju pomogla da se i financijski stabilizira nakon nekoliko teških godina poslovanja izazvanih globalnom recesijom, tada je slovenskoj javnosti predstavljena kao veliki uspjeh, a Panasonic kao strateški partner koji će omogućiti daljnji razvoj kompanije. Tada nitko nije spominjao mogućnost da bi strateški partner već za tri godine mogao poželjeti da postane većinski vlasnik. A naznake su bile poprilično očite. Naime, Panasonicova dokapitalizacija bila je druga koja je u Gorenju poduzeta u nekoliko godina. Tri godine kasnije američka korporacija IFC je za 25 milijuna eura ušla u vlasničku strukturu tvrtke, a kad je - nakon dolaska Panasonica - IFC neka svoja potraživanja temeljem financijskih aranžmana pretvorio u vlasnički udjel u Gorenju, slovenski mediji su praktički preko noći tek konstatirali kako kompanija - jedan od posljednjih preostalih divova tamošnje industrijske proizvodnje - više nije u većinskom domaćem vlasništvu.
Iako je IFC kasnije smanjio svoj udjel, do danas se zadržao omjer od otprilike 52 posto stranog kapitala u Gorenju. Ipak, za razliku od privatizacije nekih drugih tvrtki, ova činjenica iz nekoliko razloga nije izazvala užarene reakcije tamošnje javnosti. Kao prvo, činjenica jest da je proteklih godina poslovanje Gorenja bilo u usponu, lani su kompanijini prihodi dosegnuli 1,22 milijarde eura. Drugi razlog tome bilo je to što je Uprava zapravo odobrovoljila sindikate i lokalnu politiku tako što je u Sloveniju preselila veći dio proizvodnje švedske tvrtke Asko, koju je Gorenje preuzelo 2010. godine. Na koncu, najveći pojedinačni dioničari kompanije i dalje su bili paradržavni fondovi KAD i SOD, čime se održavao javni dojam domaće kontrole nad kompanijom. No, kad je u javnost došla informacija kako Panasonic razmatra preuzimanje većinskog paketa u tvrtki, u Sloveniji je došlo do otrežnjenja. A pregovori Uprave Gorenja i Panasonica oko toga očito su se vodili poprilično dugo, o čemu svjedoči i činjenica da je već ugovorom o dubinskom snimanju dogovorena i buduća pozicija Gorenja unutar japanskog holdinga. Problem je samo što nitko to nije rekao vlasnicima - dioničarima. Naime, suprotno pravilima burze, dugogodišnji direktor Gorenja Franjo Bobinac nije izvijestio ulagače, već mu je odlukom Nadzornog odbora odobreno da se tržište obavijesti tek naknadno. Umjesto da ih obavijest o tome kako druga tvrtka vrši uvid u poslovne knjige njihove tvrtke, Bobinac je o tome izvijestio samo slovenski politički vrh - premijera Miru Cerara i nekoliko ministara.
Zaradili milijune
Ta medijska blokada, odnosno selektivno izvještavanje o želji Panasonica da preuzme Gorenje, potrajalo je nekoliko tjedana, a u tom periodu je cijena dionice tvrtke kontinuirano rasla. Utoliko, mnogi sada sumnjaju kako su određene osobe temeljem povjerljivih informacija kojima su raspolagale na burzi ostvarile pozamašnu zaradu. Nezgodno je što će istraga morati obuhvatiti i samog premijera, a ustanovi li se bilo kakva veza između burzovnih špekulanata i vrha slovenske politike, posljedice bi mogle biti značajne. Inače, ako su Slovenci bili zabrinuti zbog jeftine prodaje obiteljskog srebra, čini se kako je sada najbolji trenutak za eventualnu prodaju dionica Gorenja u posljednjih šest godina.
Od početka godine do rujna ove godine vrijednost dionice tvrtke porasla je za 60 posto, a trenutna tržišna kapitalizacija Gorenja iznosi oko 161 milijuna eura. Tvrtka i dalje zapošljava više od deset tisuća ljudi, a ukupno obuhvaća više od 80 tvrtki, od čega je dvije trećina izvan granica Slovenije, a kompanijini proizvodi se izvoze u više od sedamdeset država svijeta. Izvan svog “core businessa” Gorenje se danas bavi i cijelim nizom drugih djelatnosti, od cateringa, preko proizvodnje namještaja do trgovine i proizvodnje alata. Slovenski sindikati sad strahuju da će novi vlasnik - zainteresiran samo za tržište i proizvodnju elekronske robe - ostale segmente poslovanja ugasiti, a da će i globalne ambicije Gorenja na tržištu kućanskih aparata polako kopniti pod interesima Panasonicova vlastitog brenda. Trenutačno je teško predvidjeti kako će se cijela priča rasplesti, no u Sloveniji bi mogli naučiti još jednu važnu lekciju. Strateški partner, koji je u tvrtku doveden kako bi se na taj način spriječilo neprijateljsko preuzimanje, sad kupuje Gorenje u posve prijateljskoj transakciji. Uz takve partnere neprijatelji su suvišni.