PIŠE IVO BIĆANIĆ ZA GLOBUS

DIJAGNOZA: BOLUJEMO OD KRONIČNE HRVATSKE BOLESTI Dva glavna simptoma mogu se opisati dvjema krilaticama, a posljedice ove bolesti su porazne

Hrvatska bolest jest bolest nečinjenja, odgađanja, nedonošenja odluka i čekanja. Posljedice ove bolesti porazne su, a njezino širenje negativno utječe na proizvodnju

 

Ako se malo bolje razmisli, u gospodarstvu zapravo ne postoje nacionalni interesi (a ovdje je riječ isključivo o gospodarstvu). I to ne samo zbog Krleže kojemu su tri Hrvata četiri stranke, nego i zato što se tzv. nacionalni interesi ne mogu formulirati bez procedure koja ne bi podrazumijevala teror većine. Pa tako, ma koliko, na primjer, energetičari drečali i ma koliko se zazivalo vraćanje hrvatske INA-e u hrvatske šape, ništa od toga s nacionalnim interesima nema veze. Ne postoje ni strateška poduzeća ni strateški projekti ili strateške investicije. Koliko su zapravo takvi “strateški” interesi relativni, vidi se po tome kako se u Hrvatskoj njihov broj mijenja onako kako to odgovara vlastima, broj im se prepolovi a da itko trepne, a kamoli da se pozove na neke kriterije u vezi sa svojim izborom. Jasno je da je tomu tako jer ozbiljnih kriterija za utvrđivanje nacionalnih ciljeva, strateških poduzeća ili projekata u stvarnosti naprosto nema pa stoga oni kao takvi i ne mogu biti samorazumljivi. Za takvo kićenje nacionalnim interesima i strateškim poduzećima (odnosno projektima) postoje puno jednostavnija i uvjerljivija objašnjenja (u vezi sa, na primjer, privatizacijom renti ili, još bolje, stvaranjem kvazirenti, odnosno u vezi s multiplikatorima i eksternalijama). Možda, iako u to osobno sumnjam, postoje tek poduzeća od nacionalne važnosti, možda su to Lactalisov Dukat ili Hrvatske željeznice.

Kao što ne postoje nacionalni interesi, tako ne postoji ni nacionalna konkurentnost pa rang-liste nacionalne konkurentnosti zapravo nemaju nikakva smisla. Paštete izvoze Tedeschi i Podravka, a ne Hrvatska. Brodove proizvodi Uljanik, a ne Istra. Sva ta moda stvaranja nekakvih indeksa (takozvanih kompozitnih indeksa) na temelju nekoliko mutnih pokazatelja o svemu i svačemu vrlo je sumnjiva. A sumnjive su i rang-liste koje se na temelju njih sastavljaju. Pa tako sada uz indeks konkurentnosti imamo i indeks lakoće poslovanja, korupcije, investicijske klime, sreće i tako u nedogled.

To sve ne postoji, ali zato postoje nacionalne bolesti. One postoje jer su sastavni dio kulturnog kapitala. Postoji fizički kapital, glodalice i bušilice, postoji ljudski kapital, pisanje i čitanje, postoji društveni kapital, veze i poznanstva, postoji prirodni kapital, brda i doline, i postoji kulturni kapital. Naziv je jako loše smišljen i mnoge može zavesti na krivi trag jer taj naziv s Mahlerom i Krležom nema nikakve veze pa vrijedi objasniti o čemu je zapravo riječ. Za ekonomiste kulturni kapital označava prevladavajuće ideje, vrijednosti i vjerovanja jedne zajednice (ovo je vrlo neodređeno, sociolozima se sada diže kosa na glavi, no za potrebe ovog našeg teksta je dovoljno). Povećanje fizičkog, ljudskog, prirodnog, društvenog ili kulturnog kapitala uz minimalne pretpostavke redovito povećava proizvodnju. No osim što ovakvi oblici kapitala mogu rasti, oni se mogu i smanjivati – oni fizički amortizacijom, a ljudski starenjem, na primjer. Kulturni kapital u ovom je kontekstu posebno zanimljiv jer može patiti od bolesti. I dok neki njegovi dijelovi mogu biti produktivni jer pridonose proizvodnji, drugi mu dijelovi mogu biti neproduktivni jer je smanjuju. Na primjer, radišnost kulturni kapital povećava, a sklonost zabušavanju ga smanjuje, dok nevjerica da se radom može uspjeti predstavlja virus. Baumol je još ranih pedesetih pisao o neproduktivnom i produktivnom poduzetništvu, ideja je slična.

Za razumijevanje Hrvatske u proteklih četvrt stoljeća korisno je prepoznati bolesti kulturnog kapitala. Hrvatska pati od barem jedne takve bolesti koja se može nazvati hrvatska bolest. Ovu bolest moguće je opisati dvjema krilaticama: Ono što možeš odgoditi za sutra, nemoj napraviti danas. (Viktorijanska uzrečica koja je od Britanije napravila tvornicu svijeta glasi: “Nikada ne ostavi za sutra ono što možeš napraviti danas.”) Ako dovoljno dugo čekaš, problem će se riješiti sam od sebe. Drugim riječima, hrvatska bolest jest bolest nečinjenja, odgađanja, nedonošenja odluka i čekanja. “Nigdar ni bilo...” Posljedice ove bolesti su porazne, a njezino širenje negativno utječe na proizvodnju.

Dva primjera, jedan noviji i jedan stariji, mogu objasniti o čemu je riječ.

Primjer prvi. Velika recesija u svijetu je započela 2008., a – kao što se to uvijek događa u zemljama poluperiferije – u Hrvatskoj 2009. godine. Ivo Sanader i Željko Rohatinski mislili su da će kriza Hrvatsku mimoići i da s tim u vezi ne treba ništa posebno raditi. Dapače, izjavljivali su da smo spremni i pripremljeni i da se neće ništa dogoditi. I onda smo se našli “u banani”, recesija je udarila jače nego drugdje. Trebale su proći dvije godine, a na vlast doći Jadranka Kosor, da bi se pripremila Powerpoint prezentacija s prijedlozima za nekakvu reakciju, dakle nešto posve neozbiljno i zakasnjelo. To je bio prvi simptom naše bolesti, odnosno nečinjenje. Nakon toga recesija se pretvorila u stagnaciju, gospodarsku močvaru. Dok su se u svijetu svakakve stvari pokušavale i svakome je nešto uspjelo pa je svijet otišao naprijed, Hrvatska je tavorila u stagnaciji. U svijetu je nastao polet, a mi smo čekali (možda čekajući manu s neba) i sada kukamo o desetljeću relativnog zaostajanja i da smo EU fenjeraši, a sve zato što se stvari nisu riješile same od sebe. Ovo je drugi simptom bolesti, odnosno predugo nedjelotvorno čekanje. Naša hrvatska bolest dobro objašnjava naše sadašnje žalosno stanje.

Primjer drugi iz relativno je nedavne prošlosti. Borislav Škegro i društvo (u kojem je bila i Martina Dalić) vrlo su uspješno (i uz dosta sreće) 1993. smanjili rast cijena i na tome im hvala. (To što su prije toga odlučili rat financirati inflacijom, druga je priča. Inflaciju prvo stvoriš pa je onda smanjiš, ondašnji guverner Hrvatske narodne banke Ante Čičin Šain imao je druge ideje zbog kojih je i odletio. Popratna bi pojava njegovih zamisli naime bila da se ne bi bilo moglo jamiti, što se uz ubrzavajuću inflaciju tada itekako moglo). Škegro i društvo su, dakle, smanjili inflaciju, nakon čega ih je uhvatila hrvatska bolest i ključni dio svojeg najavljenog programa nisu proveli. Točnije, treća faza koju su najavili bila je puzajuća deprecijacija, a to nisu ni počeli provoditi. Javio se, naime, prvi simptom hrvatske bolesti: nečinjenje. Ostali su s tečajem koji su imali i sve to zapakirali u falšnu teoriju, misleći da će se stvari riješiti. Nisu se riješile jer se javio drugi simptom hrvatske bolesti: problem se nije riješio sam od sebe. Za usporedbu: Slovenci (neka žeže i peče) s višom stopom eurizacije od Hrvatske upregli su sve snage u stvaranje puzajuće deprecijacije, u tome su uspjeli i postali najuspješnija zemlja transformacije. (Jože Mencinger satima mi je objašnjavao kako je jedini i glavni cilj slovenske ekonomske politike bio tečaj i puzajuća deprecijacija. Dok su bili na tom kursu, bili su uspješni, kada su uveli euro, nastao je, kako Mencinger kaže, “kasino kapitalizam” koji se i nama smiješi, a mudraci koji se zalažu za uvođenja eura to ne vide). Onodobna hrvatska bolest nečinjenja i čekanja dovela nas je do kroni kapitalizma i loše političke ekonomije, a zemlja je uz postupnu eroziju svojeg položaja s početka transformacije dospjela do današnjeg fenjerašenja. I dok je hrvatska puška na hrvatskom ramenu prilični uspjeh (osim vojne pobjede, izvozimo i vojnike u sve moguće misije), hrvatska lisnica u hrvatskom džepu baš i nije za preporuku.

I kako onda sada s obzirom na hrvatsku bolest gledati na najavljenu godinu reformi Andrije Plenkovića? Za Božić 2015. on nam je obećao vratiti INA-u (iako nismo rekli da je doista hoćemo, a pametni bi je odbili), a za prošli nam je Božić obećao da će nakon Godine stabilizacije uslijediti Godina reformi. Ne malih reformi ili reformi ad hoc, nego korjenitih i sveobuhvatnih reformi na šest važnih područja istovremeno (od zdravstva i školstva do javne uprave, a o porezima da i ne govorimo). Istovremeni frontalni napad na sav korov. Na prvi pogled to izgleda kao sve samo ne hrvatska bolest. Kao želja da se mijenja proaktivno, sveobuhvatno, temeljito i korjenito.

Zato je sada važno da se vidi kako stvari zapravo stoje oko Godine reforme i hrvatske bolesti. Premijer Andrej Plenković i njegova svita objasnili su da je 2017. bila godina stabiliziranja, a da je 2018. godina reformiranja, pri čemu će se reforme pisati s velikim “R”. Međutim, kako su stvari postavili, zbog hrvatske bolesti u tome neće uspjeti. Prvo, najavili su “frontalni” napad, odnosno istovremene reforme na čak šest područja i uz mnogobrojne ciljeve. Nažalost, iskustvo nas uči da to nije put u uspješne reforme. Reforme se tako ne provode jer se u frontalnom napadu rasipa energija i gubi se fokus. Drugo, frontalnim napadom će rukovoditi i stvari usklađivati “država”. Čini se naivno od jedne javne uprave koja je visoko korumpirana i ima povijest odgađanja i sabotiranja promjena očekivati da se ona sada preko noći preobrazi u svoju suprotnost i vjerno i predano provodi duh i slovo radikalnih promjena koje ugrožavaju nju samu. Treće, za ozbiljne reforme o kakvima govore političari na vlasti treba višegodišnja priprema, čak i kada se raspolaže znanjima potrebnima za reformiranje. Reforme, međutim, o kojima sada slušamo jednostavno nisu pripremljene niti ima vremena da budu dobro pripremljene do kraja godine. A ako nam ih pokušaju ovako nedokuhane servirati, pomoz’ nam bože. Četvrto, rezultate reformi obično treba malo dulje čekati, godinu ili više, a smisao je reformi da na početku postoji nestabilnost, neizvjesnost i promjena, odnosno upravo ono čijom se eliminacijom sada Andrej Plenković hvali. No u ovom je kontekstu možda još i važnije to da nije jasno hoće li reforme povoljne rezultate dati do izbora 2019. ili kasnije. Možda će one neposredno prije izbora biti još u fazi inicijalnih troškova prilagođavanja (reforme, naime, uvijek nalikuju slovu “J”, prvo izazovu troškove, a tek kasnije vjerojatne koristi) pa se reformatori mogu preplašiti. Sve to ukazuje na prognozu da će se reforme suočiti s prvim simptomom hrvatske bolesti: odgađanjem i odustajanjem. Prvi rezultati mogli bi postati drugi simptom: čekanje boljih vremena kada će se stvari riješiti same po sebi. Europsko ekonomsko ubrzanje kao plima koja će “podići sve brodove”.

Ovim razlozima za sumnju u uspjeh sveobuhvatnih i cjelovitih reformi treba dodati još jedan razlog za veliku zabrinutost. Možda s namjerom da zaobiđu prvi simptom hrvatske bolesti, odnosno nepotrebno odgađanje, Andrej Plenković i njegovi pribjegli su vladanju uz pomoć posebnih zakona. Problem s Agrokorom? Promulgiran je posebni zakon. Problemi s LNG-om? U pripremi je posebni zakon. Je li to početak jedne nove prakse? Ako je tako, onda imamo puno razloga za brigu jer to vodi u vladavinu dekretima i potkopava smisao pravne regulacije. No što se samih reformi tiče, one mogu uspjeti samo ako su široko prihvaćene (Domovinski rat uspio je jer je bio prihvaćen, transformacija nije uspjela jer je u njezinu provođenju vladala zbrka uz vidljivu korist manjine). Andrej Plenković zaboravio je riječ koju je sam uveo: u reforme treba uključiti sve “dionike” (kao što je Ivo Josipović lansirao izraz “zasigurno”, tako je Plenković lansirao “dionike”, loša riječ). Za uspjeh reformi na brod valja ukrcati sve zainteresirane stranke, a to je proces koji traje i nije jednostavan, ali je preduvjet za uspjeh. Ova moda posebnih zakona za posebne probleme koje treba naprečac riješiti podriva temelje sustava, pa tako i budućih reformi, i ponovno vodi u neuspjeh i, na koncu, u hrvatsku bolest.

Naravno, bit će u Godini reformi promjena, bit će među njima i važnih malih promjena koje će nam svima vidno olakšati život (e-Građanin, recimo). Neke će promjene biti reforme ad hoc ili pak otpaci zaglibljenih velikih reformi. U tom smislu savjetnik Andreja Plenkovića za “dim, maglu i ambalažu” Krešimir Macan imat će velik zadatak da proda “rog pod svijeću”, odnosno reformice pod korjenite i sveobuhvatne reforme na šest različitih područja.

No, čak ako i sve gore rečeno ostavimo po strani i prihvatimo da su naši reformatori svih tih problema svjesni i da će nešto u vezi s njima poduzeti, ostaje još jedan aspekt hrvatske bolesti koji bi najavljenu Godinu reformi i frontalni napad na sva naša zla mogao ozbiljno ugroziti. Riječ je o sveprisutnom vječnom pesimizmu, još jednom simptomu hrvatske bolesti zbog kojeg mnogi u nas uvijek vide zašto stvari sigurno neće funkcionirati, zašto će sve otići u krivo i zašto ishod sasvim sigurno ne može biti dobar. Prva im je reakcija da baš to vide, a onda ako moraju, nevoljko će reći da “u svakom zlu ima nečeg dobrog”. Zbog tog simptoma hrvatske bolesti u nas najčešće “nema pozitive”. Nekoć se u Splitu za takve govorilo da su ronjaduri, da su to oni koji baš sve moraju ruvinat’, a stari su Zagrepčani takve nazivali Spassverderber. Danas su to grintala, odnosno njurgala, a mladi će ih ne posve točno zvati partibrejkerima. Killjoys, univerzalnim engleskim jezikom rečeno.

I još nešto za kraj. Postoji i holandska bolest (Dutch disease). Hrvatska i od nje pati. Vezana je uz posljedice obilja jednog prirodnog resursa, dakle nečeg neproiz­vedenog i bogomdanog. Takav resurs može imati vrlo korisne posljedice, ali ako je kulturni kapital krivo posložen, posljedice mogu biti i vrlo negativne (u smislu renti i kvazirenti s lošom političkom ekonomijom, precijenjenog tečaja ili poticaja uvozu s problemima bilance plaćanja, ili pak kao deindustrijalizacija uz prezastupljene usluge i posljedično mali rast proizvodnosti itd.). Holandska bolest naziva se još i prokletstvo prirodnih izvora. Pati li Hrvatska zbog svojih turističkih potencijala od holandske bolesti? Rekao bih da pati i da stvari s tim u vezi idu u krivom smjeru. U udžbeničkim usporedbama o tome kako to ide s prokletstvom prirodnih izvora poznat je s jedne strane primjer Nigerije s obiljem nafte i gospodarskom katastrofom, a s druge strane primjer Bocvane s obiljem dijamanata i vrlo uspješnim gospodarstvom, odnosno kao primjer zemlje s najvišim stopama rasta. Hrvatska možda nije baš Nigerija, no kud li lijepe sreće kad bismo je mogli usporediti s Bocvanom!

 

Izdvajamo

Iz drugih medija