Kad je prošloga tjedna na gospodarskom skupu u Zagrebu ocijenio da ekonomija u Hrvatskoj funkcionira kao ona grupe TNT iz stripa Alan Ford - pod parolom “Ideje naše, a pare vaše” - šef Atlantic grupe Emil Tedeschi mislio je prije svega na odbijanje domaćih poduzetnika da im se itko miješa u upravljanje, pa i onda kad trebaju kapital za razvoj, zbog čega se ne transformiraju. Svi bi novac, ali nitko ne bi da im drugi ulaze u kompaniju.
Njegova bi se ocjena lako mogla primijeniti i na ponašanje države u kompanijama u kojima ima vlasničke udjele, a posljednji primjer je Hrvatska poštanska banka čija je uprava prošli tjedan morala naprasno otkazati glavnu skupštinu na kojoj je trebala biti donesena odluka o dokapitalizaciji.
Pogonsko gorivo
Javnosti nije ponuđeno nikakvo objašnjenje, osim da je tako tražio većinski dioničar, dakle država koja kontrolira više od 70 posto vlasništva. Naknadno je novinarima još poručeno da su u tijeku razgovori većinskog vlasnika s mirovinskim fondovima i ostalim privatnim dioničarima, te da država i nakon dokapitalizacije namjerava zadržati većinsko vlasništvo u HPB-u. Nije poznato kako je zamislila upravljanje u novim uvjetima, ali je očito da raste politički pritisak oko tog bankarskog “nacionalnog blaga” koje valjda nikako ne smije izmaći javnoj skrbi. Za saborskom je govornicom prošloga tjedna o tome ljutito zborio zastupnik Ivan Lovrinović (Promijenimo Hrvatsku) zabrinut da bi postojeći privatni ulagači mogli steći preveliki paket te ni HPB neće biti “pogonsko gorivo razvoja hrvatskog gospodarstva”.
Kako stvari sada stoje, dokapitalizacija bi se najranije mogla dogoditi na proljeće. Hrvatskoj poštanskoj banci treba oko 600 milijuna kuna, svakako se pritom računa na interes privatnih ulagača, no država se teško miri s gubitkom apsolutne kontrole nad poslovanjem koju trenutačno ima preko Nadzornog odbora. Naime, manjinski dioničari s više od četvrtine kapitala uopće nisu zastupljeni u NO-u, iako su to tražili nakon dokapitalizacije provedene 2015. godine. Njihovi su prijedlozi dosad redom bili odbijani, a među značajnim malim dioničarima su upravo mirovinski fondovi od kojih se opet očekuje da se “isprse”. Naravno, budu li povećavali vlasnički udjel, tražit će i odgovarajuća upravljačka prava, a navodno i pravo veta na strateške odluke. Čini se da su ta pitanja upravo sada na dnevnom redu međudioničarskog pripetavanja, a Lovrinović je već pripremio teren za političku uzbunu objavivši kako manjinski dioničari žele promijeniti strukturu i broj članova NO-a, na način kao kod INA-MOL-a, tako “da većinski vlasnik ne donosi više ključne odluke i da su mu oduzeta upravljačka prava iako ima većinski udjel”.
Promptno se oglasio i saborski Klub zastupnika HSS-a uzbunjen zbog toga što se “pokušava potiho privatizirati HPB na štetu hrvatskih građana i poduzetnika”, te o tome zatražio javnu raspravu. Ta bi banka, kažu u HSS-u, trebala biti “zamjena za agrobanku koju nemamo, a obećavana je i u kampanjama vladajućih”. Koliko će se rasprava o poželjnoj nacionalnoj ulozi i važnosti HPB-a rasplamsati te koliko postati iracionalna, teško je predvidjeti, ali već sada je jasno da banka čiji je zaštitni znak postao marketinški superjunak Hrvatko ima šansu da postane političko pitanje.
Teške ambicije
Bilo bi šteta da se s govornica zakotura previše teških ambicija, pa da se ugrozi razvoj banke koja trenutačno ima tržišni udjel oko pet posto i viziju “najveće bankarske grupe u hrvatskom vlasništvu”. Osim toga, posljednjih godina HPB pokazuje odlične poslovne rezultate (123 milijuna kuna dobiti 2015., 2016. godine 188 milijuna kuna), a iako je ove godine okrznut krizom Agrokora, pa je polugodišnji gubitak bio 64,5 milijuna kuna, u listopadu je objavljeno da su ti gubici anulirani dobrim rezultatima u trećem kvartalu.
Ukratko, od nekad problematičnog bankomata za domaće projekte, HPB postaje ozbiljna financijska ustanova, a oni koji žele ulagati u njezino širenje očigledno bi htjeli imati utjecaj na poslovne odluke. Nerazumno bi bilo od njih očekivati da i dalje podržavaju princip “ideje naše, pare vaše”, a bez dodatnog kapitala je jasno da širenja nema. S ekonomskog gledišta nejasno je, zapravo, gdje je tu problem.