Jerko Andrijić posljednje tri godine vodi brodogradilište Radež u Blatu na Korčuli. Na toj funkciji naslijedio je dugogodišnjeg direktora, odnosno svog strica koji nosi isto ime i prezime i koji je otišao u mirovinu. Sadašnji direktor, diplomirani inženjer strojarstva Jerko Andrijić, zaposlen je u Radežu 30 godina. Najprije kao inženjer, potom kao samostalni projektant, a od 1995. godine do 2014. godine, kad je postao direktor, bio je tehnički direktor brodogradilišta Radež.
Radež je osnovan 1954. godine, a osnovni mu je cilj bio zadržati stanovnike Korčule, pogotovo Blata na otoku. Prema Andrijićevim riječima, cilj je dandanas isti. U Radežu su u početku proizvodili pribor za jelo dok se nisu okrenuli brodogradnji, odnosno u samim počecima izradi koloturnika i škopaca. Od sredine 60-ih počeli su izrađivati brodske poklopce, a u novije vrijeme proizvode većinom RO-RO opremu, opremu za kruzere, dizalice i razna manja plovila. Tijekom 2011. godine sagrađen je prvi brod za brodare iz Krila Jesenice.
Ima li poslovne logike za brodogradilište na otoku?
- Dovozimo tisuće tona čelika u naše brodogradilište i potom proizvod šaljemo kupcima širom svijeta. Znam da to nema nekakve logike, ali uvijek se tražio način da se zaposle ljudi. Odlučeno je da to bude brodogradilište, a mogla je isto tako biti i tvornica obuće. Političkom odlukom te 1954. godine odlučeno je da će to biti obrada metala. U početku se radio pribor za jelo, a ubrzo brodska oprema. Radile su se užnice, škopci i ostali kovani materijali. Kasnije se to počelo polako razvijati i širiti.
U kojem smjeru?
- Krajem šezdesetih godina počeli smo izrađivati brodsku opremu i danas smo vodeći ili među vodećim hrvatskim proizvođačima brodske opreme. Bili smo čak 1995. godine proglašeni najboljim europskim dobavljačem brodskih poklopaca za finsku tvrtku MacGregor. Zanimljivo je da se naš odnos s McGregorom, koji je počeo krajem šezdesetih, nastavio tijekom rata. Oni su nam isporučivali materijal, a mi njima poklopce. I to sve na povjerenje, bez ikakvih bankovnih ili drugih jamstava. Drugom polovicom 90-ih počela su se otvarati dalekoistočna brodogradilišta, gdje su se počeli raditi bulk carrieri, kontejnerski brodovi, tankeri… Zbog te činjenice nismo mogli konkurirati proizvodnjom brodskih poklopaca pa smo se počeli okretati proizvodnji druge opreme koja je zahtjevnija i iz tog se razloga njezina proizvodnja dulje zadržala u Europi. I danas proizvodimo RO-RO opremu i opremu za kruzere preko tvrtki MCG-or i TTS za njemačka brodogradilišta.
Jeste li imali problema u poslovanju zbog mijenjanja asortimana?
- Unatoč tome što smo prošli razne faze u poslovanju, među rijetkim smo tvrtkama u Hrvatskoj u kojoj nije ni dana kasnila plaća. A ja radim u Radežu od 1979. godine. Naši radnici dobivaju plaću 1. i 15. dan u mjesecu. Prvoga dobiju akontaciju, a petnaestog punu plaću. To možemo zahvaliti našem urednom radu i poslovanju s tvrtkama iz inozemstva. Te tvrtke su uredne platiše. Mi smo, s druge strane, korektni što se tiče rokova i kvalitete.
A kako je s domaćim brodogradilištima?
- Želimo da hrvatska brodogradnja bude još jača, ali što se tiče rokova plaćanja, uvijek se nešto malo zateže. Uza sve to, smatram da i mi moramo podnijeti dio tereta restrukturiranja domaćih brodogradilišta, tako da to razumijem. Međutim, kad bismo bili sasvim okrenuti domaćim brodogradilištima, imali bismo problema s likvidnošću.
Kada ste počeli proizvoditi Ro-Ro opremu?
- Ro-Ro opremu za domaća brodogradilišta još u bivšoj državi radimo od sredine 70-ih godina, a što se tiče izvoza, Ro-Ro-u smo se okrenuli kad su poklopci otišli na Daleki istok.
Otprilike 2000. godine vidjeli smo da nam je proizvodnja poklopaca nedovoljna pa smo se okrenuli i proizvodnji Ro-Ro opreme. To je oprema za trajekte i brodove koji prevoze automobile. Takvi brodovi imaju puno vrata, rampi, palubica. Sličan je to asortiman proizvodnji brodskih poklopaca. To smo radili neko vrijeme punom parom, ali je gradnja takvih brodova dijelom otišla na Daleki istok. Ostali su kruzeri koji se grade u europskim brodogradilištima.
Krajem devedesetih počeli smo surađivati s tvrtkom TTS (Total Transport System) kako se danas zove, a inače je dio te tvrtke s kojom surađujemo sličan tvrtki MacGregor, i za nju danas radimo kompletnu opremu za kruzere. Radimo vrata, tender platforme, liftove... Ti proizvodi se isporučuju u njemačka i finska brodogradilišta. S ogrankom TTS-a iz Norveške do prije 4-5 godina radili smo 20-ak dizalica za of-shore program, ali padom cijene nafte taj dio biznisa sasvim je zamro.
Kakva je situacija na Mediteranu?
- Zbog Dalekog istoka i sjevernoeuropskih brodogradilišta, Mediteran je postao slijepo crijevo. Ima nekoliko izuzetaka što se tiče brodogradilišta, ali to nije ni približno kao nekad.
Radite li ribarski program?
- Da, radimo uspješno s Cromarisom. Prije pet, šest godina počeli smo raditi za Cromaris preko norveške tvrtke Aqua, specijalizirane za proizvodnju opreme za ribogojilišta. Sagradili smo tri barže, a preko Aque smo izradili i jednu baržu za Tunis. Poslije smo uvidjeli da možemo neke stvari raditi sami, tako da smo skupa s Cromarisom sami projektirali baržu. Zapravo, za prvu baržu Cromaris nam je dao projekt sa sustavom hranjenja ribe, a potom smo počeli projektirati sami. Izradili smo baržu modela 450. Riječ je o barži koja unutar sebe ima silose za riblju hranu i sustav za hranjenje, a duga je oko 35 metara. Kasnije smo napravili svoj projekt i isporučili im dvije manje barže. S Cromarisom smo razvili jako dobar odnos i za njih napravili još četiri radna čelična katamarana. Poslije toga, zahvaljujući dobroj referenci s Cromarisom, dobili smo gradnju radnog broda za Jadran tunu. Natjecali smo se s Dalmontom iz Kraljevice i Tehnomontom te pobijedili na natječaju. Brod je vrijedan 1,2 milijuna eura, dug je 30-ak metara, a oprema koja će biti ugrađena na njega, gotovo je u potpunosti naša. Znači, radimo sve, od projekta do isporuke. Kupit ćemo motore, navigacijsku opremu, a sve ostalo ćemo napraviti mi u Radežu. Možda će nešto interijera biti izvan našeg brodogradilišta.
Kako je došlo do suradnje s turističkim brodarima iz Krila Jesenice?
- Sasvim slučajno jedan nam je naš otočanin, vlasnik putničke agencije iz Vele Luke koji je radio s turističkim brodarima, predložio da napravimo kruzer za obitelj Denisa Vukovića. Oni su kod nas napravili prvi brod. Bili su jako zadovoljni brodom, a potom su brodove naručili njegovi rođaci, pa je brod naručio njegov brat, potom Ercegovići, Mandići… Mi smo za Kriljane napravili 16 mini kruzera dosad. Do kraja godine trebamo ih napraviti četiri, a za iduću godinu već smo za njih ugovorili gradnju četiri mini kruzera. Najavljeno je da će ih biti još. Uglavnom, Kriljani nam zauzimaju polovicu ukupnih godišnjih radnih kapaciteta.
Koja je vrijednost tih brodova?
- Riječ je o brodovima u vrijednosti između 1,5 i dva milijuna eura. Na nas otpada oko 400 do 900 tisuća eura po brodu. Radimo kompletnu strukturu broda, završno bojenje, centriramo osovinski vod i postavimo motor. Potom ga spustimo u more, a onda se brod tegli na opremanje.
S brodovima za Kriljane imate ambiciozne planove...
- Tako je. U našem izdvojenom pogonu u uvali Bristva, bez kojega inače ne bismo mogli funkcionirati, namjeravamo investirati oko tri milijuna eura, kako bismo mogli graditi veće brodove za naše brodare. Taj naš izdvojeni pogon spojen je s cestom kojom se mogu prevoziti komadi širine 14 metara i teške do 70 tona.
U pogonu u uvali Bristva okrupnjujemo proizvod pa tako i brodove koje radimo u 4-5 sekcija. Ondje imamo dizalicu nosivosti 150 tona s kojom brodove spuštamo u more ili proizvode krcamo na transportne brodove ili maonu. Ako je brod teži od nosivosti naše dizalice, angažiramo dodatno mobilnu dizalicu pa ga porinemo zajedno s našom dizalicom.
Ovakvim načinom porinuća brodova limitirani smo težinom i dužinom izrađenih brodova. Pošto predviđamo da će se u dogledno vrijeme početi raditi “manji” kruzeri koji će prijeći i dužinom i težinom naše mogućnosti, razmišljamo i planiramo neke preinake u pogonu Bristva.
Znači, spremate investiciju. Što želite napraviti?
- U Bristvi imamo radnu površinu od 12.000 metara četvornih koju pokriva portalna dizalica od 150 tona. Na toj površini planiramo izdubiti dok dimenzija 17 puta 75 metara, dubine šest metara, u kojem bismo onda gradili brodove većih težina i gabarita od današnjih. Isto tako, taj bismo dok koristili za godišnje remonte manjih brodova, kojih je u našoj okolini već popriličan broj. Investicija bi trebala iznositi oko tri milijuna eura. Polako pronalazimo način kako bismo ovu investiciju realizirali, odnosno, razmatramo na koji način možemo prikupiti sredstva.
Kakvih problema imate s prikupljanjem sredstava?
- Kvalificirani smo kao velika tvrtka jer imamo 330 zaposlenih. Sredstva iz fondova EU, za koja se možemo natjecati, mjere se u desecima ili stotinama milijuna eura, tako da ih mi nismo u stanju tražiti jer i manji postotak vlastitog učešća za nas je prevelik iznos. Nama su potpore za male i srednje tvrtke zanimljivije, ali je naša nevolja to što imamo toliko zaposlenih da se na natječaje za mala i srednja poduzeća ne možemo javljati.
Tko puni drugu polovicu vaših godišnjih kapaciteta?
- Domaća brodogradilišta zauzimaju oko jednu šestinu kapaciteta. Za njih radimo Ro-Ro opremu, palubice, brodske sizeve... Ostatak otpada na MacGregor, TTS, Cromaris te u novije vrijeme ponovno finski Konecranes za koji gradimo velike lučke dizalice.
Kako ide suradnja s Konecranesom?
- Proizvodili smo za njih velike lučke dizalice, a suradnja je bila zastala. Međutim, u posljednje vrijeme ponovno je počela suradnja s tom tvrtkom. Do danas smo radili 300-tonsku dizalicu za Baku, nekoliko RMG dizalica za izraelsku luku Haifa, više komada RTG dizalica, i među njima i seriju od sedam za luku Kopar te još nekoliko RMG dizalica za istu luku.
Ove godine ugovorili smo dvije velike RMG dizalice za Ameriku, a u skorim razgovorima očekujemo još neke nove ugovore. Sve u svemu, suradnja je u uzlaznoj putanji.
Kakva vam je prošla godina i kakva je vlasnička struktura?
- Radež je u vlasništvu bivših i sadašnjih radnika, znači malih dioničara. Prošle godine imali smo popunjene proizvodne kapacitete i mali pozitivan rezultat. Od te dobiti isplatili smo oko 700.000 kuna dividende dioničarima u iznosu od 10 kuna po dionici. Nije to puno jer nitko nema više od jedan posto udjela. Sada je oko 70 posto vlasnika dionica u rukama umirovljenika, a kada smo ih otkupili, bilo je 20 posto, a radnici su imali 80 posto. Rijetkost je da netko prodaje dionice.
Zašto je to tako? Zašto umirovljenici ne prodaju dionice?
- Zato što mi poslujemo na drugačiji način. Svi mi pokušavamo zadržati Radež. Dionice prodaje samo onaj tko je u nevolji. Naša svrha poslovanja nije bogaćenje, nego opstojnost tvrtke i mjesta. Zato se i trudimo podijeliti što je moguće veće plaće, a prosjek nam je oko 5000 kuna neto. Najveći problem su nam mladi ljudi kojima je to malo i sve se više odlučuju za druge poslove.
A kakva je situacija s inženjerskim kadrom?
- Solidna. U ovom trenutku stipendiramo 13 studenata strojarstva, brodogradnje, elektrotehnike. Naravno da se svi oni ne vrate na otok, ali uspijemo nadoknaditi odlazak inženjera u mirovinu. Iduće godine troje inženjera ide u mirovinu, ali će doći nekoliko mladih koji će diplomirati.
Za razliku od kopna, ovdje je puno manja fluktuacija radne snage. To je u neku roku dobro, ali i loše. Dobro je što ih lakše zadržite, jer se teško odlučuju na odlazak, a alternative na otoku baš i nema puno. Loše je jer u trenutku kad i nema puno posla i kad bi trebalo smanjiti broj zaposlenih, otpuštanjem bi se potaknuo odlazak s otoka, a onda kada odu i kad bi nam opet trebali, teško bi se vratili. U našem brodogradilištu godinama je zaposleno oko 330 radnika. Koliko ih ode u mirovinu, toliko ih otprilike dođe. Kod nas nema otpuštanja. Priljev radne snage na otok je ograničen. Inače, na otoku je otežano i skuplje poslovanje nego na kopnu. Unatoč tome što imamo povlaštenu brodsku kartu.
Pa kako ste onda prebrodili krizu?
- Nismo otpuštali, nego smo stali pred radnike i objasnili situaciju. Nitko se nije protivio što je svima smanjena plaća. Sada smo nekako to izravnali, ali su ljudi shvatili da se to mora napraviti. A bilo je smanjenje i do 20 posto. Tako smo odlučili, a ljudi su to prihvatili bez pogovora. Bili su strpljivi.
Koji vam je još veliki problem?
- Kao i svim pretežitim izvoznicima, problem nam je prejaka kuna. Tu godišnje izgubimo puno novca, a samo u ljetnim mjesecima izgubimo oko 300.000 kuna. Kuna koja je ionako precijenjena, u tih četiri, pet mjeseci enormno je precijenjena . A tada mi uprihodimo 30 do 40 milijuna kuna. Razumijem ja da država ubire tako više deviza, ali nas izvoznike to ozbiljno ugrožava. Da je tečaj išao svake godine gore za dva posto, nitko to ne bi primijetio, a nama bi bilo lakše. Kad smo mi počeli raditi sa švedskim TTS-om, kuna i kruna su bile otprilike iste. Za sedam kuna ili kruna mogao si kupiti jedan euro. Danas se za jedan euro dobije devet švedska kruna, a mi smo ostali na istome. Istina je, imamo puno izvoznika, ali država mora znati da ti izvoznici donesu puno novca u Hrvatsku.
Je li Radež najznačajnija tvrtka u općini Blato?
- Da, ali osim nas imamo uspješnu tvrtku Blato 1920 koja se bavi poljoprivredom i ugostiteljstvom, Konstruktor-Hotina i još nekoliko uspješnih građevinskih tvrtki, imamo nešto turizma, malih OPG-ova i niz javnih i općinskih i uslužnih tvrtki. Općina Blato je samoodrživa i mjesto je sređeno.