POREZNA INTERVENCIJA

NAJAVA EK O OPOREZIVANJU DIGITALNIH GIGANTA Kratkoročna mjera koja bi trebala zatvoriti najveću rupu u zakonima

Dado Ruvic/File Photo / REUTERS

Američki giganti digitalne ekonomije već dugo izazivaju europski establišment sa svojim poreznim eskapadama, a počelo je s tehnikom “double Irish with a Dutch sandwich” (korištenje irskih i nizozemskih podružnica kako bi se dobit transferirala u porezne oaze). Iako je taj sendvič u međuvremenu morao biti uklonjen s europskog menija, kompanije poput Facebooka, Googlea i Amazona i dalje – što zbog virtualne prirode svog poslovnog modela, što zbog različitih europskih “rupa” – prosječno plaćaju daleko manje poreza nego “staromodne” kompanije.

Kako uopće efikasno i pravedno oporezivati društvene mreže, kolaborativne platforme ili online pružatelje sadržaja, pitanje je svih pitanja. I kako definirati što su to digitalne kompanije? World Investment Report 2017 UNCTAD-a definirao ih je ovako: karakterizira ih priroda njihovih operacija koje su snažno vezane uz internet. U tom se izvještaju razlikuje pružatelje internetskih platformi, e-trgovine, digitalnih rješenja i digitalnih sadržaja. Očito je svakako da kompanije u tom području lako realiziraju svoje poslovne aktivnosti daljinski te su stoga vrlo aktivne u prekograničnoj trgovini. Često pak jedan tip proizvoda pružaju besplatno, a naplaćuju druge, čime se, tumače u Europskoj komisiji, gubi veza između generiranih prihoda i osiguranih usluga…

Tisuću je tu novosti koje nisu zahvaćene zastarjelim zakonodavstvima, a jedan od osnovnih problema (ili bi možda bolje bilo reći – zasad neukroćenih blagodati brzorastuće nove ekonomije) jest model stvaranja vrijednosti koji se događa kao kombinacija algoritama, korisničkih podataka, prodajnih funkcija i znanja. Teško ga je dosljedno zahvaćati porezom jer ga je teško i vrednovati, a digitalne kompanije maksimalno iskorištavaju trenutnu situaciju. Čak i kada je digitalna kompanija u nekoj zemlji fizički prisutna, porez može izbjeći tako što prebaci mobilnu, neopip­ljivu imovinu (intelektualno vlasništvo) u područja s niskim porezom, a utemeljenost iznosa koji prikaže u tim transakcijama je objektivno teško utvrditi.

Dok se pravi odgovori za tu ekonomiju još traže, a podaci o velikom rastu i niskim porezima koje plaćaju digitalne kompanije izazivaju vrtoglavicu, Europska komisija upravo je predložila svoje ad hoc porezne mjere za njih (naravno, nije rečeno da se to odnosi samo na američke kompanije, ali dobrim dijelom se to odnosi upravo na njih). Te bi mjere vrijedile sve dok se na globalnoj sceni, preko OECD-a i G20, ne postigne kompromis oko zajedničkog pristupa. U lipnju bi, kakav je sada plan, o tome mogli odlučivati europski šefovi država i vlada, a do tada će se iza zatvorenih vrata voditi velika bitka između onih koji su za i onih koji su protiv takve intervencije. Na ishod bi pak, smatra se, moglo utjecati i to kako će se razvijati potencijalni trgovinski rat na relaciji SAD – EU oko carina na čelik i aluminij, odnosno to koliko će se Unija i njezine članice osjećati ugroženo te možda stoga neće pritiskati s izazivačkim porezom.

U prosjeku, stoji u materijalima koje je pripremila Europska komisija, digitalizirani biznisi imaju efektivni porez od samo 9,5 posto dok tradicionalni biznisi plaćaju 23,2 posto. S druge strane, digitalne kompanije rastu daleko brže od ostatka, a tako će čini se i nastaviti; kako navodi Komisija, u 2006. godini je među 20 najvećih kompanija po tržišnoj kapitalizaciji bila samo jedna digitalna, a prošle ih je godine već bilo devet. Prosječni godišnji rast prihoda im je 14 posto, IT tvrtke i telekomi rastu tri posto, a ostale multinacionalne kompanije 0,2 posto.

Prilično otvoreno govoreći, problem je to za budućnost državnih proračuna u zemljama Europske unije, pogotovo onima koje ne služe kao niskoporezna fizička utočišta digitalnih divova. Onima poput Irske, koji su ih privukli, nikako pak ne odgovara Komisijin nasrtaj te ga smatraju za svoje gospodarstvo jednako opasnim kao i Brexit. Irci imaju saveznike u Nizozemcima te još nekim sjevernim zem­ljama EU, dok novu poreznu politiku prema digitalnim kompanijama guraju u prvom redu Francuska te Njemačka.

Ukratko, Europska komisija kao privremenu ali hitnu mjeru predlaže uvođenje tri posto poreza na prihod koji se realizira od tri glavna tipa usluga – online oglašavanja, prodaje prikupljenih podataka korisnika i digitalnih platformi koje omogućavaju interakcije među korisnicima (primjerice, Uber i Airbnb). Sve tri vrste usluga karakterizira da se glavna vrijednost stvara zahvaljujući sudjelovanju korisnika (oni postaju “prosumers”, nisu više klasični “consumers” ili potrošači, nego proizvođači potrošači).

Kako pak ne bi kao kolateralne žrtve pali manji rastući biznisi ili startupi u digitalnoj ekonomiji, takvom bi porezu podlijegale kompanije koje ostvaruju globalno ukupni prihod od najmanje 750 milijuna eura i prihod iznad 50 milijuna eura od digitalnih aktivnosti u Europskoj uniji. Izračunali su da bi tako došli do oko pet milijardi eura prihoda godišnje za države članice, uz porez od tri posto.

“To je kratkoročna mjera koja bi trebala zatvoriti najveću rupu u zakonima koju je Komisija identificirala u sadašnjem sustavu. Slično rješenje već su implementirale neke zemlje, poput Italije”, komentira dr. sc. Nevia Čičin Šain s katedre za financijsko pravo i financijsku znanost Pravnog fakulteta u Zagrebu. “U odnosu na treće zemlje radi se o unilateralnoj mjeri, ne traži se pristanak drugih zemalja izvan EU, poput SAD-a. Cilj je oporezivati ona društva čiji se poslovni model u znatnoj mjeri oslanja na informacije koje prikupljaju od svojih korisnika, bilo voljno ili bez saznanja korisnika”, kaže Nevia Čičin Šain. Napominje, štoviše, kako kritičari smatraju da bi se ovaj digitalni porez “mogao interpretirati kao agresivan i neprijateljski prema trgovinskom partneru te rezultirati odmazdom u obliku trgovinskih restrikcija”.

Bruxelles je, osim privremenog poreza, odlučio dati i doprinos globalnoj raspravi o načinu oporezivanja digitalnih kompanija: trebalo bi reformirati pravila o korporativnom porezu tako da se dobit registrira i oporezuje tamo gdje biznisi imaju značajnu interakciju s korisnicima preko digitalnih kanala, a ne samo tamo gdje imaju sjedište. Tako bi zemlje mogle naplaćivati porez na dobit koji se generira na njihovu teritoriju iako kompanije nisu fizički prisutne u tim zemljama.

Morat ćemo naučiti, čini se, neke nove termine. Primjerice, “oporeziva digitalna prisutnost” ili “virtualna stalna poslovna jedinica”. Kompanija bi se svrstala u tu kategoriju ako ispunjava jedan od tri uvjeta: premašuje sedam milijuna eura godišnjeg prihoda u zemlji članici EU, ili ima više od 100 tisuća korisnika u članici, ili pak ima više od tri tisuće poslovnih ugovora za digitalne usluge s poslovnim korisnicima.

Izdvajamo

Iz drugih medija