Span je neobična tvrtka. Uspješna je, ali to nije ono što je čini neobičnom. Span je tvrtka sretnih ljudi. Čak i blic-anketa među zaposlenicima pokazuje da su zadovoljni na poslu, a to jest neobično u Hrvatskoj. Lova tu ne igra ključnu ulogu, imaju takvu poslovnu kulturu. Nekako brinu jedni o drugima. Možda zbog toga što su postali veliki od male tvrtke sa samo nekoliko zaposlenih i postupno rasli upoznajući se jedni s drugima. Kako god, neobična su tvrtka. Djeluju opušteno.
- Moraš biti dobar prema ljudima. Možda ne odmah, ali sigurno se to vrati – kaže Nikola Dujmović, jedan od osnivača Spana, IT tvrtke koja godinama služi kao primjer uspješnog poslovanja. Smatra se da je Span jedan od vodećih IT izvoznika, ostvaruje više od 60 posto svog poslovanja izvan granica Hrvatske. Uzme li se u obzir da je IT industrija ona koja se konstantno i najbrže mijenja, možda treba pomisliti da je čovjek tvrdoglav i uporan, 25 godina vodi tvrtku konstantno izazivajući sudbinu poslovnim odlukama koje je mogu odvesti u propast ili joj pak osigurati sretnu budućnost. Bili su nekoliko puta na krivim stazama, povezivali se s tvrtkama s kojima im nije bilo dobro, ali su se uspijevali izvući.
Sretna budućnost? To je vjerojatno jedina stvar na koju Nikola ne računa. Nedavno se, potaknuto prodajom tvrtke IN2, u IT i biznis okruženju govorilo da se i Span prodaje, no Nikola jasno kaže – ne komuniciramo poslovne planove. Uvijek netko s nekim razgovara tako da se nećemo ni na to osvrtati – i to je jedini komentar izašao iz Spana o mogućoj prodaji. Nikolu Dujmovića sad, kao i na početku, interesira kako se postaviti prema promjenama i IT trendovima.
– Mi smo obična kompjutoraška komercijalna firma. Naš plan je prodati što više, zaraditi što više, imati sretne klijente i sretne zaposlenike. Živimo za svojih 400, za dvije godine se nadamo, 500 zaposlenika, i to je sve. No, želimo biti i aktivni sudionici društva u kojem živimo jer iz tog društva crpimo ljude za rad. Grijeh je vidjeti da ne idemo u dobrom smjeru kada je i budalama jasno da ne prosperiramo – kaže Dujmović. U njegovoj sposobnosti uočavanja promjena i trendova možda treba tražiti razloge kako uspijeva stvarati tvrtku koja se ne boji vlastitog rasta, izazova i rizika. Kaže da donosi stotine pogrešnih odluka, ali da je bitno da na kraju prevladaju dobre.
– Bitno je ne ponoviti grešku, to je onda glupo – reći će. Kritičan je prema svijetu u kojem živi, kritičan je prema Hrvatskoj. To mu je odraz poštenog i fer odnosa. Bio je u ratu, ali o tome ne govori. Možda je puno više dao razvijajući dobru tvrtku koja je rasla u ovoj zemlji. Kao krucijalno za biznis ističe značenje promjena i praćenja razvoja. – Sjećate se onih velikih i moćnih aviokompanija otprije dvadesetak godina? Sve su djelovale jako sigurno u svoju budućnost, a danas ih većine nema. Nisu se prilagodile – kaže o dugoročnom planiranju. – Tko god rekao da je oduvijek znao što će raditi, mulja. Da smo konzervativno rasli, danas bi nas bilo trideset, možda četrdeset u cijeloj kompaniji. Ima nas blizu 400, grupa je lani imala prihod od blizu 320 milijuna kuna, a godinu prije oko 300.
Rade na svim kontinentima, imaju pet ureda izvan Hrvatske, jedan je u Chicagu, drugi u Londonu, većina biznisa im je usmjerena izvan Hrvatske…
– Ma, nije problem zaposliti 300 ili 400 ljudi. Problem je svaki mjesec im osigurati plaću i biti fer prema njima – govori Nikola i prisjeća se kako je u vrijeme kada je osnivan Span bilo dovoljno investirati 100 njemačkih maraka i postati direktor.
Dujmović ostavlja dojam kao da je oduvijek znao što želi i kako će to postići. Još na faksu, studirao je FER, otvorio je prvu tvrtku, Perpetuum, gdje je bio jedan od osnivača uz Ivu Špigla, Stjepka Vargu i Bornu Barca. Tri godine kasnije je sa Sanjom Bogunović osnovao Span, tvrtku koja je prodavala softvere, licence. Dok se Nikola zabavljao planovima i vizionarstvom, Sanja je ostvarivala planove prodaje, ona je zadužena za realizaciju onog dijela posla koji direktno donosi plaće zaposlenicima. U doba kada nikome u Hrvatskoj nije značilo ništa imati legalan softver, oni su odlučili prodavati baš to! Danas ih je šestero suvlasnika, svi su to postali kroz poslovanje tvrtke. S vremenom su ponudili i uslugu održavanja, zaposlili programere i IT-jevce raznih vrsta i polako se etablirali na tržištu. Nikola je cijelo to vrijeme imao indeks i nakon 16 godina završio faks jer su ga s faksa natjerali da završi s tom pričom. A uz to je odslušao MBA. On se bavi biznisom, proučava ga, uči i sam ga kreira. Svoj uspjeh djelomično pripisuje pravilu da zapošljava pametnije od sebe.
- Ogroman dio tereta u tvrtki nose ljudi koji su odgovorniji i sposobniji od mene. Nemoguće je, čak i ekonomske teorije to dokazuju, voditi firmu s više od dvadeset zaposlenih i ne dijeliti odgovornost. U konačnici, ako slomiš nogu, netko mora osigurati da ljudi dobiju plaću – opisuje jedan segment uspjeha Spana, tvrtke koja napravi dvije stotine projekata godišnje, što znači gotovo projekt dnevno. Kaže da im je sada kad su pristojno velika tvrtka dobro i da je najveće prokletstvo biti srednje velika tvrtka. U puno stvari imaju globalno konkurentno znanje i na to su jako ponosni. Prošle godine je na skupu u Barceloni upoznao Kanađanku koja mu je s oduševljenjem pričala o ekipi inženjera Hrvata koja je tamo radila neki posao. Ispostavilo se da je to bila ekipa iz Spana.
– Važno je imati vrhunske ljude, onda možeš raditi vrhunski posao – govori. Vjeruje da ih dobro plaća, iako je svjestan da plaće nikada dosta.
Kaže da se danas nalazimo u situaciji za koju prije deset godina nije ni slutio da će biti tako loša. - Država više-manje, ali društvo ne prihvaća napredne stvari, a cijelo vrijeme smo se mi iz IT-zajednice nadali da će biti prihvaćene i normalne. Ne napredujemo, idemo unatrag – smatra. – Nije problem u tome što se kao i svi informatičari osjeća kao da je s drugog planeta – kaže pa doda kako je neki dan ostao fasciniran informacijom da šume, stabla međusobno komuniciraju korijenjem. – E, tako se kompjutoraši osjećaju. Spoji informatičara iz Afrike i nekoga iz susjedne ulice i oni će naći zajednički jezik. Kod nas vrijede univerzalna pravila i sustav vrijednosti. Nas ne interesiraju rod, nacija, religija, ništa od toga. Mi imamo zajedničke teme, a kada kroz te naočale gledaš svijet, i gledaš ga tako od svoje srednje škole, onda očekuješ da i svijet oko tebe počne funkcionirati na taj način. Kada se nakon 30 godina takvog života jednog jutra probudiš u Zagrebu i skužiš da se to nije dogodilo, onda se zabrineš – kaže i dodaje kako je njegova ideja, a vjeruje da je to ideja svih informatičkih tvrtki i informatičara u Hrvatskoj i cijelom svijetu, učiniti svijet boljim, lagodnijim, naprednijim mjestom za život. – Svijet se dijeli u dvije brzine, na one koji su u bržoj, koji su digitalni, i one druge koji se tome opiru. Čudno je da Hrvatska koja je bila u značajno gornjoj polovici svijeta po stupnju obrazovanja i društvenim standardima sada nalazi svoje mjesto u donjoj polovici.
– Nije problem u vjeronauku – igra se lažnom hrvatskom dilemom – nikoga ne plaši koliko će biti svećenika, biskupa i časnih sestara u društvu, ali to nema nikakve veze s time hoće li biti produktivni članovi digitalnog društva. Djeci moramo omogućiti da za deset godina, kada odu u svijet ili kada svijet dođe ovamo, ne budu zaostali i nepismeni. Moraju znati kupiti tramvajsku kartu. Nedavno sam čitao kolumnu autora kojega cijenim koji je opisivao kako je na aerodrom došao bez čekirane karte. Hej, ljudi, nema djeteta od deset godina koje se ne čekira dok se Uberom vozi na aerodrom – opisuje Dujmović razlike do kojih vodi informatičko obrazovanje i nabraja kako iz toga nastaje lokalni problem, pa državni koji preraste u međudržavni jer aerodrom vode Francuzi, i sve to završi poluskandalom jer nema dovoljno zemaljskih stjuardesa koje bi morale pomoći. Najgore mu je što i najnaprednije novine o takvim “problemima” pišu s razumijevanjem i simpatijom. Nitko tko se digitalno ne transformira ne može biti uspješan. Oni koji to ne prihvate, nestaju. Nije u pitanju samo neka kompanija, nestat će države i društva. – Od onog trenutka kada smo ušli u Europsku uniju, vlade su na tržištu – kaže Dujmović. Jednom je prilikom s time suočio i jednog od naših premijera, Milanovića. Milanović je jedini koji je do sada uspio posvetiti koliku-toliku pozornost svijetu informatičara, iako je i on razočarao IT-jevce. – S osobnom iskaznicom možeš otići u bilo koju od 27 drugih država, osnovati firmu i početi plaćati porez. Postoje države kao što je Irska koje odmah nude povlastice, države u kojima ih moraš tražiti, ali nigdje nema države u kojoj se poduzetništvo tako loše tretira kao kod nas – kaže s gorčinom. Provociram ga možebitnim lošim tretiranjem u eventualnim poslovima s državom, a on kaže – mi radimo posao, a ne radimo po vezama. Uostalom, uvijek smo bili tvrdoglavi, neki veliki su nas tjerali da se prodamo za jednu kunu, ili će nas uništiti, nismo pristali.
Kako je poduzetnicima u Hrvatskoj, opisuje kroz strategiju oporezivanja. – Mi imamo najjednostavniju strategiju oporezivanja koja kaže: uzmi sve što možeš i onda još malo više. To nigdje ne funkcionira – kaže.
Pitam ga zašto Span nije otišao nekamo drugo, zašto nisu preselili tvrtku i zarađivali više, radili jednostavnije.
- Kažemo za sebe da izvozimo hrvatsku pamet i radišnost, što su dosta rijetki resursi. Sivi egzodus se događa kada imaš firmu od 10 do 15 ljudi. Onda sjednete svi u avion i odete nekamo drugo. S 350 zaposlenih je to malo teže. Platili smo studiju koja je proučavala elemente preseljenja tvrtke. Svi indikatori, uključujući i porezne, kažu da bi nam to bilo bolje. No, ma koliko banalno zvučalo, imali smo previše posla da bismo se time bavili. Ali, ne isključujem mogućnost da, ako se ništa ne promijeni za pet godina, to i učinimo – kaže. Kada želi opisati sivi egzodus, Dujmović to čini na primjeru djece, posljednjih milenijaca. – Mladima je jako važno što i kako će raditi i mnogi od njih biraju da idu direktno na tržište kroz neki od individualnih oblika, kao freelanceri. Čitao sam hrpe rasprava po forumima i FB-u gdje štite svoj način razmišljanja. Tu se vidi i da timski rad vide sasvim drugačije od nas, ne prihvaćaju starinske modele. Izrazito su produktivni! Radikalno bolje razmišljaju od nas. Problem je što ovi koji vode politike zapošljavanja razmišljaju na način da vide stacionarni model, a on ne postoji.
Kao šefu kompanije koja smije računati na napredak teško mu je naći nove ljude, zato ga, kao i druge u branši, pogađa taj “sivi egzodus” u kojem mladi stručnjaci prolaze i nestaju. – Godinama fakulteti ne nude mladih ljudi tržištu rada koliko je potrebno našoj industriji. Nema ljudi, jezero je presušilo. Frka je! Neće biti pametnih ljudi da održe fizičko i intelektualno zdravlje ove nacije. Nije problem u novcu, nego u konkurenciji. Tu se vidi na što mislim kada kažem da su vlade na tržištu – govori Dujmović o problemima koji, realno, nisu samo pitanje IT-industrije.
Bio je u kontaktu s premijerom kada je zemlju vodio Zoran Milanović i kada je Američka gospodarska komora organizirala posjet hrvatskoj delegaciji u SAD u kojoj je bio premijer i predstavnici IT industrije, pa tako i Dujmović, na čelu strukovne organizacije IT izvoznika i Ante Mandić, ondašnji predstavnik IT grupacije u Gospodarskoj komori.
– Iluzorno je reći da u svim razgovorima nisu zapisali ni jednu riječ jer nisu ni imali namjeru išta zapisati – sjeća se. Milanović je tada tražio od svojih ljudi da izvuku nekoliko stvari koje bi se mogle napraviti, no ništa nije učinjeno. – Tražili smo da nam pri izdavanju elektronske osobne iskaznice omoguće pristup autentikacijskim servisima kako bi se gradili neki digitalni servisi za hrvatske građane. Ništa se nije dogodilo, a to nam je važno i trebalo bi biti važno. Digitalnim identitetom upravlja država koja nikome ne dopušta pristup jer kada bi se s osobnom iskaznicom moglo ostvariti ono što imaju druge države, to bi donijelo nevjerojatne uštede. Direktna identifikacija bi omogućila pristup direktnoj demokraciji, elektroničkim referendumima, raznim stvarima jer smo mala država, možemo napraviti čuda i biti drugima uzor. Umjesto toga, gledamo za drugima. A istodobno uspijevamo napraviti masu stvari, brodove, softvere, svašta. Suludo – kaže Dujmović. I ode na sljedeći sastanak. Osvojiti neko novo tržište hrvatskom pameću.