Pelješki vinar Mato Violić Matuško prvi je hrvatski vinar koji je uspio izvesti značajnu količinu skupih vina u Kinu i za taj izvoz dobio avansnu uplatu. Radi se o izvozu 8000 boca vina Royal Dingača, čija je nabavna cijena u vinariji Matuško 33 eura po boci.
Za Matuško Royal Dingač interes je pokazao prije više od godinu dana Chen Feng, glavni menadžer kineske korporacije HNA Tourism Group, koja je vlasnik Radisson Blu Resort & Spa Sun Gardens.
Visoki rang
“Oni su u jednom dubrovačkom restoranu pili moja vina i svidjela su im se. Koliko mi javljaju vlasnici restorana u Dubrovniku, isključivo naručuje Royal Dingač. Na kraju me taj menadžer HNA Tourism Group htio upoznati, što se i dogodilo. Prije više od godinu dana u svojoj vinariji ugostio sam njega i njegovo društvo. Navodno je u društvu bio i jedan od vlasnika te grupacije. Na odlasku mi je rekao: 'Ja bih od vas želio kupovati vino!' Nakon toga su njegovi suradnici, vjerojatno po njegovu nalogu, započeli pregovore, bolje reći operativne dogovore, o izvozu mojeg vina u Kinu. Sve je, dakle, rezultiralo avansnom uplatom za 8000 boca Matuško Royal Dingača”, pojašnjava Mato Violić Matuško, vlasnik Matuško vina iz Potomja na Pelješcu.
Dakle, 8000 boca Royal Dingača u ovom trenutku na putu je za Kinu. “Ne znam točno gdje ga planiraju plasirati. Siguran sam da ne ide na police trgovina. Prema mojoj procjeni, Royal Dingač će se naći u ponudi restorana u sklopu njihovih hotela. Ovo je prva isporuka i naravno da očekujem još narudžbi”, kaže Matuško.
Prema Matuškovim saznanjima iz Hrvatske vjerojatno još netko izvozi vino u Kinu, ali se radi ili o malim serijama ili o vinima koja se pokušavaju pozicionirati niskom cijenom. “Ovako skupo vino kao što je Royal Dingač siguran sam nitko iz Hrvatske niti čak šireg područja ne izvozi. Inače, vino iznad 30 eura u svijetu može proizvesti vrlo malo proizvođača vina. Radi se o proizvođačkoj izlaznoj cijeni koja u restoranima kasnije dosegne nekoliko puta veću cijenu. To je gornji visoki rang svjetskih cijena vina. Drugo stvar su arhivska vina, koja postižu visoke cijene ali imaju male serije”, pojašnjava Matuško.
Zlatne medalje
Podsjetimo, Mato Violić Matuško dobio je početkom prošle godine na prestižnom ocjenjivanju Challenge International du Vin u Bordeauxu zlatnu medalju za Dingač Royal 2007. i Dingač Reservu 2008. i srebrnu medalju za Dingač 2011.
“To je prvi put da sam poslao uzorke na ocjenjivanje na taj prema mom sudu jedan od najcjenjenijih svjetskih ocjenjivačkoh sudova što se tiče vina i dobio sam međunarodnu potvrdu za kvalitetu svojih vina. Mogu reći da nisam toliko iznenađen jer su ova vina dobila tržišnu potvrdu već otprije u posebnoj tržišnoj niši vina iznad 20 eura, što je rijetko kome uspjelo iz Hrvatske, a mi smo prvi puta slali uzorke”, istaknuo je Mato Violić Matuško.
Radio se o najvećem međunarodnom ocjenjivanju vina koje se održava u Francuskoj već 39 godina. Na Challenge International du Vin ocjenjuje se više od 5000 vina iz 38 zemalja. Ocjenjivanjem se dobiva potvrda o primjeni strogih tehničkih standarda u proizvodnji i visoka kvaliteta vina. Ocjenjivanje je certificirano prema standardu ISO 9001.
Matuško kaže da je prije nekoliko godina bio na jednom sajmu vina u Šangaju.
“Kinesko tržište je veliko. To nam je svima poznata činjenica. Isto tako, znamo da tamo ima dosta bogatih ljudi. U tim krugovima vino je sve više u modi. Ali, to tržište priznaje samo poznate svjetske brendove. Priznaju samo velika svjetska imena bilo da se radi o vinu, tekstilu, automobilima, namještaju… Da bi plasirao svoje proizvode u te krugove, morate biti svjetski poznato ime ili dolaziti iz svjetski poznate destinacije. Za vino je to svakako Francuska, za automobile Njemačka. Moja vinarija i hrvatska vina su za Kineze nepoznanica. Znači, ovo je stvarno pionirski posao, u vinima višeg platnog razreda. Izuzetno jeftini proizvodi također tamo imaju tržište, jer se radi o mnogoljudnoj zemlji. Sredina i nepoznati brandovi teško prolaze na kineskom tržištu”, kaže Mato Violić.
Vinska zemlja
Osim na hrvatsko tržište, svoja vina Matuško plasira u zemlje regije te u niz zemalja Europske unije. Središnji punkt je distributer u Austriji, odakle se vina šalju u ostale zemlje EU. Unatrag godinu dana otkriva da mu raste izvoz u Veliku Britaniju, na što ga je podsjetio jedan vlasnik lanaca vinoteka u Londonu. Počeo je oprezno kupovati Matuškova vina, a sada mu je već postao značajan kupac.
“Moja vina su jako skupa i ja sam toga svjestan. Na ruku nam ne ide ni činjenica što nismo, ma koliko mi to zaslužujemo, poznata vinarska zemlja. Niti su naši vinari svjetski prepoznati, niti je Hrvatska prepoznata kao vinarska zemlja. Doduše, zahvaljujući turizmu postajemo prepoznati kao destinacija u kojoj ima dobrih vina. Hrvatska je zanimljiva vinska destinacija počevši od Slavonije, Istre pa do Dalmacije. Nismo još pozicionirani kao vinska zemlja, ali i to će jedanput doći. To je dugotrajan proces, koji treba znati voditi. A da će i to jednoga dana biti, uopće ne sumnjam. Hrvatska se vina po kvaliteti mogu nositi s vinima iz najpoznatijih svjetskih vinskih zemlja. Hrvatska ima izvrsna vina, i ta vina mogu konkurirati svima i svagdje”, mišljenja je ovaj pelješki vinar.
Mato Violić Matuško inače je jedan od pionira povezivanja proizvodnje vina i turizma. Godišnje njegov podrum posjeti više od 50 tisuća organiziranih posjetitelja s kupljenim ulaznicama.
“Svake godine imamo rast. Deset naših zaposlenica angažirano je na tom poslu. Vode grupe turista kroz podrum, omoguće im degustaciju te kupnju naših proizvoda u vinariji. To nam je vrlo važan segment u poslovanju, jer smo na taj način uvijek osiguravali visoku likvidnost. Čak i u najgorim godinama, kad su plaćanja poslovnih subjekata, distributera vina i ugostiteljskog sektora kasnila ili su bila neuredna. U posljednje vrijeme situacija se nešto poboljšala u tom dijelu”, ističe Mato Violić Matuško.
Suradnja s agencijama
Matuško je 1998. sramežljivo počeo s malim podrumom i vjerovao je da na taj način može prodati nekoliko stotina litara vina. Putujući po svijetu i obilazeći vinske destinacije vidio je da je za takav turistički proizvod osobito važan način prezentiranja vina. “Turist, odnosno putnik, voli vidjeti gdje nastaje vino, tko ga radi i kako se to radilo nekoć. Kako je Pelješac turistički kraj, razvijao sam to pomalo. Surađivao sam s agencijama i krenulo je. Višak novca sam uvijek ulagao u proširenje podruma, dok nismo, evo, došli do oko 2000 četvornih metara ispod zemlje podrumskog prostora. To je i proizvođački podrum u kojem se nalazi više od 600 vinom punih barrique bačava. To je turistima opipljivo, i to vole vidjeti. Tankovi su smješteni na stražnjoj strani podruma”, objašnjava Matuško.
I ove godine dovršeno je još jedno proširenje podruma u koji se preseljavaju bijela vina. “Mi smo kao vinarija bili prepoznati kao proizvođači crnih vina. Posljednjih godina ulažemo u proizvodnju bijelih vina. Kupili smo vinograd u Iloku, stalno podižemo nove nasade i razvijamo suradnju s kooperantima. Imamo oko 15 hektara vlastitih nasada, a uz sebe vežemo stalne kooperante, od kojih je dio naše rodbine i čiju proizvodnju grožđa u potpunosti nadziremo. Išao sam putem koji mi je bio najpoznatiji. Kako sam završio studij na Agronomskom fakultetu, prvi zaposlenje mi je bilo u Vinariji Dingač. Poslije sam bio glavni enolog odnosno voditelj proizvodnje te vinarije. Zato sam se opredijelio za proizvodnju vina jer sam to najviše znao”, kaže Matuško.
Vinarski razvoj
Vinogradarstvo i vinarstvo su, prema njegovoj tvrdnji, potpuno različiti poslovi. Povezani su, kaže, jer se iz grožđa dobiva vino. Činjenica je, dodaje, da velika vina nastaju u vinogradu, ali su to potpuno drugačiji poslovi. “Da biste dobili dobro vino, morate imati vrhunsko grožđe, ali ako ne znate tajne proizvodnje vina, onda možete upropastiti najbolje grožđe. Svoje kooperante sam pomagao oko zaštite, a količine grožđa koje su mi bile neophodne sam kupovao. Na taj način sam se razvijao. Kako sam se vinarski razvijao, podizao sam i vlastite nasade. Nisam tražio ni koncesije ni poticaje. Sve što smo radili ili preuzimali radili smo samo zarađenim novcem. Tako da je naša imovina u vlasništvu naše obitelji ili u vlasništvu naše obiteljske tvrtke. Nemam niti jednu koncesiju. Nemam kredite. Na svoju sreću, sve sam morao kupiti. To se, pogotovo u vrijeme krize, pokazalo ispravnom odlukom”, otkriva Mato Violić.
Što se tiče tržišta, Matuško kaže da nema problema prilikom prodaje njegovih skupljih vina jer su ga potrošači iz tog segmenta prepoznali i tu se dobro pozicionirao. Kad je riječ općenito o prodaji vina, Matuško kaže da se kriza najviše osjeti u kategoriji srednjih vina. U tom je segmentu, kaže, i najveći broj proizvođača, a srednji sloj u Hrvatskoj je u krizi.
Matuško vina u sezoni zapošljavaju oko 30 radnika, a nekoliko je obitelji vezano uz tu tvrtku jer obrađuju vinograde. Postoji i niz stalnih kooperanta i tvrtki vezanih uz poslovanje svoje tvrtke. Imaju dva ugostiteljska objekta, jedan je sezonski restoran smješten uz more ispod položaja Dingač, a drugi je Wine bar smješten u dubrovačkoj jezgri i otvoren je čitavu godinu. U svojim ugostiteljskim objektima prodajemo isključivo vlastita vina. U ponudi ima više od 20 etiketa vina te dvije vrste pjenušca.
“Dakle, imamo ugostiteljstvo u dijelu koji možemo potpuno nadzirati i u koji isključivo plasiramo svoja vina. Pokušao sam nešto slično u Zagrebu dok mi je sin bio na studiju, ali smo odustali jer je diplomirao na Agronomskom fakultetu te se vratio i dijelom preuzima poslovanje.”
U ovom trenutku na Pelješcu ima sedam-osam vrlo respektabilnih podruma te veliki broj manjih vinoteka u malim vinarijama i podrumima koji primaju turiste. Mato Violić Matuško, predsjednik je Udruge Pelješki vinski puti koja organizira nekoliko manifestacija kada članovi Udruge otvore svoje podrume posjetiteljima. Kaže da mu otvaranje niza novih podruma niti najmanje ne ugrožava poslovanje.
“Upravo je suprotno. Razvija nam se destinacija i postali smo prepoznati po tome. Svi od toga imamo koristi. Pozicioniramo se kao vinarska destinacija. Nas nekoliko u tome sigurno ne bismo uspjeli. Ovako se razvijamo i rastemo. Treba samo podizati kvalitetu vina i sve će biti kako treba. To je spor proces, ali je sigurno da se razvija pozitivna priča. Ne hvalimo se previše i čvrsto smo na zemlji, ali napredujemo vrlo brzo i sigurno. Mislim na pelješke vinare”, smatra Mato Violić Matuško.
Nije kriva recesija nego glupost
Nekadašnje zadruge oko kojih se razvijalo pelješko vinarstvo, osim nekoliko njih, uglavnom su propale. U stečaju je, prema Matuškovim riječima, zbog najobičnije gluposti završila i najpoznatija Poljoprivredna zadruga Dingač.
“Za to nije kriva recesija ni poremećaj na tržištu, nego obična glupost, zloća i neznanje. Mislilo se da će prodaja i poslovanje ići samo od sebe, isključivo zbog stare slave koju imaju Dingač i Postup. Doduše, nekoliko zadruga na Pelješcu koje su pametno vođene rade dobro, to su Poljoprivredna zadruga Putnikovići, Kuna, Stoviš… One su imale lošiju poziciju na tržištu, ali su imale sređene odnose i više pameti. Sada se bore i posluju zadovoljavajuće. Za Poljoprivrednu zadrugu Dingač jedino rješenje je dolazak kvalitetnog vlasnika, koji će poslovanje posložiti onako kako treba. Sumnjam da će doseći kapacitete koji je nekada imala. Vraćanje na pozitivno poslovanje bit će težak put, jer je zbog neplaćenog grožđa zadrugarima ta zadruga izgubila povjerenje. Sve je to rezultiralo pojavom malih vinara koji traže mjesto na tržištu. Procijenili su da im se više isplati proizvoditi vino nego predavati grožđe u zadrugu a za to ne dobiti novac”, kaže Mato Violić, koji je nakada vodio proizvodnju u Poljoprivrednoj zadrugi Dingač.
Što se tiče donošenja novog Zakona o vinu, Matuško tvrdi da se on mora mijenjati jer je nefunkcionalan. “Proizvodnja vina je, nažalost, bila bolje regulirana u bivšoj državi nego sada. Bio je jedan Zakon i nekoliko pravilnika i sve je bilo jasno. Bili su primjenjivi i funkcionalni propisi. Danas u Hrvatskoj imamo niz propisa, koji su tako zamršeni da ih očito ne mogu razumjeti niti oni koji su ih donijeli. Situacija je takva da bi jedna mala vinarija morala imati jednog zaposlenog samo da servisira sve te administrativne zahtjeve. Ne mislim na poreze i ono što je normalno u svakom poslu, nego na zahtjeve oko stavljanja vina u promet. Niz je nadzora prije izlaska na tržište, a ja mogu reći da je sud tržišta jedini ispravan sud koji postoji.“