VELIMIR ŠONJE PIŠE ZA GLOBUS

RELATIVNA STAGNACIJA REALNA JE OPCIJA Teško je reformirati pravosuđe, zdravstvo, ustroj države. Lakše je smanjiti troškove svega. Ako treba, i života

Damjan Tadić / CROPIX

Kada je prošloga tjedna objavljen podatak da je hrvatski BDP rastao po stopi od samo 2,2% u zad­njem tromjesečju 2017., uslijedio je val neugodnoga podsjećanja na činjenicu da u europskoj regati sudjelujemo sa starim trabakulom što štekće na plavi dizel.

 Premijer je rekao da zbog toga nije zabrinut: proračun se svejedno dobro puni. Politički vidokrug čiju skučenost političari ponekad neoprezno priznaju, do­ista rijetko izlazi izvan konceptualnog dijametra omeđenog državnim proračunom.

 Kratkovidna rasprava nastavljena je na tehničkoj razini. Pogreške mjerenja kvartalnog BDP-a takve su da se svaka varijacija unutar +/- 1 postotnog boda može zanemariti, tako da se još uopće ne može govoriti o tome da trend rasta usporava (točno). Zadnje tromjesečje 2016. imalo je neke neobične (mjeritelji kažu iregularne) uzlete, pa je stopa rasta zadnji kvartal 2017. na zadnji kvartal 2016. niska, jer je baza malo napuhana (točno). Teško je tumačiti promjenu zadnjeg u odnosu na treće tromjesečje 2017., jer uspješnije turističke sezone onemogućavaju ispravno otklanjanje sezonskih faktora tako da zadnji kvartal uvijek izgleda lošije od trećeg u godini (točno).

 Sve je to točno, ali nije bitno. Tehnička zanovijetanja prikrivaju ključnu informaciju: +/- 1 postotni bod gore-dolje, kako god okrenemo, Hrvatska je i dalje strašno neuspješna zemlja. To se vidi na slici koja pokazuje da bi Hrvatska ozbiljno zaostajala za usporedivim zemljama Nove Europe i da je rasla za jedan postotni bod brže.

Slovenija, Češka, Poljska i baltičke zemlje napreduju brže od ostatka EU. Približavaju se europskom raz­vojnom prosjeku, dok Hrvatska tavori na dnu tablice neprimjetno se primičući EU prosjeku. Ovim tempom ćemo ga valjda dostići za malo manje od stotinu godina. Zbog toga su nas u posljednjih 20-ak godina prema kriteriju realnog BDP-a po stanovniku pretekle Slovačka, Mađarska, Poljska, Estonija, Litva i Latvija (od Češke i Slovenije nikada nismo bili razvijeniji), a sada nas prestiže i Rumunjska. Tek jedna članica EU – Bugarska – ostaje iza nas, ali i ona nam se približava.

 Utjehu ne pruža činjenica da rastemo brže od kronično sporovoznih Belgije i Italije, Danske i Brexitom pogođenog Ujedinjenog Kraljevstva. Budimo realni, za njima u razvojnom smislu zaostajemo nekoliko desetljeća (i to ne od jučer), pa to baš i nije skupina s kojom bismo se trebali uspoređivati.

Političari i dalje ne razumiju uzroke ovakvog razvoja događaja. Kratkoročni fokus na dnevno, mjesečno i godišnje preživljavanje ne omogućava podizanje pogleda iako bi u širemu vidokrugu i oni shvatili da su dio problema, a ne rješenja.

 Dok su glave kao u bivoljega krda prema dolje, s rogovima prema naprijed, nude se bajkovite priče o tome da će nam EU fondovi donijeti razvoj, da je Agrokor najveća reforma i da je sve super jer javni dug više ne raste. Ne želim reći da sve to nije važno, ali naprosto – ni izbliza nije dovoljno da ovu zemlju iščupa iz letargije u koju je upala.

 S druge strane, ono što bi bilo dovoljno nije nikakva svemirska znanost. Ono što bi bilo dovoljno za prijenos u nižu brzinu i stiskanje papučice razvojnoga gasa može se podijeliti na lake, tj. manje teške odnosno kratkoročne, i vrlo teške, dugoročne reforme.

 Na primjer, teško je reformirati pravosuđe, znanost i obrazovanje, teritorijalni ustroj, iskorijeniti korupciju, poboljšati zdravstvo. Tu treba puno struke, ustrajnosti i političke mudrosti. Međutim, budimo realni; zar u Slovačkoj, Mađarskoj ili Rumunjskoj ima mnogo manje korupcije, a obrazovni sustavi su im doista puno bolji od našeg? U Slovačkoj ubijaju novinare, zar ne? Želim reći: teške reforme su važne, ali baš zato što su teške, sporovozne, s njima u pogledu ishoda možda još i ne zaostajemo toliko. Zbog toga uzroke trenutnog zaostajanja treba tražiti među manje teškim reformama.

 Manje teške reforme odnose se na smanjenje troškova poslovanja (i života) i bolju regulaciju i administraciju. Baš tako; tri jednostavne stvari, i ozbiljna vlada u jednom mandatu može napraviti čuda. Samo treba prestati lamentirati i voditi beskrajne ideološke rasprave i bitke, te poći od tri jednostavne činjenice: prvo, Hrvatska je poreznim i neporeznim davanjima razmjerno najopterećenija zemlja Nove Europe; drugo, Hrvatska je 92. na svijetu na rang-listi ekonomskih sloboda, pozicionirana između Bosne i Hercegovine i Omana čemu snažan obol daju porezi i rašireni kraci hobotnice državnih poduzeća; i treće, kao što pokazuje rang-lista Doing Business i mnogi drugi sustavi rangiranja, Hrvatska regulacija poslovnog sektora (tzv. administrativne barijere) posve je neprimjerena jednoj članici EU (osim ako Grčku i Italiju ne odaberemo kao uzore).

 Dakle, dijagnostike više ne treba. Treba oštro srezati poreze, prvenstveno one na rad, i sukladno tome kontrolirati državne rashode; porezati neporezna davanja, počevši od najvećih HRT-a i HGK do onih manje vidljivih; deklarirati Hrvatsku kao poželjnu destinaciju za poduzetništvo i rad i postaviti to kao ultimativni politički i gospodarski cilj te sukladno tome ustrojiti javnu administraciju kao servis i provesti liberalizaciju u šumi propisa – regulatornu reformu. Spržiti propise kod kojih nije jasno da služe nekom javnom interesu (jer služe da birokraciji daju posla i/ili štite neku usku interesnu skupinu), a kod onih propisa kod kojih je javni interes jasan vidjeti može li se teret regulacije smanjiti. I vratiti se privatizaciji na pametan i transparentan način.

Ovo je lako napisati, a teže provesti. Međutim, teškoće nisu tehničke naravi. Pravi je problem što većina političkih stranaka to nije u stanju ni artikulirati kao razvojni prioritet, a kamoli provesti zbog ogrezlosti u krive ideje, unutarnje kompromise i kompromise s interesnim skupinama. Naime, opisane reforme predstavljaju opasnost za mnoge zbog mogućeg gubitka privilegija. Zbog toga beskompromisno i odlučno djelovanje postaje nemoguće. Najbolji primjer su glavni neporezni nameti – HRT i HGK te državna poduzeća. To su važne poluge same vlasti i rezervni položaji za političare i njihove prijatelje. Nitko ne želi piliti granu na kojoj sjedi.

 Valja spomenuti i personalni moment. Ljudi dobro rade stvari u koje vjeruju. Kako će ljudi koji su profesionalno formirani u okviru državnoga sektora, miljama daleko od bilo čega što ima neke veze s otvorenim tržištem, uopće shvatiti što i zašto rade i kakve mehanizme pokreću? Bez trunke zloće i u najboljoj namjeri ne možemo a ne podsjetiti, je li, tko su u profesionalnom smislu bili naši premijeri i njihovi glavni politički konkurenti u ovome stoljeću. Orešković je bio aberacija, strano tijelo, te je sukladno tome (ili ipak posve slučajno) kratko trajao.

 Stoga se ne može isključiti da će prave reforme ostati pretežak zalogaj za naše dominantne javnosektorske političke profile ljudi koji vladaju svim porama hrvatske politike i društva.

 No, bez obzira na to što se događa u našoj domovini, svijet napreduje, a čak i mi zaradimo dovoljno da možemo uvesti nešto od njegova tehnološkog napretka. Stoga izostanak ozbiljnih reformi neće biti totalna tragedija. Iseljavanje će se nastaviti i Hrvatska će 2030. imati oko 3,5 milijuna stanovnika. Životni standard će svejedno biti 10-15% veći nego što je danas. Nezaposlenost neće biti nepodnošljiva i bit ćemo poželjna turistička destinacija pa će neuspjesi ipak biti manje vidljivi i bolni. Bugarska će nas do tada prestići, ali nećemo biti najslabije rangirana članica EU. Do tada će Srbija ući u EU, a oni u međuvremenu neće imati dovoljno vremena da nas prestignu (jer sada baš jako zaostaju), iako će trend sustizanja biti jasan. Stoga će se razvojno pretjecanje Srbije ispred Hrvatske očekivati između 2030. i 2040., što i nije tako daleka budućnost. Ako se taj scenarij obistini, bit će to rezultat javnosektorske Hrvatske, koja je tako željela i odabrala.

Izdvajamo

Iz drugih medija