Sličica iznerviranog lika koji čupa kosu i i vrišti - na Facebookovu se servisu za poruke zove Moody Ninja ili Ćudljivi nindža – prilično bi dobro mogla ilustrirati što je prošlog tjedna skrivala službena, napeta maska koju je premijer navukao za javne istupe. Na stranu sad političke prozivke i opozicijske akcije za rušenje Vlade ili potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva Martine Dalić; lista njegovih problema uključuje niz sasvim ozbiljnih i eksplozivnih gospodarskih slučajeva, od kojih je Agrokor samo medijski najeksponiraniji. Barem se nadamo da je i njih imao na umu jer bi trebao.
Nakon što je Vlada u siječnju (zasad) izbjegla ‘minu’ koju predstavlja Uljanik, odobrivši mu još jedno državno jamstvo za kreditno zaduženje u visini 96 milijuna eura, prijeteći su se oglasili sindikati i branitelji Petrokemije u otvorenom pismu premijeru zbog kašnjenja dokapitalizacije. Prošlog petka su pak Zagrebom marširali radnici sisačke rafinerije jer smatraju da u Vladi ne razumiju stvarno stanje i stvarne posljedice najavljenog gašenja jednog postrojenja, s transparentima “Ne damo rafineriju, ne damo Inu, ne damo Hrvatsku”” i “Bez rafinerije nema Ine”. Ukratko, uz dežurne “stožere” za napad na lex Agrokor i neizbježno kompliciranje procesa nagodbe vjerovnika tog koncerna, simultano su postali aktivni i Inicijativa za obranu Uljanika, Stožer za obranu Rafinerije nafte Sisak te samo što nije Stožer za obranu Petrokemije, a država u svim tim slučajevima mora odigrati ulogu i nema baš jasne pozicije.
Kao da je u pitanju neki prirodni ciklus koji se ponavlja u intervalima poput godišnjih doba, opet je nastupila era starih ‘asova’, era prosvjeda i odluka koje se dotiču nekoliko tisuća industrijskih radnika, ujedno dobrim dijelom i bivših branitelja. Tu se uglavnom glasno ne zaziva ozbiljno menadžiranje državnom imovinom nego da država politički pogura, ‘presiječe’ ili odgodi neke poslovne odluke, smiri strasti, dođe do spasonosnog rješenja. Opravdano je sumnjati da će rezultat svega toga biti jedino što je poželjno, formiranje zdravog i profitabilnog državnog vlasničkog portfelja (i manje opasnih državnih jamstava), ali to je navodno Vladin cilj.
Oko Petrokemije se već dulje pregovara s potencijalnim investitorima na temu međusobnih obveza, sadržaja međuvlasničkog ugovora i modela poslovanja koji bi vodio tome da proizvodi jeftinije umjetno gnojivo i ostvaruje profit. A atmosfera i okvir tih pregovora? Iako vjerojatno nije najkompetentniji da o tome govori, ministar državne imovine Goran Marić ih je 15. veljače ovako definirao: bez svježeg kapitala Petrokemija može izdržati još mjesec dana. Sisačka rafinerija je još jedan kronični (socijalni) problem koji pritom spada i u onaj daleko veći (vlasnički) s Molom, a kod Uljanika je poduzeta vatrogasna mjera koja je omogućila isplatu plaća i nabavu materijala za brodove, nakon čega se čeka dokapitalizacija i drže palčevi da na kraju restrukturiranja na naplatu ne dođu stotine milijuna dolara izdanih državnih jamstava. Kao da to nije dovoljno, na Vladinu popisu zadataka - iako u ovom trenutku nema direktnih radničkih pritisaka jer su plaće redovne - jest i “Đuro Đaković” za koji još jednom treba naći formulu održavanja likvidnosti.
Najprije i najglasnije na red će očito doći Petrokemija - ne samo zato što su priprijetili sindikati, nego jer mora - ali ulijevanje novca u tu kompaniju mora imati i nekog poslovnog smisla. On se, međutim, još traži i sve manje se čini da će biti jeftin. Prošlog je proljeća Vlada uletjela s odlukom o izuzimanju od prodaje dijela dionica koje država ima u HT-u, Podravci, Croatia Airlinesu i “Đuro Đaković” grupi kako bi ih dala u zalog za kredit u iznosu od 350 milijuna kuna koji je Petrokemija zatražila od Hrvatske banke za obnovu i razvitak radi plaćanja računa za plin i nastavka poslovanja. Od onda traje udvaranje potencijalnim strateškim partnerima (nakon što je propuštena šansa 2014. godine, kada su inicijalni interes pokazali teškaši iz branše, austrijski Borealis, češki Agrofert i mađarski Nitrogenmuvek) i priprema dokapitalizacija od 450 milijuna kuna. No opet su nestali vanjski igrači osim, navodno, Borealisa, a pitanje je i tko ulazi od domaćih. Također, tek trebamo saznati hoće li dalje menadžiranje države kao većinskog vlasnika značiti i da će morati otpisati dio dugovanja Petrokemije, što navodno traže investitori kao jedan od uvjeta.
Ulozi su veliki. Kompanija je gubitaš, ali i značajan izvoznik (1,3 milijarda kuna, 66 posto prihoda), zapošljava još oko 1600 radnika i o njoj na neki način ovisi kutinski kraj. Ključ u bravu jednostavno nije opcija. Povezana je s domaćom poljoprivredom i Agrokorom, koji je jedan od većih kupaca, te s Inom i PPD-om zbog dobave plina koji je energent i sirovina. Ujedno, na njih se gleda kao na “dokapitalizante”, a prijavio se i Janaf, dok mirovinci šute. Lanac zainteresiranih i povezanih kompanija ide dalje. Najnovija je vijest od prošloga tjedna, nakon što su lani PPD, a ove godine Ina, obustavljali isporuke plina zbog dugova, da se sada HEP uključio na Petrokemijinu listu dobavljača plina. To bi valjda trebalo jamčiti da se opet neće zavrnuti ventili.
Što se države tiče, nakon završetka te privatizacije očekuje se da bi ostala “u poziciji jednog od dioničara, ali bez dominantne pozicije u strukturi vlasništva i upravljačkih prava”, kako stoji u najnovijem financijskom izvješću Petrokemije, gdje su objavili i da imaju negativni kapital od oko 100 milijuna kuna te da je gubitak u prošloj godini narastao na 150 milijuna kuna (poslovodstvo takav ishod uglavnom pripisuje povećanoj cijeni prirodnog plina i “ekstremno visokim troškovima transporta plina u Hrvatskoj”).
Manjinska pozicija bila bi tu idealna vlasnička pozicija, a vidjet ćemo hoće li se kao takva napokon ukazati na popisu Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) gdje se nalazi oko 380 kompanija s državnim udjelom do 50 posto. S udjelom većim od toga sada ih je 20-ak, nakon što su, primjerice, privatizirane tri hotelske tvrtke, ali tu nisu uvrštene kompanije s popisa strateških i od posebnog interesa za državu, poput autocesta, HEP-a, Ine, Janafa, Croatia Airlinesa, ACI-ja, HPB-a… sveukupno 26 strateških i 14 posebnih. Impresivno, ili zastrašujuće, kako kome. Svakako, stiže nam uskoro novi zakon o upravljanju državnom imovinom, pa onda i nova nada da će ovaj put upravljanje javnom imovinom krenuti na bolje, što je također jedna od hrvatskih “prirodnih ekonomskih pojava” koja neprestano dolazi i odlazi s dnevnog reda, poput industrijskih teškaša.