Na dan kad se ovaj broj Globusa pusti u prodaju, u srijedu 20. lipnja, navršava se 90 godina od atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Skupštini. To je savršeni povod da se kaže nešto o Stjepanu Radiću, važnom političaru, i o tome što on nama u Hrvatskoj, danas, 2018., znači.
Valja postaviti neka pitanja - naprimjer, suvremeni hrvatski nacionalizam olako prisvaja Radića kao još jednog u nizu “velikih državotvornih Hrvata”, gorljivih boraca za hrvatsku nacionalnu i teritorijalnu suverenost po stereotipu Starčević - Radić - (Pavelić?) - Tuđman. Jednako tako olako ga se stavlja uz bok Katoličkoj crkvi kao stoljetnom glavnom stožeru hrvatske nacionalne ideje. No, Radić nije bio žestoki nacionalist, još manje šovinist, ponajmanje nalik na ove današnje, ekstremne i desne, a nije bio ni zaljubljenik u Crkvu, kao što ni ona nije bila oduševljena njime.
Dakle, nacionalisti se u praktičnoj politici služe predodžbom o Radiću koja je, zapravo, predrasuda. I ta predrasuda, malo-pomalo, postaje “istina o Radiću”, klišej koji se u javnosti (osim onoj stručnoj) uopće ne dovodi u pitanje.
Drugo, što za suvremenu Hrvatsku znači Radićev republikanizam?
Treće, nije li Radić sa svojim antiklerikalizmom preteča današnjih liberalno-lijevih političara (i liberalno-lijeve javnosti) koji upozoravaju da je sekularni karakter moderne hrvatske države ozbiljno ugrožen klerikalizacijom što se iz Crkve širi društvom preko katoličkih laičkih udruga i njihovih političkih aktivista?
Četvrto, je li Radić bio populist u današnjem smislu riječi?
Da krenemo od početka - Stjepan Radić bio je političar, politolog, publicist, prevodilac. Bio je svestrani intelektualac. Istovremeno je bio i osoba puna energije, pokretač mnogih inicijativa i projekata.
Rođen je 1871. u Trebarjevu Desnom, selu na Savi, jugoistočno od Zagreba, kao deveto od jedanaestero djece, u siromašnoj obitelji. Pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Kao gimnazijalac, s nepunih 18 godina, 1889. za vrijeme izvedbe Zajčeve opere “Nikola Šubić Zrinski” dvaput je uzviknuo: “Slava Zrinskom, dolje tiranin Héderváry!“ U dvorani je nastala tišina, jedan detektiv je pokušao Radiću začepiti usta. Radić je uhapšen i odveden u zatvor, predstava je nastavljena.
Tada je počelo Radićevo sukobljavanje s režimima koje je trajalo do njegove smrti. Pokušavali su ga onemogućiti izbacivanjem iz škola i sa sveučilišta, izgonima, sve do zatvora, u kojima je proveo oko pet godina.
Nije mogao maturirati u Zagrebu, nego u Karlovcu. Studij prava započeo je u Zagrebu, nastavio u Pragu pa u Budimpešti. U Zagrebu je 1895. bio jedan od organizatora glasovitog paljenja mađarske zastave. Studirao je od 1897. na Slobodnoj školi političkih znanosti (preteči današnje Science Po) u Parizu. Završio je studij kao drugi u generaciji i za nagradu od škole dobio cijelu biblioteku iz oblasti politologije, što mu je poslije pomoglo u pisanju i bavljenju politologijom i politikom.
Vratio se potom u Prag, gdje se zbližio s filozofom i sociologom liberalnodemokratske orijentacije Tomášem Masarykom, kasnijim prvim češkim predsjednikom. I to je znatno utjecalo na njegov budući politički razvoj.
Nakon jednogodišnjeg boravka u Zemunu, gdje piše za razne listove (češke, francuske, srpske, ruske), od 1902. trajno se nastanjuje u Zagrebu. Njegova politička i publicistička aktivnost doživljava nov zamah: razvija tezu o potrebi političkog organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog naroda, obnavlja izdavanje (započeto u Pragu) Hrvatske misli, glasila prožetoga idejama panslavizma i demokracije. Tada u knjizi “Hrvati i Srbi” ispisuje proročanske retke: “Danas samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju (...), treba što prije pokazati, da ipak nismo tako besvijesna masa, da bi se u nas do vijeke mogao štrcati tuđinski otrov razdora i mržnje.“
Zajedno s bratom Antunom 1904. osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku (HPSS), kojoj je na čelu do smrti.
Radić je sudjelovao u osnivanju Narodnoga vijeća i Države SHS potkraj listopada 1918. U saborskoj raspravi o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom, tri tjedna poslije, nije bio sklon takvu rješenju bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Tada je izrekao čuvenu rečenicu da delegacija koja bi trebala otići u Beograd na pregovore o ujedinjenju “ne ide kao guske u maglu”. Njome se Radić nije protivio ulasku Hrvatske i Države SHS u zajednicu sa Srbijom, kako je to često bilo tumačeno, nego je tražio da politička vrhuška dobije iz Beograda jasna jamstva da će poštovati otprije uglavljene sporazume, prvenstveno o mogućnosti da se država uredi na “slobodnom republikanskom i na pravednom, čovječanskom (socijalnom) temelju“.
Načelno, svatko bi se mogao složiti s tim tvrdnjama, ali valja znati da Radić nije bio angažiran u pregovaračkom procesu, dakle mogao je slobodno kritizirati i skupljati političke bodove, a nije morao donositi teške odluke i za njih biti odgovoran.
Radić i njegov HPSS tih su godina u oštroj opoziciji režimu. Istovremeno se Radić prometnuo u najznačajniju ličnost hrvatske političke scene. Svoj uspon će prvenstveno zahvaljivati činjenici da je seljaštvo, kao još uvijek daleko najbrojniji društveni sloj u Hrvatskoj, postalo svjesno svojih ekonomskih interesa i nacionalnog identiteta i da je za njega masovno glasalo.
Međutim, uspjesima na izborima, dakle, izbornom voljom hrvatskoga biračkog tijela, HPSS (od 1920. Hrvatska republikanska seljačka stranka - HRSS) postaje i glavni politički predstavnik Hrvata u novostvorenoj zajednici. Kako je HRSS pridobivao nove glasače i stjecao sve veću popularnost, tako i Stjepan Radić od autora jedne zaokružene ideologije i vođe male agrarne stranke prerasta u vođu hrvatskog naroda.
On je na inventivan način povezivao teorijske spoznaje s praktičnim djelovanjem i iskustvima. Zahvaljujući komunikativnosti i govorničkoj vještini stvarao je karizmu koja je u nekim aspektima prerasla u kult ličnosti. Takve je trendove poticao i sam, izjavama poput: “Živo želim samo to da me što više Hrvata onako zavoli, kako ja sav hrvatski narod ljubim.”
U programatskim je spisima isticao vrijednost seoskog načina života koji je uzdignut na razinu kulturno-povijesnog nasljeđa, s jedinstvenim etičkim vrijednostima (tradicionalna moralnost, veza s prirodom, mirotvorstvo). To su trebali postati temelji izgradnje seljačke države i seljačkog društva. Radić je smatrao da je inteligencija otuđena od naroda.
Kao vješt političar, katkad demagog, ali i vrlo obrazovan politolog, Radić je u programatske spise, osim “vrijednosti seljačkog načina života“, unosio i niz liberalnih stavova koji su buduću Hrvatsku vidjeli kao demokratsku zajednicu “doma i naroda”, utemeljenu na socijalnoj pravdi, širokom narodnom prosvjećivanju i vladavini prava. Predviđao je i strogu kontrolu izvršne i zakonodavne vlasti putem referenduma i plebiscita, što je u to doba većini njemu suvremenih političara bila prilično maglovita problematika.
Radić je svojom aktivnošću uspio uvelike blokirati djelatnost srpskih stranaka (radikala, demokrata i Saveza zemljoradnika/Zemljoradničke stranke) u hrvatskom biračkom tijelu, jasnim riječima razotkrivajući pozadinu vladavine Beograda. Jedan od velikih protivnika bila mu je i Katolička crkva, jer je u crkvenoj hijerarhiji vidio ozbiljnog suparnika. Stoga je suzbijao i pretenzije Hrvatske pučke stranke (HPS - “pučkaša”, “klerikalaca”) koja se koristila tezom da su Hrvati katolički narod kako bi se (neuspješno) nametnula kao relevantan faktor.
Kada je 1925. postao ministar prosvjete, posvađavši se sa širokobriješkim franjevcima oko financiranja izgradnje gimnazijske zgrade, javno ih je napao: “Nekad sam držao mnogo do kulturnog i nacionalnog rada bosansko-hercegovačkih franjevaca, ali sam se najzad razočarao i uvidio, da su to ljudi neiskreni i lašci. Čitav njihov i nacionalni i kulturni rad nije ništa drugo nego zavaravanje i zaglupljivanje toga naroda s tendencijom da ga onda mogu lakše guliti i pljačkati. Ukoliko je taj narod još neprosvijećen, nepovjerljiv i zaostao, to je jedino njihova zasluga, jer su ga oni tako učili. Crkvu, propovjedaonicu i ispovjedaonicu iskorištavali su i iskorišćuju samo u svoje niske i sebične svrhe. To su vrsta zelenaša, koji deru narod, imaju svoje banke i zajme sirotinji novac uz zelenaške kamate... Moja je glavna briga da rastavim narod od njih.” Često je napadao svećenstvo, prvenstveno zbog navodnog bogaćenja, izjavljujući - “ja sam protiv popova, ali nisam protiv Crkve“, znajući da to godi ušima njegovih glasača.
Smrt Stjepana Radića bila je jedan od ključnih trenutaka u hrvatskoj povijesti, a njegov sprovod pretvorio se u veliku političku manifestaciju protiv beogradskoga hegemonizma. U pogrebnoj povorci bilo je između 150.000 i 300.000 ljudi
Radić je 1923. na velikom skupu u Zagrebu za beogradsku Vladu rekao da je to “jedna cincarska banda, kapitalistička i razbojnička… a ne civilizirana vlada”. Ali u nju je, a da se nije značajnije promijenila, ušao ni dvije godine poslije! Petnaestak dana prije nego što je stradao u atentatu opet je oštro napao Vladu (“glupani i pokvarenjaci”).
Radićeva djelatnost i dominantna pozicija njegove stranke blokirali su istinsko višestranačje u Hrvatskoj - naprimjer, 1921. Radić je osnovao Hrvatski blok u kojem su uz HRSS bili i umjerenjačka Hrvatska zajednica te Hrvatska stranka prava (HSP). Radić je ubrzo iz koalicije izbacio HSP, a potom je razbio i koaliciju samu, pokazavši da mu je savez s drugim strankama trebao samo kao jedan u nizu poteza koji je vodio velikom izbornom uspjehu 1923. godine.
Kako je bio protivnik komunizma, Radić je nastojao buntovno raspoloženje najširih slojeva, posebno seljaštva, usmjeriti tako da rješenje problema traže u demokratskim reformama koje će u Hrvatskoj položaj običnih ljudi učiniti sličan onom u SAD. Iz bliskosti političkoj ideologiji SAD-a izvire i njegov strastveni republikanizam (ali do 1925. godine).
Radić je u predizbornim kampanjama, ali i neovisno o njima, mnogo putovao i obišao mnoge manje gradove i sela u Hrvatskoj (i BiH). Svjesno je koristio seljacima bliske pojmove (“republikansko evanđelje”). Kao talentirani populist bio je u stanju slikovitim, dosjetljivim i po potrebi agresivnim i grubim jezikom kao čarobnjak oduševiti svoje pristaše, a istodobno kod protivnika izazvati ogorčenje i agresivno odbijanje. Znao je biti impulzivan i nagao.
Dakle, Radiću nisu bili strani ni demagogija ni populizam, samo što to nisu bila ni jedina ni supstancijalna obilježja njegove politike. Njemu su to bila, na neki način, sredstva za rad, komunikacijska tehnika kojom je pridobivao ljude. Vjerojatno bi neki Radića i danas, da je živ, nazvali (opasnim) populistom, ali je on bio mnogo, mnogo više od toga.
Često se zanemaruje da su postojale napetosti unutar hrvatskoga političkog života, a u kojima je HSS imao ključnu ulogu. Tako je HSS 1927. na izborima za skupštinu Zagrebačke oblasti dobio 70 od 80 mandata, ali je u gradu Zagrebu bio tek treći. Tu je koalicija Hrvatske federalističke seljačke stranke (HFSS) i HSP-a (Hrvatski blok), inače u žestokoj opoziciji prema HSS-u, dobila 50% glasova, Republikanski savez radnika i seljaka (RSRS, kriptokomunisti) 12,6%, HSS je dobio 11,9%, itd. Takvi odnosi snaga uzrokovali su velike tenzije, jer su se Radić i HSS protivili izdvajanju Zagreba iz Zagrebačke oblasti i novac prikupljen u Zagrebu željeli upotrijebiti za razvoj svojih programa, prvenstveno u okolici grada. Opravdavali su to tvrdnjom da se tako suprotstavljaju beogradskom centralizmu i “stavljaju na čelo hrvatskih tendencija“.
Za protivnike, osobito one iz unitarističkih, srpskih i komunističkih krugova, Radić je bio samohvalisavi demagog i zavodnik hrvatskoga naroda, k tomu i prijetvorni pacifist i nesiguran politički partner te vječni hrvatski separatist. Splitski su ga orjunaši nazivali “veleizdajnikom“, “šarlatanom“, “Habsburgovim slavopojcom“, “negativnim, ambicioznim i bezobraznim demagogom“. Istaknuti javni radnik i teolog Fran Barac, rektor Zagrebačkog sveučilišta, blizak Hrvatskoj zajednici, objašnjava 1918. kako “Radić izrabljuje nezadovoljstvo seljaka, dajući im velika obećanja - svoju demagogiju motivira usput frazama o kršćanstvu, slavenstvu, kulturi itd. Ovakvim metodama nastoji zaluđivati puk.”
Kipar Ivan Meštrović zamjerao je Radiću “poznatu prevrtljivost“ i političku retoriku koja je bila “često demagoška“ i suviše primitivna, primjerenija nekom “seljaku krčmaru“ nego “političkom narodnom prvaku“. No, Meštrović je uvijek priznavao Radiću da izražava volju goleme većine hrvatskog naroda. Političar i novinar Ivan Peršić, koji je s Radićem bio u dugogodišnjoj svađi, izdao je 1927. brošuru Najvjernija fotografija “predsjednika“ Stjepana Radića trgovca s pravicama hrvatskoga naroda i grada Zagreba, u kojoj donosi Radićevu sliku sa šajkačom na glavi, što je očito trebalo asocirati na Radićevu podložnost Beogradu, a potom i dviju Radićevih kuća u Hercegovačkoj ulici u nekoć siromašnom predgrađu, a tada već elitnom dijelu Zagreba. Jedna je trošna koliba pred koju HSS-ovski korteši dovode stranačke pristaše kad im pokazuju kuću predsjednika stranke, a druga je nova vila u kojoj Radić stanuje. Peršić je optuživao Radića i da ne plaća nikakve poreze, iako je bogat.
Kerubin Šegvić, poznati katolički svećenik i publicist, samo četiri dana prije atentata u beogradskoj Skupštini napisao je: “Radić je nekoliko puta naglasio da ga se nastoji maknuti iz javnog života. Time hoće da steče sućut i simpatije javnosti. Mi ćemo reći ovo: kad bi ga htjeli maknuti, oni bi imali sredstava i moći da to učine. Ali tko bi onda klevetao Hrvate ovako uspješno kao Radić. A kad bi nekome doista uspjelo odstraniti iz javnog života vođu zavedenih, zaslijepljenih i pijanih, učinio bi najveće djelo što ga pamti hrvatska povijest. Odstranio bi neprestanu opasnost za javni poredak i za međunarodni mir u svijetu. Da Radić imade i iskre patriotizma, on bi se sam maknuo, ali od njega se nije tomu nadati.“
Dana 20. lipnja 1928., nakon mjeseci političkih napetosti, nakon teških optužbi na Radićev račun iz Beograda, pa i prijetnji, poslanik Puniša Račić u beogradskoj je Skupštini ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, a ranio Stjepana Radića, Ivana Pernara i Ivana Granđu.
Stjepan Radić prevezen je u bolnicu u Zagreb. Oporavak se nije odvijao kako su se liječnici, obitelj i javnost nadali, te je Radić početkom kolovoza, četrdesetak dana nakon ranjavanja, preminuo.
Radićev se sprovod pretvorio u veliku političku manifestaciju protiv beogradskoga hegemonizma. Bio je to najveći sprovod u povijesti Zagreba i Hrvatske (s njim se može usporediti samo doček posmrtnih ostataka Josipa Broza Tita na Glavnom kolodvoru 1980.). Procjenjuje se da je u pogrebnoj povorci od Zrinjevca do Mirogoja bilo između 150.000 i 300.000 ljudi.
Radićeva smrt bila je jedan od ključnih trenutaka u hrvatskoj povijesti, iz više aspekata. Definitivno je zapečatila sudbinu parlamentarizma u Kraljevini SHS, otvarajući vrata njegovu ukidanju i proglašenju apsolutizma. Sve što se događalo idućih tjedana i mjeseci - masovne demonstracije, velik broj uhapšenih, više ranjenih i ubijenih - neumitno je vodilo takvu raspletu. Atentat će imati i mnogo dalekosežnije učinke: on je za mnoge godine u budućnosti postao duboka trauma u hrvatskom društvu i u hrvatsko-srpskim odnosima uopće. I dotad veliki Jugoslaven Ivan Meštrović smatrao je da se hegemonija posve ogolila te je zaključio da je “hitac ispaljen na Radića bio stvarno namijenjen cijelom hrvatskom narodu“. Kao povijesna činjenica mnogim je Hrvatima bio konačna potvrda da se “sa Srbijancima/Srbima više ne može”. Ubojstvo Radića i njegovih stranačkih kolega stoji na početku raspada monarhističke Jugoslavije.
Stjepan Radić dobrim je dijelom zaslužan za krize i poboljšanja u političkom životu tadašnje države, ali se ne smije gubiti iz vida da se poluge vlasti nisu nalazile u njegovim rukama. Radić nije bio kreator nakaradnog političkog uređenja nakon 1918., nego njegova žrtva.
Naposljetku, valja pripisati Radiću još jednu zaslugu - bez obzira na žestinu u verbalnim obračunima, dosljedno je zagovarao mirotvorstvo: “Borit se valja samo ustavnim sredstvima, a ako ustavnih sredstava nema, samo pisanom i živom riječi, riječju muževnom i odvažnom (...), i činom, i to plugom i motikom, udruživanjem i javnim sastajanjem, skupnim peticijama i prosvjedima, ali nikada pod nikoju izliku i u nijednu svrhu oružjem, bio to kamen ili bomba, batina ili puška, kolac ili sjekira.” Da Radić nije bio tako nedvosmisleno protiv nasilnih metoda, moguće je da bi i za njegova života nasilje eskaliralo, kao što se događalo u tridesetima.
Tragična smrt te kompleksnost i često proturječnost Radićeve osobe i aktivnosti pridonijeli su tome da su se za njegova života, a i nakon smrti, iznosile vrlo različite ocjene o njegovoj ideologiji i političkoj praksi. Međutim, nema sumnje da je Stjepan Radić obilježio ne samo prvih 30 godina hrvatske povijesti 20. stoljeća nego i čitavo to stoljeće.