IVICA ŠOLA ZA GLOBUS

Da je živ, i Milovan Đilas bi potpisao za referendum

Globus

U nesnalaženju s povijesnim promjenama tradicionalne stranke ljevice i desnice na Zapadu sve što odudara od njihova gubitka osjećaja za stvarnost nazvali su – populizmom. Tako u djelu “Populizam. Kraj ljevice i desnice” piše Alain de Benoist, kojeg nazivaju, protiv njegove volje, “ocem nove desnice”, iako, primjerice, Marinu Le Pen ne može smisliti. Benoist upozorava da je politička geografija promijenjena, da pojmovi lijevo i desno više nemaju smisla. Naime, horizontalnu organizaciju politike na principu lijevo – desno zamijenila je vertikalna narod – elite. Benoist zapravo ponavlja dijagnozu koju je, što se demokracije tiče, prije više od stotinu godina iznio Vilfredo Pareto. Zajedno s drugim autorima talijanske škole koja politiku interpretira ne horizontalno lijevo – desno, već vertikalno, narod – elite, odnosno oni koji vladaju i oni kojima se vlada, demokraciju na zapadu naziva aristokracijom. Demokracija je za ove mislioce tek privid jer je povijest ništa drugo nego smjena aristokracija, pa i u demokratskom ruhu, tako je povijest za Pareta, i demokratska, “groblje aristokracija”.

Elite, nazvane aristokracijom, koje to postaju po “vlastitoj izvrsnosti u dobru i u zlu”, čitaj, bilo da su lopovi, prevaranti i demagozi, jer i za to treba talent, bilo da su kreativne, mogu biti otvorene i dopustiti “cirkulaciju izvrsnosti”, ili zatvorene koje, kao i jedan naš nazvan od Pupovca “suho zlato”, preferiraju pod krinkom “stabilnosti” status quo, a zapravo odvajanje od naroda i vladanje mimo ili protiv narodne volje izrečene na izborima (HDZ – HNS).

Sto godina nakon Pareta i drugih koji su uočili ispraznost pojmova ljevice i desnice, a demokraciju interpretiraju kroz binom narod – elite, u novije vrijeme je i Christopher Lasch. Naslov njegova djela “Pobuna elita” dobiva punu snagu kada mu se doda podnaslov “Izdaja demokracije”. Teza je jednostavna, oni koji su se pobunili nisu mase, već elite, globalna aristokracija koja kontrolira tijek novca i informacija, medije, koje se poput Sorosa naziva filantropima koji dopodne krade, a popodne te iste koje je pokrao pomaže, koje kontroliraju kulturnu produkciju u svrhu indoktrinacije (zato je bila otvorena haranga na Hasanbegovića kod je krenuo demaskirati HAVC i kulturnu produkciju naše kulturne “aristokracije”). Zato, zaključuje Lasch, u toj iluziji demokracije, te nove, od naroda izolirane aristokracije, oni su, a ne narod “izgubili vjeru u vrijednosti Zapada ili ono što je od njih ostalo”, što Lasch naziva izdajom samog naroda. Ono što se danas naziva populizmom samo je pobuna naroda kao odgovor na pobunu elita koje su se izolirale od tog istog naroda. “Tribalizam je”, zaključuj Lasch, “samo odgovor na elitizam”, odnosno tzv. populizam je proizvod izoliranih političkih i financijskih elita koje, umjesto da u njega upiru prstom, nemaju trunke samokritike niti propitivanja vlastitih aristokratskih metoda pod krinkom demokracije u kojoj su oni, bilo lijevi bilo desni, sami sebe nazvali, kao i suho zlato kod nas, “mainstream”, a zapravo nemaju nikakve ideologije koje su zamijenili stilovima života, ispražnjujući demokraciju od svakog sadržaja. Lupetaju o multikulturalizmu, a nemaju trunke znatiželje uistinu upoznati druge kulture, jer njihova vizija svijeta je turistička, nemaju identiteta, već žive i mentalno i fizički kao nomadi, bez korijena, kojima je jedini kriterij moda, ono što se u idejnom i svakom drugom smislu trenutno “nosi” kao “mainstream”. Na sve drugo lijepe etikete tipa fašist, homofob, islamofob i mnoštva drugih praznoznačnica u funkciji cenzure i autocenzure, zapravo gušenja demokracije i slobode govora uz pomoć političke korektnosti i novogovora koji je nadišao orvelovske razmjere.

Zanimljivo je u tom smislu da mnogi zapadni teoretičari i enciklopedije (Treccani) koji su shvatili tu iluziju demokracije na principu tzv. ljevica protiv tzv. desnice, a zapravo se u stvarnosti radi o vertikalnoj – elite protiv naroda, citiraju prvog Titova disidenta Milovana Đilasa. Ostavimo po strani mračne Đilasove strane jer to ovdje nije tema, no on je pedesetih godina, i zbog toga je završio u zatvoru, opisao “novu vladajuću klasu”, komunističku aristokraciju, i to kao “marksističku kritiku suvremenog komunizma”, rigoroznom marksističkom metodologijom. Identično kao i u demokracijama, on opisuje komunističku aristokraciju koja kontrolira tijek novca i informacija, medije, koja razvija državni kapitalizam gdje je sve vlasništvo malog broja komunističkih aristokrata daleko od naroda i tzv. samoupravljanja, koje kontroliraju kulturnu produkciju u svrhu indoktrinacije, koja sve što nije komunistički mainstream naziva fašistima ili neprijateljima naroda i koja, u (Titovim) vilama i jahtama, živi daleko od naroda, gdje se cirkuliranje elita strogo kontrolira i pripušta se partiji (mainstreamu) samo uz, piše Đilas, “iskrenu i totalnu lojalnost partiji i novoj vladajućoj klasi”.

Đilasova heretička dijagnoza komunističke aristokracije, koja je u mnogim bitnim dijelovima identična današnjoj demokratskoj lijevo-desno-centrističkoj demokraciji i “mainstreamu” (zato ga i citiraju zapadni autori), kao što je Lasch dijagnosticirao u “Pobuni elita”, kaže da se komunistička aristokracija nije pobunila protiv buržoazije, već su to crvene elite koje su se u biti pobunile protiv – naroda, odnosno jedni su buržuji zamijenili druge, jedna aristokracija drugu, a državni kapitalizam zamijenio je onaj puno učinkovitiji “klasični”.

Ima li što novo u Hrvatskoj 2018. godine što Đilas nije dijagnosticirao pedesetih? Ne. Referendum “Narod odlučuje”, slagali se s njim ili ne, nije nikakav populistički pokret, već pobuna protiv tzv. političkih i gospodarskih elita, kaste, daleko od naroda, protiv privida demokracije gdje “srodni” HNS i HDZ vladaju, gdje imamo de facto državni kapitalizam u kojem drma jedan mali HNS koji ima više direktora u državnim tvrtkama nego članova stranke, gdje saborsku, vladajuću većinu čine Glavaš i Pupovac plus Saucha, gdje partija kontrolira kulturu i obrazovanje, protok kapitala i informacija, gdje je sve skupa koncentrirano u rukama malog broja naše “demokratske aristokracije”, gdje je, kao i u partiji, lojalnost stranci uvjet pristupanja aristokraciji i podjeli plijena, gdje, kako je i Stier rekao u govoru u Ciboni – mi nemamo kapitalizam, već ortački, dogovorni kapitalizam u kojem, kao i u komunizmu, dominira država, gdje imamo privid demokracije, gdje je žestokom Hrvatu katoliku Milijanu Brkiću iz “misterioznih”, neuhvatljivih plinovitih razloga bliži Vrdoljak od Ivane Maletić... Sama činjenica da su protiv referenduma “Narod odlučuje” i HDZ i HNS, i SDP i HSS..., dakle sve stranke, pa, začudo, i nevladine udruge, govori da aristokracija želi status quo, ili, kako suho zlato veli i ponavlja kao mantru – “stabilnost”. Dakle, baš kako je Lasch opisao, mi u Hrvatskoj imamo pobunu elita protiv naroda koja traje već više desetljeća i samo je nastavak komunističke paradigme koju je demaskirao Đilas, ali pod krinkom demokracije, “europskih vrijednosti” i kojekakvih drugih frazetina koje prikrivaju nedemokratski, netržišni i klijentelističko-borgovski model vladanja hrvatske političke aristokracije, tzv. elite, daleko od naroda, gdje su jednog Tita zamijenili mnogi titići. Eto, na pobunu elita došla je pobuna naroda čiju su inicijativu, stoga razumljivo, opstruirali na sve moguće načine kako bi sačuvali svoj partitokratski, klijentelistički, korumpirani sustav. Budući da “kolege” kontroliraju i Ustavni sud, ne treba se čuditi da elite svoju pobunu protiv naroda ne dovrše ondje, jer i tu instituciju kontrolira partija i kolege. Ne treba se čuditi niti skoroj velikoj koaliciji HDZ-a i SDP-a jer to je, uz Ustavni sud, vjerojatni sljedeći korak pobune elita koje žele sačuvati “stabilnost” od “populista”. Mogući referendum, zato ga opstruiraju na sve moguće načine, bio bi, kako je pisao Pareto, “groblje (naše) aristokracije”, kako se to uslijed tzv. populizma, ali i istinskog populizma, već događa na Zapadu. Zato, tu se slažem sa Stierom, ako sam protiv populizma, moram biti i protiv elitizma koji ga generira.

Što se demokracije tiče, premda je tu Pareto pesimističan i smatra da povijest nije tijek niti prema boljem niti prema lošijem, već tek cirkuliranje aristokracije, bez obzira na politički sustav, kako je ukazao i Đilas, i ide po principu sjaši Kurta da uzjaši Murta, ipak u toj povijesti ima dobrog vica.

Naime, Plenković, Bernardić, Vrdoljak, Beljak... nisu potpisali inicijativu “Narod odlučuje – za pravedniji izborni sustav”, ali, da je živ, sukladno vlastitim stavovima, komunjara Đilas bi je jamačno potpisao jer su u pitanju ideali zbog kojih je robijao prije više od pola stoljeća. Gdje su ti ideali kod ove četvorice liberala i demokrata 2018.?

Zar sve to skupa nije, zapravo, veoma zabavno?

Izdvajamo

Iz drugih medija