Kako je teško okaniti se politike. Možda to sada najbolje znaju Vladimir Šeks i Zlatko Komadina. Šeks je krajem 2017. godine zgažen i ponižen kao udbaški denuncijant, a Komadina, nakon što mu je propao “projekt Bero”, sada gubi i Rijeku. Prema posljednjim anketama, ljevica prvi put nije vodeća politička snaga na Kvarneru, u Primorju i Rijeci.
Ova tek istekla 2017. mogla bi biti njihov politički kraj. Premda je Vladimir Šeks u hrvatskoj politici iza sebe ostavio daleko dublji trag, Zlatko Komadina bi mogao biti još značajniji. On je metafora propasti hrvatske socijaldemokracije. Čovjek poznat po prakomunističkima frazama tipa “osudi pojavu, spasi druga” ili onoj kako je Hrvatska presiromašna da bi glasala za socijaldemokrate pobjeđivao je na izborima u Rijeci dvadesetak godina. Desničari su govorili da je Rijeka europski fenomen jer je samo u Rijeci komunizam neprekidno na vlasti od 1945. Komadina je dijelio vlast sa svojim unutarstranačkim ljutim protivnikom Vojkom Obersnelom, ali preživljavao je sve, od Ivice Račana do Zorana Milanovića.
Posljednji pravi lider ljevice je Zoran Milanović. Uza sve svoje mane, Milanović je bio prejak za sve unutarstranačke protivnike. Zato je i otišao kad je sam to odlučio. Zlatko Komadina i Rajko Ostojić instalirali su na čelo SDP-a Davora Bernardića. Kako se sada pokazuje, to je bila potpuno kriva procjena. Najmanje je tu kriv sam Bernardić, mladi čovjek koji je u stranci i politici već sada pomalo veteran. Netko je već konstatirao kako je on, u usporedbi s drugim liderima političkih stranaka, Andrejom Plenkovićem, Božom Petrovom, Ivanom Vrdoljakom, Krešom Beljakom, Viliborom Sinčićem... apsolutno najdugovječniji. Propada, a nema ni četrdeset.
Krivi su oni koji su ga doveli, a ponajprije Zlatko Komadina koji je jedini u vrhu SDP-a imao stranačku infrastrukturu i glasačku mašineriju koja je to mogla realizirati. Rajko Ostojić nije imao takav utjecaj u svojoj zagrebačkoj partijskoj organizaciji.
Sada SDP gubi i Rijeku. Prema istraživanju Crodemoskopa na kraju 2017., SDP je na nacionalnoj razini pao na 18,9 posto, što je više od deset posto slabije od vladajućeg HDZ-a. A logično bi bilo da oporbena stranka sustiže vladajuće jer ne mora raditi kompromise i prljati ruke političkim dogovorima samo zato da bi održala vlast.
U Rijeci je još gore. SDP ima samo deset promila veću potporu nego na nacionalnoj razini. Prvi put u povijesti moderne Hrvatske netko je pretekao SDP u Osmoj izbornoj jedinici. Živi zid zahvaljujući glasovima ljevice, a ne rastu HDZ-a, ima za jedan posto veću potporu.
Dakle, nije propao samo Komadinin “projekt Bero”. Potpuno je krahirao “projekt Komadina”. Simpatični i dobri čovjek koji uvijek ima razumijevanja za sve morat će razmisliti o vješanju kopački o klin.
Vladimir Šeks je, iako pod baražnom vatrom i slijeva i zdesna, u puno boljoj situaciji. On je, barem formalno, već otišao. Biografi mu pišu biografije. Sam frenetično piše memoare. Izašle su već četiri knjige, a tek je na 1994. godini. Obračun s Manolićem i Mesićem platio je obnavljanjem priča i objavljivanjem novih dokaza o svojoj suradnji s Udbom. Šeks se s time teško nosi. Samo on zna je li i koliko je zgriješio.
Međutim, svi oni koji ga danas progone zaboravljaju da se Šeks sedamdesetih i početkom osamdesetih nalazio u položaju progonjene zvijeri. Oni koji su bili obilježeni kao nacionalisti, kontrarevolucionari i protivnici režima bili su pod posebnom prismotrom, pogotovo nakon Titove smrti. Jugoslavenski socijalizam borio se za opstanak. Šeks je trgovao s isljednicima. Očito, prodavao im je bofl robu. Ali nikad ne znaš kad će ti stići konačni obračun. I zato Vladimir Šeks danas ispašta i stalno mora davati nova objašnjenja.
A nitko se ne želi sjetiti da je on specifična politička figura koja je uvijek bila u sukobu s onima na vlasti. Kao mladi državni tužitelj sedamdesetih je tužio Udbu, Službu državne sigurnosti. To je bio potpuno suicidalan potez, ali Šeks je preživio.
Kad je s Franjom Tuđmanom osnivao HDZ, dopustio si je da postane njegova alternativa. Čak su i Amerikanci kalkulirali s njim. I zato mu Tuđman nikada nije vjerovao. Početkom devedesetih otvoreno ga je, na dvodnevnom zasjedanju državnog i političkog vrha, optužio za puč. Šeks je i to preživio.
Pomogao je Ivi Sanaderu da pobijedi Ivića Pašalića i postane novi lider HDZ-a. Tuđman nikada nije imao takvu kontrolu nad HDZ-om kakvu je, uz nesumnjivu Šeksovu pomoć, imao Sanader. Ni s njim nije završilo dobro. Predsjednik Sabora postao je Luka Bebić, i to Šeks Sanaderu nikada nije zaboravio. Ali je preživio.
Pomogao je Jadranki Kosor da preživi Sanaderov pokušaj povratka na čelo stranke. Potom je zajedno s njom izgubio bitku protiv Tomislava Karamarka. Ni njemu nikada nije zaboravio to što ga je eliminirao čak i s počasnih i protokolarnih funkcija u Saboru. Preživio je i čekao.
Pomogao je Andreju Plenkoviću da pobijedi na izborima u stranci i postane premijer. Pomogao je Ivanu Vrdoljaku da “ode da bi se vratio”, da se eliminira remetilački faktor zvani Most, da Plenković sastavi novu parlamentarnu većinu...
Usprkos tome što je sakupio takvu kolekciju neprijatelja na kojoj mu ne može pozavidjeti nitko Šeks je opet preživio. Teška 2017. je iza njega, ali u 2018. će se napokon u potpunosti moći posvetiti svojim memoarima. A kad prokopa po svojim dubokim ormarima, mnogima neće biti lako.
Tako će Šeks preživjeti i ovo. Ali sada će Plenković čekati da Šeksa zaborave. A Komadina je već zaboravljen i više nema što čekati.