Svoj odgovor u Globusu (6. 4.) na moj komentar (30. 3.) o njegovim pisanijama u istome tjedniku Ivica Šola (IŠ) završava konstatacijom kako smo obojica skloni kvalitetnim autorima - ja njegove tekstove čitam, on moje ne. Nakon karakternih diskvalifikacija kojima me zasipa, pobjeglo mu je da mu godi da prevrtljivac, kao što sam -tobože- ja, čita njegove tekstove. Tipičan autogol. A potisnuo je moje priznanje da ga nisam čitao zbog njegovih mnijenja već zbog svoje vezanosti uz Globus.
IŠ možebitne čitaoce obavještava da ne pozna moju bibliografiju ali se, sebi karakterističnom površnošću, na moj tekst osvrće iskrivljivanjem moje biografije. Trudi se proglasiti me nesposobnim za prosudbe njegovih pisanih uradaka i time počinja prostu logičku pogrešku, argumentum ad hominem – umjesto da se služi (protu)argumentima, on napada autora.
IŠ dosađuje otrcanim, u nekoliko navrata iskušanim ‘slučajem Šešelj’, koji treba sugerirati moju tobožnju simpatiju za četništvo. No IŠ prozirno manipulira događajima. Da ponovim: početkom 80-ih Šešelj je bio asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i učlanjivao se u republička filozofska društva u čijim je aktivnostima povremeno sudjelovao, pa tako i u Hrvatsko filozofsko društvo (HFD). U vrijeme moga predsjedanja Društvom Šešelj je napisao tekst za “Komunist”, navodno protiv ondašnjeg režima, zbog tog neobjavljenoga teksta je 1984.g. bio uhićen a Upravni je odbor HFD-a protestirao zbog onemogućavanja slobode govora i javnog djelovanja. Da je pažljivo pročitao tekst koji navodi i sam IŠ je to mogao shvatiti, a da je malko pročeprkao po prošlosti doznao bi da je Šešelj postao četnički vojvoda nekoliko godina nakon spomenutog događaja. Dakle ni HFD, ni moja malenkost nismo branili četnika Šešelja.
IŠ mi prigovara da sam se ‘presvlačio’ jer sam bio marksist i praksisovac a potom se priključio Sorosevoj zakladi Otvoreno društvo. I u ovome slučaju promašaji. Razlikujem Marxovu misao od marksizma kao i Platona od platonizma. O marksizmu sam davno pisao kao engelsizmu, kao otklonu od Marxa koji otpočinje Engels a nastavljaju njegovi sljedbenici. Uz to, moja je sveučilišna nastava, u ondašnjoj nomenklaturi, pretežito bila usporedna: marksizam i strukturalizam, i psihoanaliza, i Frankfurtska škola, i civilno društvo, i Foucault, i Rorty, i Habermas… No IŠ vjerojatno spominje marksizam jer ljudi te ili slične orijentacije danas u Hrvatskoj uopće ne bi smjeli javno zboriti, pa kaže: “Flego je zadnji, kao praksisovac, potom sorosevac, pozvan govoriti o govoru mržnje…” Ponovno zbrka. IŠ koristi dvostruka mjerila pa meni brani slobodno govoriti a opire se kad ja, tobože, tako postupam prema njemu. Uz to nije jasno ni što, napose u IŠ-inom neponovljivom rječniku ili pak dragovoljno deklariranom antimodernističkom postavu, označava “praksisovac” a što “sorosevac”, pogotovo u kontekstu govora mržnje. Itd., itd.
Bez obzira na brojne propuste, pohvaljujem IŠ-u jer nikako ne želi moju glavu nasaditi na svoje tijelo. To bi mu, kaže, bilo preteško. Uvjeren sam da metafora o skidanju i nasađivanju tuđih glava zaslužuje poveću pozornost, možda i psihoanalitičku prosudbu onih koji se njome koriste.
IŠ je previdio da svojim odgovorom uglavnom pristaje uz moje kritičke objekcije, ponajviše o govoru mržnje. Brojnim primjerima njegovoga govora mržnje, navedenima prije dva tjedna, on protivi tek tezu da nisam sposoban suditi o tome, ali ispisuje nove eliminatorne epitete: ja sam, tvrdi IŠ, “mentaliteta komitetlije” [onih komiteta iz kojih su me izbacivali zbog vlastitoga mišljenja ili onih koji upravljaju tuzemnim i inozemnim organizacijama kojih sam bio član a pokatkad i predsjednik?], “to je lobotomija” [pa sam bezgranično blesav?], “marksist Flego… drvi” [o postmoderni], “prosipa ofucanu papazjaniju” [a to je (de)konstruktivizam, prema tvrdnji IŠ-e kao ‘osvjedočenoga znalca’ postmoderne i dekonstruktivističke misli], “paradoks zvan Flego” [javni? privatni? politički? moralni? - sve to zajedno ili još i više?], “ne treba mu dati da čuva dvije nacrtane ovce” [slažem se, u obavljanju tog ‘posla’ ne mogu konkurirati IŠ-i], “oksimoronsko konvertitstvo” [ne slijedi li IŠ frojdovski shvaćenu projekciju, ne pripisuje li drugima svoje osobine?]…
Moje spoznajne sposobnosti ne dopiru do neke IŠ-ine tankoćutnosti pa se brinem za dušu bogobojaznog a bezobzirnog polemičara (inače, kako kaže, teologa papinskoga sveučilišta), neumoljivog proglašavatelja pape Franje falsifikatorom i heretikom, onoga koji se sprda sa Svetom Knjigom i Evanđeljem (peto “Evanđelje po Andreju”, “Istanbulsko evanđelje”). IŠ ne podnosi drugačija mišljenja, od kojih ratoborno brani svoje dogme (o iskonskome grijehu moderne, apokaliptičko-mesijanskom pristupu reformi obrazovanja, ljubljenju mrtvog…), ni ne pomišlja da u drugačijim mišljenjima -možda- čami neko zrnce ‘istine’, da demokratski poredak priznaje pluralnost i različitost ljudi. U njegovim tekstovima ne nalazim ni natruhe neke metodičke sumnje u vlastita nadahnuća, karakteristične za one koje/koji namjeravaju misliti, a ne propovijedati.
Podvala je i tvrdnja IŠ-e da želim određivati tko, što, gdje, kada i kako smije misliti i pisati. Zalagao sam se i ‘tada’, zalažem se i sada za slobodu mišljenja i izražavanja. No umjesto suvislih misli IŠ proizvodi preobilje podmetanja, diskvalificirajućih etiketa, nekrofilije, neodgovornih falsificiranja tuđih biografija… čime nastoji zakrabuljiti svoj manjak argumenata. Bilo bi uputno da iz svoje čahure (ili možda kutije supruge dragoga mu Epimeteja, Pandore) ukorači u moderni svijet, da (barem kao teolog papinskog sveučilišta) iskopa i ponešto naklonosti, ako već ne može ljubavi, za okolni svijet, da se svakako obavijesti o sadržajima o kojima hoće kategorički suditi.
Na koncu, prema brojnim međunarodnim dokumentima govor mržnje ograđen je od slobode govora. No neprihvaćanje i ne(po)kazivanje mržnje nije tek moralno i pravno pitanje već ovisi prije svega o razini osobne obrazovanosti, kulture.
I ne kanim se više baviti IŠ-inim pisanijama. Imam pametnijeg posla a Globus, vjerujem, ima mnogo značajnijih tema no što GF misli o IŠ-i.