Je li nastanak budžetskog viška dobra ili loša vijest, ovdje nije bitno jer je višak ostvaren. Eurostat potvrđuje da višak postoji, a njima se vjeruje (više nego našim statističarima mada Eurostat sve podatke o Hrvatskoj već gotove dobiva upravo od njih). Plenković, Dalić i Marić njime se hvale, a opozicija je po običaju zbunjena s tom vijesti.
Dobro je da uzroci nisu bitni jer je još prerano da bi se moglo ozbiljno utvrditi razlog, još je prerano jer nije prošlo dosta vremena pa se ne raspolaže potrebnim podacima. Nemogućnost utvrđivanja stvarnog razloga međutim ne sprečava ponudu instant objašnjenja. Već se naziru dvije krajnosti. Jedna ne vidi u tome važnu ulogu Vlade jer presudnu ulogu pripisuje svjetskoj krizi: kada se svi brodovi dižu s plimom diže se i hrvatski. Druga uspjeh pripisuje mudrim potezima Vlade: posebice odluci koja je anticipirajući Plenkovićevu ‘godinu reforme’ odmah nazvana ‘sveobuhvatna porezna reforma’ (mada se radi o reviziji poreznih stopa a od sveobuhvatnosti ništa).
Ono što je za nas ovdje zanimljivo jest pitanje što sada? Novca ima. U ovom trenutku su prihodi veći od izdataka i otvorio se prostor da se nešto napravi. Novci su tu i treba ih potrošiti, odluke se moraju donijeti. U knjigovodstvenom smislu postoje tri mogućnosti: “bildati” višak, smanjiti primanja na veličinu izdataka i povećati izdatke na razinu primanja. Sam izbor mogućnosti je izveden, to je sekundarna politika kojoj je cilj postići nešto drugo, odnosno primarni cilj. Primarni cilj nije zadan i izbor postoji, no s njim je povezan i problem. Naime, nemoguće je postići nekoliko međusobno isključivih ciljeva (ne može se imati i “jare i pare”), i odmah na početku treba reći da točnog odgovora nema. Doduše, politički poduzetnici, konzultanti i slični će mesijanski ponuditi jedan točan odgovor i dobro ga naplatiti (i nazvati sumnjivce neznalicama), a neki će pričati o tome da nema izbora jer struka prepoznaje samo jedno najbolje rješenje (i opet, oni koje vide druga su neznalice). Praksa ‘jednog točnog rješenja’ osobito caruje na radiju gdje voditelj nikada ne postavi takvim ljudima trivijalno pitanje ‘a kako znate?’ pa svaka glupost prolazi.
No to nije točno. Postoji izbor ciljeva i shodno tome različiti načini kako potrošiti višak. Svaki od tih ciljeva je validan i odražava način za ostvarenje još nekih širih ciljeva. Sedam primjera ovo mogu zorno pokazati.
Ciklus. Kapitalistički način proizvodnje nedvojbeno generira poslovne cikluse (mogu se prepoznati četiri vrste ciklusa, prvi poslovni ciklus počeo je 1814., oni traju 4-8 godina, kako kada, i ne može se predvidjeti ni početak, ni trajanje ni dubina). Sljedeći se očekuje možda već ove godine, a ako ne ove, onda skoro sigurno sljedeće. Ciklusi se mogu “peglati” ekonomskom politikom tako da se u vrijeme krize potakne potrošnja koju financira deficit. Za taj deficit se posuđuju novci, a lakše ih je i jeftinije posuditi ako je dug mali i ako zajmodavci imaju povjerenja da će im se novac vratiti jer vjeruju da su ga dali u sigurne ruke. Prema tome, ako se sljedeća kriza želi ublažiti, valja se pripremiti i sada iz viška vraćati dug i vraćanjem duga stjecati dobar glas. Ovo je potpuno validan način trošenja viška i jedan dobar ekonomski konzervativizam koji najmanje “talasa” (a koji je svojedobno zagovarala Martina Dalić, sada o tome šuti jer izgleda da je promijenila mišljenje) i koji treba ozbiljno razmotriti, a ne ga zanemariti ili omalovažavati.
Inkluzivni rast. Jedan drugi način trošenja viška jest da se koristi nedavnog rasta ravnomjernije podijele među stanovništvom, odnosno da se stvore uvjeti u kojima svi imaju neke koristi od rasta. Prema toj ideji rast treba biti inkluzivan (pomodna riječ, sve je sada inkluzivno), jer ako svi vide koristi od rasta, radije će u njemu ubuduće sudjelovati i snositi moguće troškove za koje znaju da su privremeni. Za gornji rep raspodjele (bogate) tu ne treba brinuti, u središtu pozornosti mora biti potrošnja od koje relativno veće koristi ima sredina i donji rep raspodjele. Pritom su porezne olakšice nekorisne pa se u osnovi sve to svodi na bolju ponudu (širu i kvalitetniju) javnih dobara. Bolje škole, vrtići, zdravstvo, skrb za starije i tome slično. Ovo je moguće upakirati s javno-privatnim partnerstvom i brigom za ulaganje u obrazovanje i starije osobe, itd., pa čak i vidjeti moguće poticaje natalitetu i odustajanje od planova u vezi s emigracijom. Neki će u tome prepoznati vraćanje države blagostanja (što bi bilo krivo jer istaknutu ulogu ovdje imaju politike uključivosti na tržištu rada), a drugi će pak vidjeti novu mantru MMF-a i Svjetske banke. Bez obzira na to, stvaranje inkluzivnog rasta je potpuno validan cilj s dobrom ambalažom.
Poticaji poduzetnicima. Rast je nedvojbeno posljedica rada poduzetnika i menadžera. Oni proizvode i zapošljavaju. Nema sumnje da je sadašnji rast (ispod 3%) nedovoljan pa treba stvoriti uvjete da poduzetnici i biznismeni bolje rade svoj posao i ponuditi im nove mrkve. Za to je važna karika, misle neki, povećanje profita i menadžerskih plaća. Za širenje poslova poduzetnici i menadžeri moraju vidjeti neposredni rezultat svojih napora. Dakle, profite treba manje oporezivati i još dodatno prčkati s poreznim stopama kako bi onima najviše plaćenima ostalo još više i pritom nikako ne opteretiti prihode od dionica i obveznica. To ide pod rasterećenje privrede. Naravno, to će povećati nejednakosti. No mjere povećanja nejednakosti su u ovom slučaju poticajne jer će privući nove poduzetnike s novim idejama. Od takve preraspodjele bit će još dodatnih pogodnosti. Veća primanja poticat će potrošnju (doduše više uvoznu nego domaćih roba). Osim toga, veće plaće znače i veću štednju i investicije, a bogatiji su spremniji prihvatiti rizike koje rast podrazumijeva. I ovo su sve potpuno validni ciljevi koji se ne mogu pomesti pod stol i jednostavno etiketirati kao društveno neosjetljiva pro-biznis politika.
Restrukturiranje države. Suficit je “državni”, u to nema dvojbe. Jedno od ključnih ograničenja hrvatskog gospodarstva je velika i slaba država. Ni u vezi s ovim nema nikakve dvojbe, već i vrapci pričaju o restrukturiranju države i njenom reformiranju i modernizaciji (usput rečeno, posve krivo korišten pojam jer se pojam restrukturiranje zapravo odnosi na promjenu odnosa sektora, recimo manje turizma, a više industrije, ili više IT-a i AI-a, a manje skupe poljoprivrede, a ne na državu, za to o čemu je ovdje riječ prikladniji su drugi nazivi). Zašto dobiveni višak ne koristiti u ozbiljnoj rekonstrukciji države, dakle ne za zdravstvo i školstvo (mada je i to moguće) nego za javnu upravu i sudstvo, unutarnje poslove i policiju (da se ne gube termovizijske kamere), ili za poslove vojske (uz mlažnjake kupiti i brodove i tako se približiti NATO-vom cilju izdvajanja). No prije svega urediti sudstvo i upotrijebiti raspoložive novce za kupovinu onih koji pružaju otpor u provođenju reforme lokalne vlasti. To su isto tako nesumnjivo validni ciljevi koji se ne mogu samo tako proglasiti neozbiljnima.
Rekonstrukcija države blagostanja. Nije upitno da su se poslovi države blagostanja zadnjih desetljeća povukli (neki krivo zaključuju jer griješe kada državu blagostanja gledaju kao makroekonomski fenomen, država blagostanja je prvenstveno mikro problem). Višak se u tom slučaju može koristiti za povećanje izdataka s ciljem rekonstrukcije države blagostanja. Stanovništvo stari, emigracija se postojano održava, rizik od siromaštva je visok, kao i rizik svakodnevnog života, škole nisu dobre (i sveučilišta su loša), natalitet se smanjuje, zdravstvene usluge se “puzajući” privatiziraju, itd. Osiguravanjem šire i bolje zaštitne mreže značajno bi se pridonijelo mnogim ciljevima i dalo značajan poticaj rastu. Radi se o klasičnoj fiskalnoj ekspanzivnoj politici koja prvenstveno utječe na domaće robe i usluge i ima prilični multiplikativni efekt pa može povećati rast. Jasno je zašto se vlasti toga klone jer to otvara utakmicu za hranjenje na državnoj sisi (evo malo rodnog izražavanja), a jednom kada se pusti na sisu tko zna gdje će završiti. U vrijeme rastuće neizvjesnosti i političkih posljedica za sve veći broj ljudi koji su izgubili priključak, takve klasične politike blagostanja imaju smisla čak i za tržišne fundamentaliste koji smatraju da je nesreća stvar neuspjeha pojedinca i da o tome društvo ne treba brinuti.
Državne investicije. Višak se može potrošiti i na državne investicije koje mogu potaknuti rast (ceste doduše nisu, a neće ni mostovi) ili pružiti infrastrukturu rastu. Tu je problem neodređenost. Dio takvih investicija može imati podlogu, ali dio mogu biti bijeli slonovi. Infrastruktura, recimo internet i izvan gradova, sigurnije ceste i slično, je prokušano rješenje trošenja viška i dio klasične ekspanzivne fiskalne politike jer stopa rasta je premala i treba poguranac. No nažalost, može se trošiti i na bijele slonove kao što je gradnja potpuno nepotrebnog Pelješkog mosta (je li Ravničarska pruga sljedeća? Ili kanal Sava-Dunav?). Ovakvo trošenje osobito je privlačno političkoj ekonomiji kakva vlada u Hrvatskoj i velikoj slaboj državi raširene korupcije. Baš zato se pritisci na trošenje viška na državne investicije ne smije isključiti ili podcijeniti. Dapače, kako stvari stoje, to je daleko vjerojatnija sisa od one blagostanja.
Amortizer godine reformi. Plenković i Vlada su Hrvatskoj najavili godinu reformi, i to ne malih poboljšanja nego korjenitih promjena. Reforme koje će promijeniti ponašanje svakog pojedinaca, postaviti nove ‘prometne znakove’ i pravila, restrukturirati i dotaći život svih. Ovdje nije bitno što do početka svibnja još ništa ozbiljnog nema u ponudi i što ima mnogo razloga vjerovati u neuspjeh projekta ‘godine reformi’ (pojedini ministri kao vjerni psi nude neke koščice, ali ništa smišljeno i veće nije na lageru). Što se viška tiče on može odigrati vrlo važnu ulogu u reformiranju jer može riješiti Scitovsky-Samuelsonov problem koji kaže da se reforme mogu provesti samo ako dobitnici osiguraju privolu gubitnika i tako postignu konačni uspjeh reformi, jer gubitnike ‘kupe’ pokrivanjem gubitka. U ovom slučaju to se može s viškom (uz paradoks da gubitnici financiraju dio tog viška). Za zemlju koja kasni s reformama i strukturnim promjenama i nikako da stvori konsenzus prihvaćanja reformi, višak bi se mogao upotrijebiti kao amortizer i katalizator da stvori preduvjet uspjeha.
Cilj ovih sedam primjera trošenja budžetskog viška (a sigurno ih ima više) jest da pokaže da postoji stvarni izbor i da nema jednog očitog i točnog načina trošenja viška. Ne samo to, nego se niti jedno od navedenih mogućih trošenja ne može isključiti i proglasiti bezveznim, neozbiljnim i stvar ekonomske nepismenosti koje se može zanemariti i zapostaviti a predlagače proglasiti neznalicama. Svaka mogućnost utemeljena je na čvrstom ekonomskom rezoniranju o načinu kako potrošiti višak za ostvarenje validnog cilja.
Dakle, postoji stvarni izbor i nema jednog jedinstvenog, točnog rješenja. Izabrano rješenje održava ne samo ciljeve političara (recimo kako maksimizirati šanse za izbor) nego i viđenje funkcioniranja kapitalizma u Hrvatskoj (prirode političke ekonomije i države i društvene funkcije blagostanja koje se primjenjuje) i odnos prema vremenu (kako rasporediti posljedice odluke kroz vrijeme, što ovisi o intertemporalnim preferencijama odnosno nestrpljivosti) i prema riziku i neizvjesnosti koja je prihvatljiva.
Što će napraviti s viškom, diskrecijska je odluka države, višak je njezin, a opozicija može cendrati i govoriti što želi, no kasa je u ministarstvu financija. Međutim, odluka što s viškom ne može se previše odgađati jer novci dolaze i odlaze s računa i višak je promjenjiva stvar (bit će zanimljivo vidjeti kako će se Plenković snaći u takvim uvjetima). Signali oko toga što država kani napraviti su miješani, ima i dobrih znakova. Brine to što se čini da se neće prčkati sa stopama PDV-a, mada je to izuzetno regresivni porez koji relativno više opterećuje manje imućne (tesar Marko K. plaća relativno daleko veći PDV od kapitalista Emila T., to nije sporno), što podrazumijeva da je to odluka u korist bogatih. Isto tako, govori se i o rasterećenju privrede i smanjenju poreznog opterećenja dohodaka, no čudi kako se to povezuje s usporavanjem rasta. I to je razmišljanje koje nedvojbeno ide u korist bogatih. Za sada se druge ideje u Vladi ne spominju. To je razumljivo od ovakvog sastava Plenkovićeve vlade, odnosno od desno orijentirane Vlade s vezama s kapitalistima koja jaši na valu nacionalnog populizma. No, ima i dobrih signala. Ono što ohrabruje su izjave ministra financija koji ima kesu i koji priča o “time-outu”, ne opredjeljuje se nego pušta balone i valjda osluškuje.
U trošenju viška ne treba zanemariti utjecaj političkog ciklusa koji nije gore spomenut, mada se radi o najvjerojatnijem načinu kako će višak biti potrošen. Dolaze izbori, a u vrijeme prije izbora oni na vlasti, ma koji bili, koriste kasu i državu da povećaju svoje izglede na izbornu pobjedu i ostanku na vlasti sa šoferima, Audijima i BMW-ima i mrežom svojih uhljeba. No politički ciklus je dvosjekli mač. Obično znači da se ne može samo grabiti i da treba dati bar malo i drugima i tako pokazati društvenu osjetljivosti, naročito kada se bauk neliberalne demokracije širi Europom i svijetom. S druge strane postoje pritisci da se svakome da nešto, nikoga ne odbije uz neminovnu posljedicu da nitko neće dobiti dosta da s time nešto napravi. Ako se tako sprčka višak, od Hrvatske ništa, ostaje zemlja kakva je, zemlja bez smjera i ozbiljnog odlučivanja. Ma koje rješenje je bolje od toga. Ozbiljno trošenje je između međusobno isključivih ciljeva.
Budžetski višak podrazumijeva izvjesni embarras de richesse pa se može završiti u optimističnom tonu. Stvar izbora možda otvori nekakvu raspravu o tome kako potrošiti postojeći novac, i time afirmira onu Clintonovu “It’s the economy, stupid”. Time bi se dala prilika za bavljenje ozbiljnim pitanjima, a ne perifernim i nezanimljivim temama (ustašama i partizanima, referendumima o ovome i onome, kakvih iz prikrajka vreba još), a od kojih niti jedna neće staviti kruh na stol.