Hrvatska teniska reprezentacija u igri parova gubila je u subotu u Davisovu kupu od Kanađana 2:0 u setovima i 4:1 u trećem setu (što znači da smo i u trećem već izgubili svoj servis). Kanađanima je bilo dovoljno da prosječnom igrom dobiju još samo dva svoja servisa i pobjeda im je bila zajamčena. Prema dotadašnjoj igri hrvatskog para, to je već bilo neizbježno. A onda se dogodio “momentum” u igri Marina Čilića i Ivana Dodiga. Osvojili su do kraja tog seta sve svoje i dva protivnička servisa. I sve je nakon toga išlo u tom novom smjeru u našu korist, a na kanadsku štetu. Dobili smo meč 3:2. Ali još više od toga, gledano unazad, promijenili smo cijelu percepciju na već gotovo izgubljen meč. Na kraju ni onih protivničkih 2:0 i 4:1 više nije mjerodavno za ukupnu ocjenu. Štoviše, taj rezultatski “minus” samo još više oslikava snagu pobjede. A ta je pobjeda prelomila i cijeli susret Hrvatske i Kanade, jer je u nedjelju Borna Ćorić ulazio u svoj meč bez pritiska. I suvereno i nadmoćno nadigrao sebi inače sasvim ravnopravnog protivnika. Da je rezultat u igrama bio 2:1 za Kanađane, Borna Ćorić ne bi smio izgubiti svoj meč. A to bi stvaralo sasvim drukčiji pritisak.
Možemo toj slici dodati i malo “začina” u smislu publike. Do tih 2:0 i 4:1 u kanadsku korist, omjer navijačke “galame” bio je gotovo izjednačen, kao da se igralo na neutralnom terenu s jednakim brojem navijača jedne i druge strane. Dvadesetak kanadskih navijača, oboružani i nekim navijačkim pomagalima, sasvim su se ravnopravno držali u navijanju za svoje igrače, nasuprot cijeloj dvorani naših navijača. Ali kad su Čilić i Dodig prelomili dva-tri poena kod 4:2, a onda i oduzeli servis protivnicima, u igri i u gledalištu nametnula se samo hrvatska igračka i navijačka dominacija.
A nije moralo tako biti. Da nije bilo tog iznenadnog i već sasvim neočekivanog preokreta, stvar bi izgledala otprilike ovako: lako bismo izgubili treći set i time cijeli meč. Nezadovoljstvo jalovom igrom i predajom bez borbe bila bi glavna tema naših medija. Izostanak jednog s izbornikom sukobljenog igrača još bi se jače nametnuo kao ključna tema. Publika bi odražavala opći percepcijski pesimizam koji bi se vrlo vjerojatno prenio i na nedjeljni završetak hrvatsko-kanadskog dvoboja. Možda bi to bio i presudni uteg na igru Borne Ćorića. U slučaju poraza parova, a onda i poraza Borne Ćorića, susret bi bio izgubljen bez šanse da nas iz svega u zadnjem meču izvlači Marin Čilić. Cijela bi atmosfera bila pesimistična do razine očekivanja ostavki.
Samo dva-tri poena u presudnom trenutku sve su okrenula u drugom smjeru. Dobili smo parove. Digli se “iz mrtvih”. Borna Ćorić je dobio neodlučujući četvrti meč i pretvorio ga u odlučujući, bez potrebe da Čilić uopće izlazi na teren (jeste li zapazili razliku: jedno – pozitivno – jest to što Čilić nije ni morao na teren jer smo ionako pobijedili, a drugo – negativno – bilo bi to što ne bi ni morao da smo ionako izgubili).
Sve ovo što smo kao uvod upotrijebili u kolumni vrlo precizno oslikava našu političku “tekmu” čiji rezultat pokazuju ankete u nizu zadnjih percepcijskih “setova”, “gemova” i “servisa”. I sve ovo uvodno napisano ne odnosi se na tenis, nego na trenutak naše političke igre do rezultata 2:0 i 4:1. Zadnjih nekoliko mjeseci gubimo servis po servis. Iz mjeseca u mjesec ankete pokazuju pesimizam publike nad igrom naših političkih igrača. Iz mjeseca u mjesec, iz “servisa” u “servis” (iz ankete u anketu), gubi se nada da nam politička ekipa ide u dobrom smjeru. Čak se i sve brže prazni naša država/dvorana, jer mnogi više i nemaju nade u preokret, pa napuštaju takvu državu, kao što nezadovoljni gledatelji prije kraja utakmice napuštaju tribine.
A Vlada, koja je jedina na potezu, “na servisu”, stoji pred tim desetljećima akumuliranim negativnim rezultatom, i pita se što još učiniti. Najlakše je nastaviti “igrati po starom” i nadati se da će umjesto nas greške od sada raditi protivnik. To je ziheraška taktika koju je gajio naš donadavni nogometni izbornik, kojemu nijedan poraz nije bio dovoljno alarmantan da bi ga trgnuo iz sasvim izvjesne poražavajuće budućnosti (u čemu ne amnestiram dotični savez ni sada kad ih je od tog sportskog poraza spasio novi izbornik, a od gubitka izborne utakmice statut u kojem je demokratska procedura svedena na “bezopasnu” mjeru).
Taj način “ziheraške” igre u državi/društvu koje je bolesno od pesimizma, čak i da nam se zbog grešaka “protivnika” pruži još nekakva minimalna šansa budućnosti, nezaustavljivo nas vodi u poraz. Poraz perspektive. A od poraza perspektive (najgorega koji možemo i zamisliti) spasiti nas može samo podizanje igre na višu razinu, promjena dinamike igre, preuzimanje kratkog rizika u korist dugoročnog napretka. A za taj potez treba prepoznati “momentum”. Marin Čilić i Ivan Dodig, sada to već znamo, prepoznali su taj “momentum” u zadnjem svojem udarcu prije potonuća.
Nadamo se da Hrvatska nije pred takvim ishodom, ali bolje da to ne testiramo nastavkom politike odgađanja, koju mnogi već zamjeraju našim današnjim reprezentativnim političkim igračima. Vrijeme je za politički “momentum”. Vrijeme je za dobre političke “winner servise”, za poneki nedodirljivi “as servis”, za hrabri “break” na “servis protivnika”, za brže kretanje po terenu, izlazak na “mrežu” i “smeč-poen” koji diže publiku na noge...
Svako političko odustajanje od odlučnih poteza zbog straha od pada rejtinga slično je taktičkom kukavičluku sportaša koji igru pretvaraju u negledljivo mrcvarenje “lopte”. Publika se diže na noge kad se postigne efektan poen, a i rejting se hrabroj politici vraća onda kad preuzima odgovornost i vuče hrabre poteze.
Kontrapunkt optimizma najvidljiviji je u trenucima kad se čini da je pesimizam već gotovo pobijedio. A publika će nagraditi hrabrog igrača koji ostavlja “srce na terenu” baš kad se čini da više ne može dohvatiti prag pobjede. Vrijeme je za hrvatsku političku “igru” bez straha od anketa i bez tajnovitih “igara” iza leđa javnosti. Vrijeme je za hrabru vladu bez straha od izbora i reizbora.
Ako je netko svojoj stranci izgubljenu utakmicu pretvorio u dobivenu, to je Andrej Plenković donio HDZ-u. Prvi put pobjedu HDZ-u nije donijela njegova stranačka “mašinerija” (koja je dva-tri mjeseca prije izbora bila na današnjem SDP-ovu postotku), nego je “novo lice” bilo to kojemu su birači dali povjerenje. Pa čak i sada, kad se nešto od tog povjerenja istopilo, u slučaju da Andrej Plenković odstupi, za HDZ (posebno za njegovu unutarstranačku oporbu) to bi bio put u ponor koji bi dijelio sa SDP-om. Nema tog lidera koji bi spasio HDZ od potopa, kao što ga nakon Zorana Milanovića nije bilo ni u SDP-u. Zato je uspjeh ove Vlade usko povezan i sa statusom HDZ-a u trenutku kad se bude izlazilo na sljedeće parlamentarne izbore. A taj status ovisit će o rezultatu za “malog čovjeka”, a ne o pogodnostima za vlastitu glasačku mašineriju, najmanje za onu nagomilanu u državnoj administraciji.
Hrvatski birači, poput publike u osječkoj dvorani pri rezultatu 2:0 i 4:1, stoje i šute... I čekaju “momentum”. Ankete su iz mjeseca u mjesec toliko nepomične za ključne političke opcije da bi one već trebale prepoznati poruku. HDZ stagnira s tendencijom laganog pada, SDP pada ili stagnira, nebitno. Most, što se više trudi vikati, to ga javnost manje čuje. A Živi zid napreduje tek toliko koliko je većini jasno da je njegov limit unaprijed uračunat u biračke protestne simpatije ili krikove (ovisi s koje strane gledate). Ništa staro, ovako ili onako preslagano i “prodano” pod novo, birači ne nagrađuju ni s poštenih 1% anketne potpore.
Ma koliko netko dramatizirao i oko rejtinga stranaka i pojedinaca, zaporavo se ništa mjesecima ne događa – i neće se događati dok je rezultat 2:0 i 4:1 na štetu Hrvatske, a “igrači” se više svađaju oko prošlih “auta” nego što se trude oko budućih poena. Prema zadnjem CRO Demoskopu, popularnost Kolinde Grabar-Kitarović (19,2) i Andreja Plenkovića (10,9) zajedno je točno onolika kolika je i HDZ-ova (29,3). Ljevica je bez izrazitog lidera pa SDP-ov rejting (21,1) ne mogu pokriti ni Picula (3,8), Bernardić (2,8) i Milanović (2,1) zajedno. Sinčić (4,6) i Pernar (4,0) udvojeni love otprilike rejting Živog zida (11,4), dok Petrov (5,2) pokazuje da je čak i nešto slabiji od rejtinga samog Mosta (6,1). Pojava samo jednog ili dva nova kandidata za predsjedničke izbore ili jedne ozbiljne političke opcije za parlamentarne izbore sve bi sadašnje ankete učinila beskorisnima (osim za trenutačnu poruku stagnacije i nezadovoljstva ponuđenim osobama i političkim kretanjima).
Birači čekaju “momentum”. Ili će se trgnuti HDZ, eventualno SDP... ili će do izbora čekati nešto zaista novo i sposobno zaigrati “veliku igru”. A dok birači čekaju, u igri je sada prvenstveno Vlada. Ona ima šansu iskoristiti taj “momentum”. Pred njom je pitanje: Što bi to birače – publiku – diglo na noge?
Svakako najprije preuzimanje inicijative i rizika za proaktivne poteze, jer dosad je ovu Vladu obilježavalo najviše ono što ju je dočekalo kao “miraz” iz starih vremena: INA, arbitraža sa Slovenijom, Haški tribunal i Agrokor. Dosad je ova Vlada igrala sporo (imala je i “leteću izmjenu”), a sada je vrijeme za poteze koje će sama kreirati, a po kojima ćemo je pamtiti.
Vrijeme je da ova Vlada prostre “crveni tepih” pred investitore, više negoli pred političare, posebno populiste domaće i strane. Vrijeme je da odlučno rekonfigurira javnu upravu i pravosuđe, a ne više političke odnose većine i manjine. Vrijeme je da krene u poteze bez straha od gubitka većine, pa čak i od strane nezadovoljnika unutar samog HDZ-a! Ako Vlada iskreno počne okretati gubitnički rezultat od 2:0 i 4:1 u pobjednički – servis po servis – nitko je neće srušiti a da sam ne doživi debakl pred izbornom publikom, biračima.
Vlada je na servisu, a loptica je u rukama Andreja Plenkovića. Tišina, molim – quiet, please!