Kako je inkluzivni i tolerantni Plenković došao na vlast, konačno sam shvatio što je to inkluzivnost, tolerancija, pluralizam i sloboda govora. Najprije je, nakon što sam se tek očešao u Slobodnoj Dalmaciji o njegovu karijeru u vrijeme komunizma, “intervenirao” Mario Plenković, otac Andrejev. Izučivši komunikacijski zanat u bivšem režimu, nije me nazvao osobno, nego preko meni jedne bliske osobe nježno poručio da stanem. I metode drugih ljudi bliskih aktualnom predsjedniku Vlade su slične, ne vrše pritisak izravno, već uvijek preko meni bliskih ljudi. Među inim, spomenut ću samo da me gnjavio i Jandroković, nakon što sam ga bocnuo zbog jedne totalitarne izjave u suprotnosti s Ustavom i demokracijom, kao i o Istanbulskoj konvenciji. Kao Plenkovićev ćaća i on mi je komunicirao preko meni bliskih ljudi i poručio da to što se kritički osvrćem na vlast “nije kršćanski”. Onda me ministrica Obuljen javno napala i lažno nazvala lažovom, tumačeći mi umjetnost i umjetničke slobode u koje ne želi zadirati, ali nije joj problem zadirati u ustavne kategorije i medijske slobode. Da ne nabrajam dalje, jedino što me zabrinulo u svim tim zivkanjima i nemuštim reagiranjima jest spoznaja da imam svoju glavu, još tome modernu, u kubističkom stilu, pa sam se pitao zašto mi netko hoće nataknuti svoju. Pa da o Istanbulskoj umjesto mene misli Plenković, jer ju je on “jedini” pročitao i razumio, da o kršćanstvu umjesto mene misli teolog Jandroković, da o umjetničkim slobodama umjesto mene misli Obuljen... Ako je Plenković svojim autoritarnim stilom svim hadezeovcima, s časnim izuzecima, nataknuo svoju glavu, od mladeži preko žena iz Katarine Zrinske do saborskih zastupnika, meni neće, nisam hadezeovac, već slobodan čovjek koji ima svoju savjest i kralješnicu. To što se događa je mentalitet komiteta, gdje vođa misli za sve inače – padaju glave, ili slijedi marginalizacija. Iako, nisam ni ja baš neka stijena kamena, kada malo bolje promislim, zašto ne bih uzeo glavu ministrice Obuljen, pa ću brata lako zaposliti u tijelu za nadzor medija, zašto ne bih uzeo glavu Dubravke Šuice i postavio svog brata za šefa zračne luke u Dubrovniku, zašto ne bih uzeo Plenkovićevu glavu i zaposlio šogora bez natječaja u istoj zračnoj luci... Iako takvo zapošljavanje možda nije po zakonu, u skladu je s Istanbulskom konvencijom koja, izgleda, sadrži u sebi ne rodnu, već “rodijačku ideologiju” koju HDZ-ovci i drugi obilato primjenjuju, od Dubrovnika do Vukovara. HDZ-ova rodijačka ideologija odjeljuje ljudsko biološko tijelo od njegove savjesti i vlastite pameti, pretvarajući ga u uhljeba u zamjenu za transplantaciju glave. Tako u HDZ-u trenutačno imamo ljude koji se zovu Plenković 1 i Plenković 2, 3 i 4, 5...
Ali nisu samo vladajući političari oni koji bi željeli da nosim njihovu glavu. Javio se u prošlom broju Globusa jedan profesor, čovjek za sva vremena i režime, Gvozden Srećko Flego, stari praksisovac, vječiti pristav, kako bi za takve rekao Krleža. U tekstu pod naslovom koji izravno poziva na moje isključenje, na medijsku eliminaciju, “Smije li se biti tolerantan prema onima koji to nisu”, na vrlo tolerantan način u podnaslovu neizravno, ali jasno, Flego sam daje odgovor: “Svojim diskvalifikativnim i žestokim grdnjama drugačije mislećih Ivica Šola reaktualizira to pitanje.” Opet mentalitet komitetlija koji bi drugima natandarili vlastitu glavu te skrivajući se iza tolerancije i famoznog orvelovskog govora mržnje zapravo to čine. Budući da sam priznao da bih u kontekstu “rodijačke ideologije” preuzeo čak i Šuičinu glavu, nažalost, Fleginu glavu nikada ne bih, čak i kada bi mi ponudili besplatnu večeru s ministricom Murganić za Valentinovo.
Naime, Flego je nešto što nikada ne bih mogao postati, on je živi teatar apsurda. Budući da slijedi uznemirujući sadržaj, molim da osjetljive osobe dalje ne čitaju.
Flego je u bivšem režimo obnašao mnoge dužnosti. Među inim bio je predsjednik Hrvatskog filozofskog društva koje je u svoje članstvo primilo četničkog vojvodu Vojislava Šešelja (koji nije imao veze s filozofijom), kojeg su već tada jugoslavenske vlasti prepoznale kao takvog i uhitile, ali pametni Flego nije. U dva dokumenta, koje imam, Flego se obraća vlastima u SR BiH te Filozofskom društvu Srbije stajući u Šešeljevu obranu i piše: “Članovi Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva 14. 3. o. g. (1984. je) sa zabrinutošću su primili vašu obavijest o onemogućavanja javnog djelovanja dr. Vojislava Šešelja... Pridružujemo se vašem protestu protiv kršenja Ustavom i zakonima garantiranih prava i sloboda kao i vašem odlučnom zahtjevu da se prekine svako ugrožavanje osobnog i znanstvenog integriteta dr. Vojislava Šešelja.” Tomu treba dodati da isto to Hrvatsko filozofsko društvo i praksisovci okupljeni oko njega, za razliku od Šešelja, nikada nisu jednom riječju branili Vladu Gotovca, kojeg su smatrali “hrvatskim nacionalistom”, a četnika Šešelja “jugoslavenskim disidentom”. Šešelja su izbacili iz Društva tek početkom devedesetih. Bujrum!
U prošlu srijedu u Globusu, jednakom odlučnošću kao nekoć Šešelja, Flego danas brani papu Franju, i to od moje malenkosti. Nekoć braniti četnika, danas papu, to je lobotomija, pa je jasno zašto mi predbacuje da nemam “ekumenski duh”, jer je on svoj ekumenizam upravo zorno pokazao stajući jednako između pravoslavca Šešelja i katolika Franje. To bismo mogli nazvati originalni, fleginski “transrodni ekumenizam”. Marksist Flego bi, eto, teologa papinskog sveučilišta učio teologiji, pa nešto drvi otprilike općim mjestima o ekumenizmu i dogmatizmu, istovremeno prosipajući ofucanu postmodernu (de)konstruktivističku papazjaniju kao novu metafiziku, kao dogmu, na temelju koje su i otelili tzv. rodnu teoriju.
Kada smo već kod paradoksa zvanog Flego, on je čovjek koji je žestoko protiv “ustašizacije Hrvatske”, ali je bio dio Vlade, Račanove, koja je legalizirala pozdrav “Za dom spremni”. Uistinu, ne samo ekumenski, već iznimno tolerantan čovjek. Ako može Šešelj, zašto ne i “Za dom spremni”. Jedno mu priznajem, dosljedan je – sukladno Istanbulskoj on je za rodnu ravnopravnost ustaša i četnika.
Pitanje je samo zašto nije dao ostavku u Vladi koja je legalizirala pozdrav koji on naziva ustaškim. Ako kaže da nije znao, kao u slučaju Šešelja, ako su mu tako dvije krupne stvari promakle, takvom čovjeku ne treba dati da čuva dvije nacrtane ovce, a kamoli da neinformiran upravlja bilo čim, da čini štetu i sebi i drugima.
Flego je u bivšem režimo bio dio praksisovaca, marksista. Kako se presvukao devedesetih? O tome, i Flegi, je još 1999. godine Mislav Kukoč progovorio pod naslovom “Kako su praksisovci preko noći postali liberalnim demokratima”, gdje piše kako su kameleonski “neobrazloženo odbacili svoj kolektivističko - egalitaristički marksistički svjetonazor i zamijenili ga njemu disparatnim varijantama liberalnog individualizma”. No, u jednom se, piše dalje Kukoč, nisu promijenili pa su nastavili “teorijske bitke protiv hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, samo što su to u bivšem režimu radili s pozicija jugoslavenstva i marksističkog internacionalizma, a danas s pozicija građanskog univerzalizma i globalizma”. Tako Flego pristupa već devedesetih Sorosevu Otvorenom društvu koje počiva na Popperovoj filozofiju, Popper koji, među inim, Marxa i marksizam smatra neprijateljima otvorenog društva!? Koje oksimoronsko konvertitstvo!
Kada smo kod govora mržnje (verbalni delikt u komunizmu), dok je Flego bio ministar (2002. g.) profesor Sesardić javno je upozorio na rasistički govor mržnje Fleginih praksisovaca, posebno Flegina kamarada Kangrge, jednog od utemeljitelja Društva koje je primilo Šešelja, a koji je govorio o “defektnosti hrvatskog naroda”, koji je “genetski poremećen” i “bolestan u svojoj genetskoj srži”, a kada je opleo po Bandiću, za Hercegovce općenito je rekao da su “jasno inferiorna turska i srpska kopilad, lopovi, hadezeovi pljačkaši”. Flego kao ministar tu nije prepoznao govor mržnje, možda je tu dobro primijeniti onu “šutnja je odobravanje”? Zato, Flego je zadnji, kao praksisovac, potom sorosevac, pozvan govoriti o govoru mržnje, pogotovo ako on odlučujete što je mržnja, kao i nekoć što su njegovi određivali što je verbalni delikt i slali u zatvore. Za Flegu je mržnja i “Hvaljen Isusu i Marija”, osim ako to kaže njegov “štićenik” papa Franjo o čijem funkcioniranju kao pape, osim medijske slike, Flego nema pojma, a ne da mi se ovdje besplatno ga podučiti. Flego koji bi određivao ne samo tko smije, pa i na ovom mjestu, govoriti, nego i što će govoriti. Marx je u njemu i dalje jači od Poppera, Šešelj od Gotovca.
Dakle, u kontekstu HDZ-ove “rodijačke ideologije”, priznajem slabost, uzeo bih čak i Šuičinu glavu, ali Fleginu nikako, jer mi tijelo ne može nositi Šešelja i papu Franju istovremeno, Marxa i Poppera, Smrt fašizmu i Za dom spremni, sve te kontradikcije zvane Gvozden Srećko Flego.
No imamo ipak jednu stvar zajedničku. Volimo kvalitetne autore. Zato on mene čita, a ja njega ne. Osim kada se bavi kvalitetnim autorima.
Pozdrav. IŠ