KOMENTAR

IVICA ŠOLA PIŠE ZA GLOBUS Iz saborskih klupa bleje ovce, a iz crkvenih riču lavovi

Zagreb, 130618. Markov trg.
Inicijativa Narod odlucuje predala je Hrvatskome saboru Zahtjev za raspisivanje referenduma za pravedniji izborni sustav. Na fotografiji:
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

U učmaloj i “stabilnoj” hrvatskoj politici i građanskoj sceni, sva “talasanja” i referendumi dolazili su uglavnom iz redova katoličkog laikata i srodnih građanskih udruga. S tim inicijativama, kao i s referendumom “Narod odlučuje”, možete se slagati ili ne slagati, ali je činjenica da sve političke stranke, kada je izborni zakon u pitanju, unatoč poticanju Ustavnog suda da ga promijene, nisu to učinile, žele status quo, žele nastavak močvare koja se ne zove Kopački rit već “Stabilnost”. Od dolaska Račana na vlast prije osamnaest godina, ova “stabilnost” dovela je do toga da je u tom periodu Hrvatska izgubila pola milijuna ljudi, a pretekla nas je čak i Rumunjska. Mi smo toliko stabilna zemlja da bi jedna islamistička “petarda” na Stradunu ili Rivi prije turističke sezone zemlju bacila u bankrot.

Unatoč tome katolički laikat koji čini većinu inicijative “Narod odlučuje”, podcjenjivački i fon oben se naziva “ovcama”, a ove Plenkovićeve ovce u Saboru naziva se “mainstreamom”, ili “ljevicu”, “oporbu”, “progresivnim snagama”, iako se radi o političkim stadima ovaca totalno podvrgnutih svojim stranačkim pastirima i bleje kako pastir kaže. Tako smo došli do paradoksa da konzervativci idu liberalizirati hrvatsko političko društvo, dok bi ga liberali konzervirali, zacementirali sve dok nas i Bugarska ne pretekne, a Saucha se izmakne pravosuđu. Drugim riječima, DORH i USKOK su jamac stabilnosti Plenkovićeve Vlade.  Kao i njihov “koalicijski” Ustavni sud.

Stereotipi o građanima, angažiranim katolicima, kao “ovcama” koje samo slušaju, nemaju veze s crkvenim naukom niti tradicijom. Sasvim suprotno, Crkva obvezuje (!) svoje članove u društvu na buntovništvo i neposluh kada su nepravedni zakoni, temeljne ljudske slobode i prava u pitanju.

Istinabog, poslušnost je u kršćanstvu stožerna krepost, jer, kako piše sveti Pavao, “po neposluhu prvog”, misli na Adama, u svijet je ušlo zlo. Zato će Pavao zahtijevati da kršćani poštuju političku vlast, da budu poslušni, jer svaka vlast “dolazi od Boga” (Rim 13, 1), a Toma Akvinski u “Summi” upozorava i da je Krist bio poslušan sve do smrti na križu. Ali, uvijek ima “ali”: Pavao upozorava i da je (politički) autoritet službenik Božji postavljen da čini dobro (Rim 13, 4), pa baš poradi savjesti i poslušnosti višem autoritetu, u ovom slučaju to je Bog ili Deset zapovijedi (naravni zakon: ne laži, ne ubij, ne ukradi...), ukoliko vlast ne čini dobro narodu već sebi i uskom krugu ljudi (današnja klijentelistička demokratura), vjernik, kao građanin, mora se pobuniti, mora pokazati, danas bismo rekli, “građanski neposluh”.

Ovdje kršćanstvo samo slijedi raniju grčko-rimsku tradiciju buntovništva i neposluha nepravednim zakonima i vladarima. Tako već kod Sofokla, Antigona između nepravednog pozitivnog zakona i naravnog zakona, razuma, izabire drugi po cijenu žrtve, pa je citira i Aristotel: “Nisam mogla zbog arogancije jednog čovjeka navući na sebe kaznu bogova”. Današnjim jezikom karamakovsko-plenkovićevske hrvatske tragedije to se izriče kako “stranka ne može biti talac jednog čovjeka”, pa ne manjka ni “Antigona” koje se umah smjenjuje s funkcija ili izbacuje iz stranke zbog vjernosti savjesti.

Na istoj buntovničkoj matrici nastavljaju i rimski juristi, oslanjajući se na grčku filozofiju i naravni zakon, poglavito Ciceron. Kršćanstvo sve to prihvaća pa Toma Akvinski kaže kako poslušnost vlasti “nije bezuvjetna”, i to u dva slučaja.

Prvi, kada se politički autoritet stavi iznad naravnog zakona, današnjim jezikom, iznad temeljnih ljudskih i građanskih prava i sloboda, i, drugi, kada autoritet zapovijeda ili traži nedopuštene stvari, danas bismo rekli borgovske marifetluke. U tim slučajevima osoba, pa i vjernik, nema pravo neposlušnosti i buntovništva, već, piše Toma - dužnost neposlušnosti! Pa i po cijenu smrti, kao Toma More, najbliži suradnik Henrika VIII., kasnije proglašen svecem.

Već od prvih vremena pape pozivaju na poslušnost vlasti, ali i na neposlušnost kada traže od “podanika” nemoralne stvari ili kada donose nepravedne zakone. Dakle, tu nema “stranačke stege”, tu vjernik mora glasovati i djelovati po savjesti.

Na tom tragu pape, od Pija V. preko Lava XIII. do Ivana Pavla II. i aktualnog Franje, u mnoštvu enciklika i dokumenta ponavljaju, ne uvijek doslovno, frazu Henryja de Bractona (1216. - 1268.) kako ne postoji kralj tamo gdje (samo)volja zamjenjuje zakon (Non est enim rex, ubi dominatur voluntas et non lex). K tome, zakoni, ističu srednjovjekovni pravnici, ne mogu biti izraz volje vladara, već se traži konsenzus i plemstva i naroda (Carlyle), te moraju biti u skladu (pozitivni zakoni) s naravnim zakonom.

Tako Pio XI. u enciklici Firmissimam constantiam od 28. 3. 1937. godine piše meksičkim katolicima kako poslušnost nije apsolutna norma pa su stoga “u skladu s naravnim zakonom, kada su ugrožene temeljne građanske i vjerske slobode”, građani vjernici dužni se pobuniti. Isto će ponoviti i Ivan Pavao II. govoreći u enciklici “Evangelium vitae” kako se vjernici od prvih vremena pozivaju na poslušnost legalnoj i legitimnoj vlasti, ali ako su ugrožene slobode, privatno vlasništvo, pravda i moralne vrijednosti, neposluh je dužnost. Dapače, kao što je to učinio Pavao prvom papi Sv. Petru, dužnost je pobuniti se i protiv samog pape ako čini isto, a ne samo protiv svjetovnih vlasti.

Nazivati danas građane, angažirane vjernike laike “ovcama” je zamjena teza, oni su buntovnici, nikakve ovce, koje žele pravedniji izborni zakon, u skladu s tradicijom i naukom, ne samo Crkve, već počevši s Grčkom i Rimom. Ovce su u Saboru, u SDP-u, HDZ-u, HNS-u, HSS-u..., koje, unatoč preporuci Ustavnog suda iz 2010. godine odbijaju promijeniti izborni zakon jer im njihovi stranački šefovi, njihovi pastiri, to ne dopuštaju pa oni bleje kako pastiri kažu. Zato, kada neće stranačke ovce, unatoč preporuci Ustavnog suda, mijenjati izborni zakon koji je nepravedan, kako je sam Sud utvrdio, onda to moraju lavovi, katolički laikat, građani koji sjede u crkvenim, a ne saborskim klupama.

Skrivajući se iza prava manjina, čija su prava zajamčena i definirana, oni žele zadržati ovaj izborni sustav koji generira političku trgovinu, klijentelizam i korupciju, u kojem stranke poput HNS-a ili HSS-a imaju broj zastupnika, te politički i financijski utjecaj (HNS) u ogromnom nesrazmjeru s njihovim izbornim legitimitetom. Manjine, koje u ogromnoj većini i ne glasuju za manjinske liste, samo su smokvin list za status quo i etnobiznis vječitih Radina i Pupovaca. Je li Europska unija, gdje manjine ne odlučuju o vlasti i proračunu, protiv prava manjina? Tu priču mogu prodavati nametati samo svojim poslušnim ovcama u strankama, dijelu medija i nevladinim udrugama, pri čemu Dragan Zelić nije problem, ali Željka Markić jest.

Ovdje valja uočiti i dva paradoksa.

Prvi, u nedavno objavljenom remek-djelu “Rim, a ne Beograd” Darko Hudelist, uz obilje arhivske građe i literature, dubinski osvjetljava važnu ulogu Katoličke crkve u stvaranju moderne hrvatske države kroz prizmu proslave jubileja Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Paradoks je da danas, nakon što smo stvorili državu, a ključnu je ulogu imala Crkva, 2018. godine u demokratizaciji te iste države opet ključnu ulogu imaju građani katolici, katolički laikat, tzv.  ovce.

I drugi paradoks je sudbina vjernika laika u politici kroz metaforu Stiera, praktičnog vjernika i antiklarikalca, i Lovre Hvaljen Isus Kuščevića, brojača aplauza a uskoro i prikupljenih potpisa. Prvi, zbog svoje savjesti i principijelnosti nije valjao ni Karamarku ni Plenkoviću, Kuščević, klerikalac, valja i jednom i drugom, i Karamarku i Plenkoviću. Tko je tu ovca, Kuščević ili Stier, praktični kršćanin, katolik i osvjedočeni demokrat i europejac? Kuščević nema problema s tako “s-rodnim” osobama kao što su Karamarko i Plenković, Stier ima...

Ako je hrvatskim građanima poželjnije ono što simbolički predstavlja Kuščević, nego Stier, onda doista molim Ustavni sud, čiji su tor napunili SDP i HDZ, da sruši ovaj referendum.

Ima pravo Sanader u intervjuu za Globus kada veli: “U veliku koaliciju odmah”, čitaj - sve ovce konačno u isti tor!

A manjine i manjinski zastupnici? Više ime neće trebati nakon velike koalicije, potrošena roba, kao i politički patuljci poput HNS-a.

Upravo iz Vrdoljakova stada čuje se blejanje (Čuraj) kako je ovo inicijativa “populista opasnih namjera”. Evo citata, i danas ikone ljevice, Antonija Gramscija. “Crkva je savršeni demokratski organizam jer sin seljaka ili sitnog obrtnika, ukoliko je inteligentan i sposoban... može postati kardinal ili papa.” Može li se to reći za naše političke stranke kada su pametni i sposobni u pitanju? Ne, sasvim suprotno, caruju Kuščevići i Čuraji..., oni su, stoga, “stranke opasnih namjera” jer guše izvrsnost, a potiču klijentelizam i uprknuće. Stoga, Hvaljen Isus, rekao bi Kuščević...

Izdvajamo

Iz drugih medija