Na prijedlog bosanskih biskupa o ustavnom preuređenju dejtonske države BiH 'argumentirano' je reagirala sveučilišna profesorica iz Zagreba dr. sc. Mirjana Kasapović, u nacionalnom tjedniku Globus. Ništa ne bi bilo neobično da se s akademske pozicije reagira na prijedloge unutarnjeg uređenja neke susjedne zemlje kada u toj reakciji ne bi bilo toliko netočnosti, ideološke žestine, političkog sljepila, arogancije i proturječnosti.
Uvažena profesorica daje dva ključna prigovora biskupskom prijedlogu.
Prvi je prigovor kako njihov prijedlog nije izvorno njihov nego je prepisan od UNHCR-a koji je za potrebe humanitarne pomoći u ratu formirao četiri teritorijalne jedinice u BiH preko čijih centara je distribuirao pomoć. Ona tvrdi kako biskupi 'posežu za dokumentom drugog izvanjskog aktera' koji su prekrojili u 'svoju viziju' preuređenja BiH. Začuđujuće je neznanje sveučilišnog profesora koji se bavi politikom u BiH 'argumentirano' i 'znanstveno'. Bosna i Hercegovina je gotovo u cijeloj svojoj povijesti bila podijeljena na regije - srednju Bosnu, Hercegovinu, Krajinu, Semberiju, Posavinu, i svaka od njih imala je neko veliko gradsko središte. U našem prošlom sistemu cijelo vrijeme te regije su bile i institucionalizirane kao regionalne privredne komore. Njih nije izmislio niti formirao UNHCR nego ih je naslijedio i iskoristio za svoje ciljeve jer su one bile prirodne, komunikacijske i ekonomske cjeline, čak s posebnim kulturnim obilježjima, bez obzira na narode koji su u njima živjeli. Ne radi se dakle o 'proizvoljno iscrtanim administrativnim jedinicama', nego o povijesno prepoznatljivim regijama, bez obzira koliko su one danas politički upotrebljive.
Drugi prigovor se odnosi na sam 'smisao biskupskog dokumenta', koji, zapravo, zadire u smisao dejtonskog uređenja BiH i pokušaja da se on revidira formiranjem trećeg etničkog entiteta. Po njenom mišljenju u društvima sličnim BiH najracionalnije rješenje je 'etnička federacija', jasnije kazano federacija etničkih entiteta. Uvažena profesorica ide dalje i od prijedloga HDZ-a, čiji entitet ne obuhvaća sve Hrvate u BiH i koji je 'teritorijalno nepovezana jedinica'.
- Nema političke tvorevine, bilo da je riječ o nacionalnoj državi, bilo o nacionalnom entitetu unutar višenacionalne države, koji može obuhvatiti sve pripadnike društvene skupine ili zajednice u ime koje je stvoren i prema kojoj je nazvan - tvrdi ona. Što bi se onda HDZ brinuo o tome što će biti s Hrvatima izvan tog etničkog entiteta. Pa nigdje u svijetu pripadnici jednoga naroda ne žive u jednoj državi, 'pa zašto bi svi Hrvati u BiH morali živjeti u jednome hrvatskom entitetu', mišljenje je uvažene profesorice.
To nije sve. Ona dalje tvrdi kako je biskupski pokušaj 'dokusurivanja' BiH, tog 'dejtonskog trojanskog konja', 'proizvoljniji i umjetniji' od federalnog kantonalnog uređenja koje sam ponudio početkom 1994. godine kada su sve hrvatske institucije u BiH, osim HDZ-a, tragale za rješenjem koje će zaustaviti rat za teritorije i spasiti be-ha narode od istrebljenja. Što se tiče pretencioznosti s kojom smo nastupali, ona nije proizlazila iz nedostatka moje ili bilo čije 'skromnosti', koju uvažena profesorica podcrtava sa zlobnom namjerom diskreditacije, nego se radilo o neposrednom svjedočenju ratnim događajima i nevjerojatnim zločinima koji su se zbivali pred našim očima, a koje smo htjeli zaustaviti. Ona naše uporno, teško i požrtvovno mirovno nastojanje želi potpuno minimizirati i diskreditirati, a koje je ona vjerojatno promatrala iz svoje udobne zagrebačke akademske fotelje. Trebala bi znati da je Vašingtonski sporazum, zasnovan na tom prijedlogu, zaustavio sukobe Armije BiH i HVO-a onoga dana kada je parafiran i stvorio pretpostavke za vojni savez i akciju 'Oluja' i druge zajedničke vojne operacije. Bez vojnog sloma Karadžićeve i Mladićeve vojske ne bi bilo moguće postići opći mir ne samo u BiH nego ni u Hrvatskoj, bez obzira na kvalitetu rješenja.
Uvažena profesorica očito nikada nije shvatila smisao Vašingtonskog sporazuma jer inače ne bi tvrdila kako je njime stvorena 'preddržava' kojoj je u Dejtonu pridružena Republika Srpska. Sporazumom je formirana Federacija Bosne i Hercegovine koja je trebala integrirati u sebe i teritorije koje je pod kontrolom držala vojska RS, kao što je integrirala i teritorije pod kontrolom Armije BiH i HVO-a, odnosno 'Herceg Bosne'. Zalog nestanka 'Herceg Bosne' bio je nestanak i Karadžićeve Republike Srpske. Zašto se to nije desilo, trebalo bi provjeriti i u dokumentima s Pantovčaka koji kriju sadržaje tajnih telefonskih razgovora i drugih pregovora Tuđmanove administracije sa 'srpskom stranom'.
Zaprepašćuje znanstvena, politička i moralna pozicija jednog profesora koji uistinu ne pati od skromnosti a odbija principe na kojima smo tada utemeljili federalno uređenje BiH.
Tko bi i danas mogao odbiti ove principe u bilo kojoj etnički složenoj državi: a) federalne jedinice ne smiju imati nacionalna obilježja, b) kantoni (federalne jedinice) ne smiju međusobno formirati državne zajednice, c) federacija treba biti decentralizirana, d) federalne jedinice trebaju biti formirane prema više kriterija a ne samo etničkom, e) federalne jedinice trebaju biti ravnopravne, f) nacionalni interesi trebaju biti zaštićeni na svim državnim razinama u federaciji. Sedmi princip uvažena profesorica dodaje jer on u našem prijedlogu nije bio iako se u nekim pregovorima govorilo o konfederaciji Federacije BiH i Republike Hrvatske kao dodatnom garantu ravnopravnosti Hrvata u BiH. Takva konfederacija je uključivala Federaciju na cijelom teritoriju BiH, dakle u međunarodno priznatim granicama.
Također, neshvatljivo je da politolog, legitimiran najvišim znanstvenim zvanjem, ne razumije što su gravitaciona središta u nekim državama, posebno u BiH koja je ispresijecana planinskim lancima.
Tko je ikada kročio u BiH mogao je primijetiti da je stanovništvo koncentrirano u dolinama rijeka, a ne na planinskim visovima. Naše rijeke i njihove doline su bile i ostale gravitaciona središta stanovnika, od Neretve i Vrbasa do Bosne i Une, s velikim gradskim središtima koja su bila regionalni centri. Međutim, uvažena profesorica ima 'znanstveno utemeljeno uvjerenje' da rijeke dijele ljude, a ne spajaju, zato i ne može razumjeti principe kojima smo se rukovodili u koncipiranju kantona. U njenoj glavi je samo fikcija podjele, nekada u bivšoj Kraljevini, danas u BiH.
Uz to, profesorica bi trebala znati da krvoprolića u Kraljevini, a koja koristi kao argument, nisu bila uzrokovana 'državnim uređenjem oko slivova rijeka', nego stvaranjem fašističkih tvorevina u toj državi i vojnim akcijama da im se osigura što veći teritorij. Isto tako, krvoproliće u BiH nije bilo uzrokovano prijedlogom neetničke kantonizacije BiH nego prijedlogom njene etničke podjele i stvaranjem nacionalnih država u njoj,što bi uvažena znanstvenica htjela ovjekovječiti. To krvoproliće je planirano u Karađorđevu i Grazu dogovorima Tuđmana i Miloševića, odnosno Bobana i Karadžića.
Neshvatljiva je i zamjena pojmova, što ne bi smio raditi sveučilišni profesor, koji pretendira na znanstvenost kada se bavi ovim pitanjima. Uvažena profesorica umjesto pojma 'treći entitet' koristi pojam 'treći kanton' kao da se time može prikriti temeljna razlika ovih pojmova i politička namjera koju oni iskazuju.
Smisao svih ovih profesoričinih kontradikcija i nejasnoća se ne bi mogao ni shvatiti da se tako žestoko, gotovo s mržnjom, nije obrušila na 'biskupski prijedlog'. Njoj smeta njihova 'vizija jedinstvene multietničke i multikonfesionalne zemlje'. Ona optužuje biskupe da žele 'prisiliti pripadnike svih triju naroda da žive zajedno u multietničkim regijama, premda je očito da oni to ne žele'.
Što će neki profesor drugo nego pozvati se na istraživanja i statistiku kada nema drugih dokaza za ono što tvrdi. Prešućuje da je ta statistika javnog mnijenja rezultat zločina i genocida, ili, ako se više voli, 'etničkog čišćenja', čuvenog eufemizma Franje Tuđmana. I njoj je jasno da cijeli projekt nije dovršen pa ga treba okončati 'trećim kantonom'.
Uvažena profesorice, taj 'treći kanton' je već bio formiran i formalno i stvarno, ali na zločinu, prije svega nad Hrvatima srednje Bosne, Posavine i Krajine. U međuvremenu je pobrisan u Vašingtonu sporazumom o federalnom uređenju BiH. Sve dok se taj zločin ne prizna i dok se ne priznaju svi drugi zločini počinjeni u BiH, statistika javnog mnijenja će pokazivati nemogućnost zajedničkog života.
Zar bi biskupi i ostali svećenici, i svi normalni ljudi, trebali to mirno prihvatiti i odustati od svojih ljudskih i vjerskih načela. Potpuno je logično odbaciti tezu koju zastupate - da su Hrvati 'iseljeni' iz BiH. Oni su silom otjerani i preseljeni kako bi se 'kompaktirao teritorij' Republike Srpske i Herceg Bosne (pogledajte Sporazum Bobana i Karadžića iz Graza i zapisnike iz Ureda predsjednika sa sastanaka s liderima 'Herceg-Bosne').
Naravno, svi znamo da je bilo protjerivanja i mimo toga koje je izvršila i 'treća strana' u svojoj borbi za teritorije.
Za Vas je želja za povratkom u svoje domove 'mit' biskupa. Svaki bi sveučilišni profesor društvenog usmjerenja trebao znati što sve obuhvaća pojam konstitutivnosti naroda. Kako će pripadnici tog naroda koristiti svoje pravo, to je stvar njihove slobode, ali im mogućnost korištenja tog prava na cijelom teritoriju njihove zemlje ne može nitko oduzeti. I to ne ovisi o njihovu broju.
Na kraju treba dodati da je uvažena profesorica, čiji bi zaključci trebali biti jasni i razgovijetni, veoma vješto prikrila smisao svoje oštre kritike biskupskih i ostalih prijedloga oko uređenja BiH. Ona HDZ-ov prijedlog o trećem entitetu vješto zamotava u 'iskustva (koja) pokazuju da u etnički duboko podijeljenim postkonfliktnim društvima nema funkcionalnijeg rješenja od etničke federacije s tri, četiri, pet, ili koliko treba federalnih jedinica'. Zaboravlja da i u tom slučaju u BiH postoji komplikacija s jednim brojem stanovništva koji svoje ljudsko pravo koristi za iskazivanje kategorijom 'ostalih', kojima je punu satisfakciju dao međunarodni sud za ljudska prava, s već poznatom presudom 'Sejdić-Finci'. Gdje bi ona smjestila njihov entitet?