KOMENTAR IVE LUČIĆA

Kako je visoki dužnosnik SDA postao ovlašteni čitač mojih misli

    AUTOR:
    • Ivo Lučić

  • OBJAVLJENO:
  • 06.07.2018. u 18:45

Sarajevo, 121014.
Jutros u 7 sati otvaranjem biralista zapoceli su Opci izbori u Bosni i Hercegovini.
Na fotografiji: Zamjenik predsjednika SDA i kandidat za bosnjackog clana Predsjednistva BiH Bakir Izetbegovic u pratnji supruge glasao je u OS Nafija Sarajlic u Pionirskoj Dolini.
Foto: Fedja Krvavac / CROPIX
Feđa Krvavac / CROPIX

Bakir Izetbegović

Hodžić mi podmeće da “zazivam raspad BiH” iako ja to nisam ni rekao ni napisao. On dakle polemizira s onim što sam ja “mislio”, a dobio je certifikat

Vijesti koje dolaze iz BiH sve su alarmantnije. Politička kriza dodatno se zaoštrava, racionalnih odgovora na temeljna životna pitanja nema. Tisuće ljudi bez ikakvih dokumenata svakodnevno pristižu s ratom, nasiljem i siromaštvom pogođenih predjela Bliskoga istoka. U prošlotjednom članku pisao sam na tu temu pa je uslijedio i odgovor. Ništa od bitnih činjenica i teza koje sam iznio nije demantirano, čak nije ni razmatrano. Agresivnost bošnjačko-bosanske nacionalislamističke politike, tisuću obavještajaca iz Irana i drugih islamskih zemalja itd. ­– sve je to ostalo u drugom planu, a istaknuto je da sam u tekstu odnosno u emisiji ukazao na probleme i upozorio na opasnosti koje navedeni događaji i procesi donose.

Moji kritičari zanemarili su rečeno i napisano, a umjesto toga dali su se u čitanje misli i učitavanje značenja. Kako izgleda tekst koji se ne temelji na utvrđenim činjenicama, nego na pročitanim ili učitanim mislima, možemo vidjeti iz priopćenja Armina Hodžića, glavnog tajnika Stranke demokratske akcije Hrvatske. Naime, tek što se predstavio i legitimirao za raspravu, on piše sljedeće:

“Gospodin Lučić ‘predviđa’, a ja bih rekao i zaziva, raspad BiH. Da se razumijemo, ‘raspad’ predstavlja eufemizam za rat koji u tekstu nije naglašen, ali je u emisiji eksplicitno spomenut i čak uspoređen s potencijalnim sirijskim ratištem.” U te dvije rečenice sadržana su sva bitna obilježja metodologije manipulatora odnosno načina rada “isljednika misli”. Hodžić zaključuje da ja svojim tekstom povezanim s nastupom u televizijskoj emisiji “predviđam” raspad Bosne i Hercegovine, a onda dodaje – “a ja bih rekao i zaziva, raspad BiH”! On, Hodžić bi to rekao, a ne ja! Ja takvo nešto nisam napisao niti sam u emisiji rekao. Tamo sam tko zna koji put ponovio kako bi, po mom mišljenju, “Bosna i Hercegovina mogla biti nekom vrstom Švicarske, ali čini mi se da je sve bliže libanonskom ili, ne daj Bože, sirijskom scenariju.” Međutim, on nastavlja pisati na način kao da sam ja to rekao, a ne on umetnuo odnosno podmetnuo. Hodžić dakle ne polemizira s onim što sam ja rekao i napisao, nego s onim što sam ja “mislio” (a on dodao), jer on dobro zna što ja mislim.

Hodžić je kao glavni tajnik SDA ovlašten čitati misli, za to je dobio certifikat iz Sarajeva, od Bakira Izetbegovića. On ima pravo čitati misli i pisati zapise koji štite Bosnu i Hercegovinu od uroka, predviđanja, zazivanja rata i zla svakoga. Uzalud sam rekao i ono “ne daj Bože” kada sam spomenuo Libanon i Siriju. Nije bilo dovoljno, trebao sam se okrenuti oko sebe, dva puta kucnuti o drvo, tri puta pljunuti na pod, glasno nazvati Republiku Srpsku genocidnom tvorevinom i spomenuti Tuđmana i Miloševića. Logika te optužbe slična je onoj po kojoj bi spasilačku službu na plaži optužili da samim svojim postojanjem “priziva” smrt utapanjem.

Za razliku od takvih podmetanja, nerijetko su iz vrha SDA odnosno bošnjačke politike dolazile i još uvijek dolaze otvorene prijetnje ratom onima koji se suprotstavljaju njihovoj politici i političkim odnosno nacionalnim ciljevima. Prijetnje koje je nedavno izgovorio Bakir Izetbegović na HTV-u nisu zaboravljene, kao ni vehabijski “kampovi” po BiH. Višekratne prijetnje bošnjačkih generala Halilovića, Dudakovića i brojnih drugih lako se mogu pronaći na internetu, neke sam već navodio pa ih neću ponavljati. Uglavnom, takve prijetnje sastavni su dio bošnjačko-bosanske političke retorike, i to od 1990. do danas. Osvrnut ću se na nekoliko njih izrečenih prije desetak godina, tek da se vidi kako to nije od jučer. Bivši urednik tjednika Dani Senad Pećanin u rujnu 2008. u otvorenom je pismu Miroslavu Lajčaku napisao:

“Gospodine Lajčak, molim Vas da ne živite u iluziji da je državu Bosnu i Hercegovinu moguće pokušati rasparčati bez strašnih masovnih zločina i uz krajnje neizvjestan ishod i posljedice. Koliko god Vam se bosanskohercegovački patrioti činili nijemim i neorganiziranim, nemojte misliti da će dozvoliti ono što nije uspjelo ni mnogo snažnijim agresorima iz susjedstva kojima je, žmirenjem pred njihovim zločinima i kršenjem međunarodnog prava, duže od tri i po godine, asistirao Zapad.” Naime, Lajčak je prethodno usporedio atmosferu u odnosima između Sarajeva i Banje Luke s onom kakva je svojevremeno vladala između Praga i Bratislave odnosno Beograda i Podgorice uz opasku “i svi znamo kako se to završilo”. U listopadu 2009. tadašnji predsjednika SDA Sulejman Tihić zatražio je jačanje državne razine, uz sljedeću argumentaciju:

“Ostane li ovako, nije pitanje hoće li doći do sukoba, nego kada će doći.” Slične procjene o stanju u BiH čule su se i na Konferenciji o budućnosti BiH održanoj u Washingtonu u siječnju 2009. U zaključcima je navedeno kako je riječ rat možda pretjerana, ali vjeruju da je u situaciji kakva je u BiH gotovo nemoguće izbjeći javne nemire i pobunu. Prema njihovu mišljenju, “situacija u Bosni danas je nestabilnija nego prije 10 godina”. James Lyon iz Vijeća za politiku demokratizacije naveo je da u BiH postoje “znaci upozorenja da bi neka vrsta sukoba mogla biti bliža nego što neki misle”.

Što uopće znači “zazivati” raspad BiH odnosno “zazivati” rat i kako se to radi? Zaziva li se rat nekim obrednim plesom uz lupanjem po bubnjevima i kantama, ili možda orijentalnim vradžbinama kao što je “salijevanje strave”? Ili se rat zaziva u “pet do ponoć, za stolom na tri noge i bez ijednog čavla”? Kako se štititi od tog “zazivanja” – hodžinim zapisima ili Hodžićevim priopćenjima? Da nije termin “zazivanje rata” uveden u javni diskurs kako bi se prikrilo i zaštitilo one koji otvoreno prijete ratom? Trebalo bi zaboraviti što tko govori i radi, a umjesto toga istraživati što tko misli, a “mi” smo ti koji će interpretirati tuđa mišljenja. No, teoriju i tehnike zazivanja rata ostavit ću svijetu gatanja i čitanja misli, svijetu glavnoga tajnika SDA Hrvatske. Vratit ću se logici i racionalnoj prosudbi. Naime, Hodžić je uočio “zanimljivu koordiniranost izjave Ive Lučića i Bože Ljubića, koji su praktički u isto vrijeme dali izjavu o raspadu BiH.” To bi se nekada zvalo udruživanjem zbog neprijateljske djelatnosti, a sada valjda “udruženim medijskim poduhvatom”. Nije mu palo na pamet da smo Ljubić i ja, analizirajući situaciju u i oko BiH, temeljem poznatih činjenica i iskustava, logično došli do istoga zaključka. Umjesto takve jednostavne logike Hodžić “logicira” na jedan potpuno drukčiji način.

On piše da sam ja u emisiji “izjavio dvije nelogičnosti, blago rečeno”. Prvo sam “ustvrdio kako, ako sutra Hrvata bude i jedan posto, oni moraju imati 33 posto vlasti”, a onda sam, suprotno tome, navodno rekao da “političke predstavnike Hrvata u BiH ne zanima vlast”. Hodžić se onda pita: “Kada pogledamo te dvije izjave, s pravom se možemo zapitati kako to onda da BiH prijeti raspad?” Opet učitavanja! Rekao sam da Hrvate u BiH, a ne njihove “političke predstavnike” ne zanima koliko je ministara hrvatske nacionalnosti u Vladi BiH ili FBiH, nego žele kao konstitutivan narod imati svoje legitimne zastupnike, one koje su oni izabrali na slobodnim i demokratskim izborima, a ne one koje su im (poput Sejde Bajramovića) nametnuli, imenovali ili postavili Hodžić i njegova stranka u Sarajevu. Navođenje pak imena nekih ministrica, njihov postupaka i politike stranke koja ih je kandidirala, idu u prilog mojoj tezi, a ne protiv nje. Jer ni u jednom trenutku nisam ekskulpirao HDZ BiH i njegove dužnosnike za dio odgovornosti koji ima u svim navedenim procesima.

Ustavni sud BiH naglasio je obvezu poštovanja načela legitimiteta vlasti, po kojem onda političkom Sarajevu ili ispostavi SDA u Zagrebu “podobni” Hrvati ne bi imali upotrebnu vrijednost, osim ako ih oni ne žele imenovati na položaje koji su predviđeni za Bošnjake. To bi čak bilo u skladu s dirljivom brigom koju bošnjački nacionalisti gaje prema Hrvatima u BiH koji su u manjinskom položaju. Pokazao ju je i Hodžić kada je zavapio nad sudbinom Hrvata u Sarajevu koji bi primjenom odluke Ustavnog suda BiH ostali “bez svoga zastupnika”. Ta bi “briga” i mogla biti dirljiva da nije licemjerna i da prvenstveno, ali i neuspješno, ne služi za stvaranje sukoba i animoziteta među Hrvatima. Postotak Hrvata koji glasaju za stranke Hrvatskog narodnog sabora podjednak je u svim krajevima BiH gdje Hrvati žive. Ali zato Hrvati u većinskim bošnjačkim krajevima, županijama i gradovima kao što su Sarajevo i Tuzla već odavno nisu prisutni u vlasti, osim rijetkih “pripadnika” koji su u pravilu veći Bošnjaci od Bošnjaka. Sve to tobože nema nikakve veze s bošnjačkim nacionalizmom i bosanskim unitarizmom jer njih po Hodžiću “nikada nije ni bilo”. Nakon što mi je “pročitao misli” i učitao ratne planove i namjere, upozorava Hodžić u svome zapisu i na posljedice:

“Šokantno mi je da uopće postoje ljudi, bez obzira kako se oni zvali i što oni bili koji se usuđuju zazivati raspad (a time i rat) u zemlji u kojoj silovane žene još uvijek na ulicama susreću svoje silovatelje. Zazivati rat u zemlji u kojoj su djeca rađana kao plod silovanja. Zazivati rat u zemlji u kojoj rane od prošlog rata još uvijek krvare. Od kuda takva hrabrost (ili ludost)? Od kud ljudi koji iznose takve teze crpe svoj legitimitet i kredibilitet? I Hrvati i Bošnjaci i Srbi ne žele rat, već žele mir i stabilnost te kvalitetnije uvjete života. A svima onima koji zazivaju ratove, raspade i podjele treba objaviti intelektualni i moralni rat kojim će se dokazati da su takvi manjina u društvu, ali nažalost, glasna manjina.” Upao je i Hodžić u napast sveprisutne bošnjačke nedužnosti, sakrio se poput ilegalnih migranata iza (silovanih?) žena i djece te mi je kao “društvenoj manjini” u ime bošnjačke nacionalne manjine, ali i poštenih Hrvata, Bošnjaka i Srba najavio “intelektualni i moralni rat”. Svojevremeno je i Alija Izetbegović kategorički tvrdio “građanska država ili građanski rat!” što se čita samo na jedan način – bošnjačka nacionalna država ili građanski rat – ne moralni i intelektualni, nego onaj pravi iza kojeg ostaju mrtvi i ranjeni. Njemu uvijek prethodi osjećaj moralne i intelektualne superiornosti, a stvaraju ga oni s najmanje morala i u pravilu skromnih intelektualnih sposobnosti.

 

Izdvajamo

Iz drugih medija